– ‘Si ti kad jeo fileke?, upitao je Mislav Matiju dok je Gustav u kazanu miješao par litara variva što se krčkalo. Nabrijavali smo se čitav dan na tu prijateljevu zakusku. Osobno, od jutra sam pazio da se ne prenajedem previše kako bi u želucu ostavio što više mjesta za pravu stvar.
– Brijem da nisam, kratko će Matija.
– Gustav mu na to dobaci da ne zna što je propustio.
– Mislav odmjeri Matijinu trbušinu što se nadimala ispod široke sive hudice, čineći ju još širom.
– Ne bi se reklo da kroz ovu škembu nikad nisu prošli škembići, Mislav ga dobronamjerno podbode.
– Škembići?, ja mislio da se zovu fileki, pa dobro kolko to jelo ima imena, priupita Mislav.
– Zovu ih još i tripice, a ja ih volim zvati i elesdiice, javim se iz prikrajka podrumske prostorije u kojoj je već bio pripremljen stol za goste.
– Elesdiice, hahaha, nasmije se Gustav dok su se Mislav i Matija naginjali nad kazan ko što su se u neka davna vremena muškarci na parkiralištu pred zgradom voljeli naginjati nad haubu koju je podigao neki njihov susjed ne bi li ustanovio problem koji u zadnje vrijeme muči njegovog četverokotačnog ljubimca.
– Elesdiice da, kad vidim kakav čarobni napitak spravljaš, brijem da sam ga dobro nazvao. Daj mi reci hoće mi zasvjetlit oči ko Asterixu kad cugne čarobno varivo od druida?
– Ne znam hoće li od variva, al’ hoće sutra kad sjedneš na porculan izbacit sve van, primijeti pjesnički Mislav.
– Da, šteta što fini fileki završe ko dreki, odgovorim jer svaku tuđu rimu, iz profesionalne deformacije, doživim ko bačenu rukavicu izazova.
– Matija, pazi da ne upadneš u čarobni napitak, upozori svog prijatelja Mislav.
– Pa kaj bi mu moglo bit, ionak već izgleda ko Obeliks, primijetim, a Matija se gorko slatko osmjehnu. Ostali samo slatko.
– Ajmo za stol!, zapovjednim će tonom Gustav, a mi, doslovce ko po naredbi, zasjednemo za stol od debelog drveta.
Iz kazana se pušio dim zanoseći nam nosnice. Nema ništa ljepše nego kroz zamagljeni prozorčić promatrati kako se noćni mraz lijepi za naše aute, a mi, u toplini grijane prostorije dočekujemo slasni, vrući, tekući obrok.
Kao da izvana nanjušili kad treba pozvoniti na vrata, evo i novih svata, taman na vrijeme. Ispričavajući se gazdi Gustavu na kašnjenju Tin i Dario uručuju mu svaki po butelju skupocjenog vina i bacaju se na posao. Grabi se divovskom šefljom koja ispunjuje duboke tanjure do vrha, jednom, dvaput, triput. Riječi se troše samo da se nahvali kulinarsko umijeće, a potom se ko u nezasitnu peć, žlicama ko lopatama u razjapljene ralje ubacuje još jedna porcija ultra ukusnog obroka.
– Stari moj, na Puntijarki na Sljemenu sva je hrana dobra, pa tako i fileki, al’ ovi tvoji su deset puta bolji. Ovo je tako gusto, aromatično, fantastično. Gore je onako, može proć, al’ škembića u tragovima.
– Da, da, tu se nije štedilo, prisnaži kroz zalogaje Mislav i doda kako će svojoj ženi predložiti da pripreme ovu ukusnoću (kako ju je nazvao) i kod sebe doma.
Nakon što smo brzinski obrstili skoro sav sadržaj ogromnog lonca Tin se zainteresirao za proces spravljanja ove božanstvene večere koja bi mu (primijeti), bila ujedno i posljednja da smaže još jedan tanjur.
– Žena je skuhala škembiće i špek, pripremila i izdinstala povrće…, zausti Gustav, a Mislav ga prekine konstatacijom da je on, znači, obavio najzatjevniji dio procesa tj. dobro podgrijao sve.
Gustav se veselo hihotao izražajem lica blažene bebice. Tog se nije dalo uvrijediti samo tako.
Obzirom da smo se tako nažderali da smo disali na jedvite jade Dario “zašpota” gazdu da bi drugi put trebao poslije večere za desert poslužiti pumpice s kisikom jer da nema slađe kad se može disati.
Boreći se za svaki sljedeći udisaj, omamljeni i u stanju za (pre)rano rušenje u krevet bili smo prezahvalni Tinu što mu se i dalje otvarala gubica. Za razliku od naših koje su, umorne od gutanja i žvakanja, tromo klonule pa je Tin spasonosno progovorio za sve nas.
Ovog je ljeta bilo ultra dobro s iznajmljivanjem onog apartmana u Poreču – počastit ću ženu s jednim dalekim putovanjem.
Pitao je svoju dragu želi li za svoj skori okrugli rođendan party za puno ljudi ili jedno egzotično putovanje negdje gdje još nikad nije bila i ona se odlučila za ovo drugo, a to drugo su Maldivi. Gustav primijeti da ju je mogao odvesti i u Mrdušu Donju jer em je egzotično em tamo još sigurno nikad nije bila – o manjim troškovima da i ne govorimo, jeli… Mi ostali, umjesto da progovorimo, što je bilo jako teško, pogledima smo ljubopitljivo poručivali da želimo još malo detalja o toj cjelokupnoj “ekspediciji”.
– Maldivi, opaa, Dario prekine prešutni zavjet šutnje, tebe je život baš uzeo na zub.
– Šta na zub, na kljovu!, pridruži se Gustav dobronamjernom zafrkavanju.
– Di to točno dođe?, Mislava zanimaju koordinate spomenutog otočja.
– To ti je lijevo od Šri Lanke.
– Znači Lijevi Šrilanki?, bubnem, a nakon toga krene čitav niz sličnih zemljopisnih igara riječi i pozicija – da budem iskren, više se i ne sjećam svega spomenutog, ali možda mi je najbolje zvučalo preimenovanje Rusije koja je obzirom na svoj položaj u odnosu na Japan prozvana “Levi Japanki”.
Vani zapuhne vjetrusina ko burna reakcija na naše fore. Dok nam je Tin dočaravao Maldive na kojima, više manje, vlada vječno ljeto i mirno more – ako ne računamo sezonu monsuna, opijeni vinom i priličnim suviškom hrane u organizmu sneno smo se zamišljali tamo. Ipak, u sebi sam navijao za ovdašnju zimu, konačno zimu, dosta mi je ovih dugih varijacija ljeta…
