Kao i svaki samac u ove dane socijalne izolacije kad je količina samoće multiplicirana zbilja sam se više no zaželio svog društva. Sit sam više tog virtualnog svijeta koji je u kontekstu frekvencije i dužine kontakta s ljudima gotovo u potpunosti istisnuo takozvani realni svijet – doduše ne samo u ovo doba virusa. Možda ću zazvučati kao neki čangrizavi old school boy, ali čudna je to i blijeda kopija stvarnog svijeta – neuspjeli eksperiment, surogat na klimavim nogama. Nakon što sam okružen zelenilom šume istrčao planiranu kilometražu sa svojom drugaricom picom trkačicom (kako ju zovem od milja, a ona mi, kako i priliči, na to od milja zvekne šamar) zatekla me poruka u internoj whatsup grupi da dođem na pivu do nasipa na kojem sam, divna mi čuda, već bio. Preplavio me ushit veći no u klinca koji čeka da ga Djed Mraz posjedne u krilo. Astmatični napad od prevelikog uzbuđenja napao je plućica. Nije korona – što ste se uzjogunili odmah. Konačno se u meni nisu više množile samoće već lijepi osjećaji. Odlazak na trčanje je poput odlaska psihijatru – moraš biti spreman proći i kroz neke neugodne faze da bi se na kraju osjećao bolje.
Ugledao sam svoje tri drage muške svinje kako se zadovoljno valjaju u blatu podno potpornih zidina mosta što je sjekao prostranu zelenu dolinu između dva nasipa koja služi da se u nju prelije Sava ukoliko zbog povećanog vodostaja ova priprijeti potopiti Zagreb. Već se iz daljine moglo čuti kako zadovoljno rokću – pitao sam se o čemu.
„Ohoho znači kako sam ga tjero uz brijeg, si vidio, si vidio. Išo sam ko Mad Max!“
„Misliš, ko Mad Majs“, Pero prekine Leonovo hvaljenje maloprijašnjim biciklističkim „pothvatom“ (pod navodnicima jer je vozio Perin strujni bicikl), zamjetnim migom u mom smjeru najavljujući moj dolazak.
Taj mi nadimak „Mad Majs“ zagolica maštu, podraška jajca, maserskim prstom pritisne bolno rame, u obraz utisne cjelov zaljubljene djevojčice. Kako je lepo biti lud, pomislih. Toliko ti je stvari unaprijed oprošteno, a koje se običnim smrtnicima smrtno, pa čak i posthumno zamjeraju. Doduše treba to ludilo i uvjerljivo odigrati – ostanite doma, al’ ne pokušavajte to kod kuće.
Ugrabio sam pivu iz torbe i nazdravio s momcima. Odmah sam se pohvalio da mi je ovo prvi alkohol nakon 38 dana.
„Znaš da samo alkoholičari znaju točno u dan koliko je prošlo od njihovog zadnjeg opijanja?“, stručno me poduči Leon.
„Znaš da alkosi skrivaju svoj porok strastveno napadajući druge da su alkosi?“, kontriram.
„Nisam bio strastven.“
„Joj daj vas dvojica, nemojte opet počinjat. Tek smo se našli.“, Pero prekida mogućnost sukoba u korijenu (Leon i ja imamo povijest jedne hirovite „ljubavi“) premda za to, u ovom slučaju, nije bilo potrebe jer smo se obojica u sebi smješkali na bockanje ovog drugog – iako si dakako to ne bi naglas priznali.
„Dakle, samo je ostrašćeni napadač alkos?“, upita Aleks nevino da nevinije ne može, poput kakvog neiskvarenog, naivnog djeteta.
Leon i ja smo se pogledali i prasnuli u smijeh.
„Kaaj?“, Aleks će bezazleno i blesasto što nas već lagano baca u delirij.
Pero mu je imao potrebu objasniti: “Kaj ti misliš da je njih dvojicu briga za sadržajno pokriće njihovih riječi. Svakom od njih je samo bitno da prca ovog drugog u zdrav mozak. Koga na kraju manje boli taj je pobjednik.
„Ček ček Pero, to nije istina“, hinim pobunu, „kako možeš reći da Leon ima zdrav mozak?“
„Mmm dobra“, Leon će, ali već oštreći vrh svoje bodlje: „Kolko se sjećam ti si nakon našeg zadnjeg sraza plakao“, dakle polako.
Tu krenem izvoditi show jer je naprosto pristojnije raditi budalu iz sebe nego tjerat prisutne da žale mene, osjetljivu dušicu. Osim toga ne želim Leonu dati slast spoznaje da je bol te epizode još toliko friška da se s njom još dugo neću moći, ne bez glume, našaliti:
„Tko? Ja? Ja nikad ne plačem. Nisam plak’o ni kad je Tito umro.“
„Normalno kad se nisi još ni rodil tad, hahaha“, Aleks će.
„O jesam, jesam, imo sam pola godine dana, dakle bio sam mala beba, a male bebe često plaču. Tog dana kad su svi plakali ja nisam plak’o.“
Piva mi ne samo otpetljava jezik već i znatno pojačava ton. Grlena čakra obara rekorde glasnosti. Urlam da bi mogo glasnogovornik drevnih divova bit. Sve ove dane tavorim u nekom otupljenju, oglupljenju i bez puno priče. Doduše, tješim se, pojave se katkad i neke saopćavanja vrijedne misli. Nesumnjivo puno pozvanije za „javnost“ od ovih gluparija koje sad izderavam tako da se svi okupljeni i na sigurnim razdaljinama razmješteni nasipnici okreću u mom smjeru. Bog pive to želi od tebe. On voli kad su obrnuto proporcionalni tvoja glasnoća i kvalitet sadržaja kojeg grleno iznosiš – to ga, bez sumnje, beskrajno zabavlja bogovski uljuljuškanog u hmeljne oblake. Snima razgovore pijanih budala i onda ih pušta na Olimpovim svetkovinama – ismijavanjem smrtnika vabeći kolegice božice u tajne odaje nebeskih dvora. No, valja to reći – sadržaj je ionako samo kulisa. Kad si okružen s pravim ljudima (da, da, mislim i na Leona – znate da tko se tuče taj se voli) i razgovor o najnovijim ekonomskim nastojanjima Šrilančanske vlade ili mjestima koja vrganji vole birati za rast, može biti prožet ugodnim osjećanjima.
„Da, dereš se“, reče Aleks, ali bez prijekora, dapače sa neskrivenom simpatijom.
„Iss, kaj ti čitaš misli, kak si znao da mislim na to?“
„Sve ja znam!“, očitim ismijavanjem na vlastiti račun čini humorističnom u nekom drugom kontekstu isključivo bahatošću prožetu izjavu.
„Postoji razlika kad ti frend meće i kad ti netko drugi meće“, Leon kaže Peri, ali vidim da želi da ga čujem i ja koji sam u paralelnom svemiru s Aleksom.
Ja mu odmah, bez zadrške metnem: „I kaj više voliš? Kad ti meće stranac ili frend?“, sjetnim smješkom i licem ka dolje Leon već uviđa nehotičnu gay-astost svoje izjave kojom je valjda želio izvesti neku poantu iz našeg maloprijašnjeg nadmudrivanja. Ne mogu, a da malo ne uživam u tom njegovom sasvim nevažnom porazu – jer upravo ta nevažnost daje mi za pravo da se požudno pogostim njegovom omaškom – naime neka bi njegova ozbiljnija, životno presudnija greška prijetila da iz mene neoborivo napravi negativca koji se s njom neukusno sprda, a iz njega žrtvu s pokrićem.
„Ovisi kak’ je raspoložen taj dan. Ak’ je za malo grubišić stil – onda stranac – a ako je za malo nježnosti – (privuče mu se teatralno i podraga mu bedro) – ako je za malo nježnosti (lascivnijim glasom) onda frend.
„Odjebite pederi hahaha“, Leonu se rascvatu usta od osmijeha.
„Pazi, pazi, kak je odmah hepi kad ga dodirneš“, primijetim.
„To je zato što sam ja tako seksualan da mi ni muškarci ne mogu odoljet, a kamoli žene“, teatralno će Pero – dakako uz očiti sprd na vlastiti račun pa je sve skupa milina za gledat i slušat.
Da vrati priču na filozofski kolosijek kojeg je isprva bezuspješno pokušao postaviti Leon započne kratku ekspertizu, ali tek nakon što je povukao dugačak gutljaj i podrignuo surround all around when it hits the ground: „Frend ti može reć i najuvredljiviju stvar, ali zbog užitka druženja s njim i lijepom povijesti tih druženja i općenito lijepog osjećanja u njegovu prisustvu uopće se nećeš uvrijediti – a netko drugi čiju blizinu ne podnosiš može reći puno manje sranje o tebi, a ti ćeš se uvrijediti puno više.“ Bio je na tragu mog razmišljanja da je zapravo bitnija ta nevidljiva kemija među ljudima od samog sadržaja koji se iznosi.
„Pa nije sam to, naprosto nekome u koga imaš povjerenja oprostit ćeš čak i nešto uvredljivo jer znaš da i ako te kritizira čini to za tvoje dobro dok kod nekog drugog možeš jasno osjetiti zlonamjernost, a ona znatno više boli iako je, primjerice, popraćena znatno benignijom kritikom tj. kritikom nečeg što ti i nije toliko važno“, evo nam i Aleksove kritikologije.
„Joj daj jebalo vas filozofiranje. Ja sam tu doš pit, a pive više skoro da nema. Tko će na benzinsku? Dam mu ja bicikl!“, s blagom nervozom će Pero.
„Nitko, evo Zdenka!“, oduševljeno zaurlam ugledavši njegovu prepoznatljivu siluetu kako nam prilazi makadamskim putem što vijuga između dvije dugačke, travom presvučene dine.
„Fura torbu, yess! Nosi pive!“, razveseli se i Leon.
„E gledam vas iz daljine kak se gegate na mjestu s tim svojim tjelesinama i svaki u svojoj boji – tu na ovoj zelenoj podlozi zgledate kak Teletabisi, okrsti nas Zdenko, ne vadeći pritom pljugu iz usta poput onog stripovskog kauboja Taličnog Toma.
U tom času Pero s mobitela bluetooth-om spojenog na mali zvučnik pusti pjesmu „Šal od svile“ Darka Rundeka. U njoj se se spominje kaubojev gun. Sinhronicitet svojih opažanja odmah sam, kao da se radi o neprocjenjivom otkriću za dobrobit čovječanstva, podijelio s Perom.
„Da, jedino kaj ovaj ne bi bio kauboj duže od 5 minuta. Pa koji bi ga konj izdržo. Daj pogledaj to kljuse. Kljuse na kljuse, ne ide to. Taj bi konj stvarno bio konj kad bi mu pustio da ga jaši “, zadirkuje ga dobronamjerno Pero, a Zdenko se ponosno potapša po trbuhu, gledajući zaljubljeno tu oblu izraslinu kao prijatelja čija ga blizina isključivo podsjeća na brdo zajedničkih hedonističkih avantura.
„Izmjenjivali bi se u jahanju“, izvalim gušeći se od smijeha na vlastitu foru. I Zdenku se svidjelo. Toliko da je kroz smijeh skoro iskašljao svoja pušačka pluća. To je na momente zvučalo dost’ kritično. Toliko da je u tom času ostatak okupljenih nasipnika s gađenjem i sumnjom buljio u nas kao što se, pretpostavljam, u starom vijeku, buljilo u gubavce.
„On bi eventualno pod kauboja prošao u doba Jure – jašući male Brontosaure“, slikovit je Leon.
„Male hm hm“, presječe Aleks.
„Dajte dečki ne zezajte me. Pa kaj se ne vidi da sam zmršavil?“, Zdenko ne skida pogled sa svog suučesnika u gurmanskim iživljavanjima.
„Je, je, kuži se, reče Aleks“ čak afirmativno, hvaleći što vidi i još doda da se vidi da je vježbao.
„Je, je, vidi se – sad više nemaš 160 kila – sad si na prihvatljivih 155“, cinički je cičao matematičar Pero.
„Ma šta prihvatljivih, manekenskih 155“ – zaurlam kao da je to zadnje što sam smio izreći u životu.
Svi iz nekog čudnog komparativnog razloga automatski bacaju pogled na svoje škembe.
„Ko 5 škembosaurusa smo bog te.“, kresne Leon, a mene to malo zaboli jer trčim ko budala već mjesecima, a i dalje sam škembosaur.
„Ma joj kaj, gdje je bačva tu je i pipa.“, narodnom nas mudrošću obasja Pero.
„Je, a kad si ju ti zadnji put videl“, Zdenko ima spreman metak.
„Iss pazi ovu malu. Koje sise!“, prokomentira Leon mladu plavušu koja nam se upravo približavala u društvu svojeg psa.
„Koja dobra kujica“, prodere se nekontrolirano Zdenko.
„Daj nemoj tak glasno“, brijem da te čula – prekori ga Leon i okrene glavu od djevojke poput sramežljivog osmaša.
„Mislil sam na psa hm hm“, Zdenko šatro ispravlja netočan prvi navod.
„E al fakat mala ima sisu, uff“, kažem kao da će sise postat još bolje ako pričamo o njima, a ostatak muškog svinjca samo bulji u to poprsje poput klinaca u Zoološkom vrtu koji su prvi put ugledali neku egzotičnu živinu.
„A pazi ove dvije kaj leže tam, pa ovo je sisa land“, prisnažuje Leon.
„Stari moj, klinke su skroz u skladu s ovim krajolikom“, pridružuje se sisoslavlju Zdenko
„Kak to misliš?“, radoznalo će Aleks
„Pa brežuljkasto buraz, brežuljkasto.“, objasni Zdenko.
„Nisu to jedini bregovi koje imaju“, zarokće Pero i baci pogled na Leona koji se taman bio uspeo na njegov bajk.
Leon se, da li već od pripitosti ili smiješne neodlučnosti kakvom žene mogu ispuniti muškarce, vozio krivudavo, kao da je rascijepljen dvaju željama – da se približi djevojkama i da se diskretno drži po strani.
„Snimi ovo, „rikvestala“ me neka žena jaguar“, pokazuje nam svoj fejsbuk profil Aleks.
„Kak znaš da je žena?“, pita ga Zdenko.
„Pa piše Milena!“
„Opa neko srpsko mačence“, Pero će umjerenom dozom pohotom – taman dovoljnom za potrebe fore.
„Nije te rikvestala, buraz zaskočila te divlja mačka“, ubacujem se.
„Iz binarnog gustiša“, teatralno će Fjodorević.
„Vidi se da si programer“, Zdenko ga potapša po ramenu.
„Ohoho crna pantera“, vrativši se s kratkog bicikliranja izvali Leon nakon što mu Aleks pokaže isto što je već i nama.
„Tako je, pričaj srpski da te ceo svet razume“, zadovoljno će Pero.
„Sigurno je jako zgodna kad stavlja đeguara umjesto sebe.“, Zdenko je minuciozan.
„Ili ima petsto kila ili je psihički bolesnik. Kako god, nadaj se da ti neće slati poruke“, pravim se pametan.
„Koja bi njemu slala poruke. Ziher ga je trebica zamijenila za nekog“, Pero prca.
„Ovo trebica mi baš ne ide uz nekog ko ima 500 kila, a još manje uz psihičkog bolesnika“, detektivski će Aleks.
„Joj dobro, jebo li vas jaguar – oćemo o nečem drugom pričat“, odreže Leon.
Osim tema koje se izmjenjuju ko na tvorničkoj traci u serijama se izmjenjuju i jahači Perinog električnog bicikla koji je ko stvoren za pijane lijenčine – okreneš pedale jednom, a ostatak napora on odradi za tebe.
„Pero, bajk ti je fakat droljica, daje svima čovječe“, primijeti Leon.
„Radodajka!“, prihvati Pero, zadovoljan što je njegov stroj tako atraktivan da ga svi moraju isprobati.
„U osvajanju zelenih Venerinih bregova“, komentiram Zdenkove biciklističke vratolomije. Da fakat, možda je trava pokrov Zemljine vagine, šepirim se zamišljajući kako otkrivam novi književni pravac – erotsko-geografsku poetiku.
„Doduše po toj teoriji čitav je planet jedna divovska pič..!“, prostački zaključim i odmah se ispravim: „Osim mora i oceana naravno hm hm.“
„E Pero – kaj si mu ti stavio u pivu – oću i ja malo tog“, Aleks će hineći veću mahnitost od realno prisutne – da pojača efekt fore. U tom času krene Bajagina pjesma „Safir“. Taman se svojom čarolijom odlično uklopila u predstavu sutona koji se očaravajućim nijansama razlijevao nebom. U gotovo pobožnoj tišini popratili smo tu kombinaciju od koje su nam se razblažene duše krilima od svile razletjele po horizontu.
Eto vidite što korona čini odraslim muškarcima. Imali smo dječji disko na otvorenom od 18 do 20 sati. I dosta dobro se proveli…
