Sjeo je za šank svoje omiljene birtije, negdje oko 20:15 na staru godinu. Već mu godinama ti dočeci nove godine strahovito idu na živce. Nema više 16 godina i malo mu je bedasto raditi iz toga ne znam kako veliku stvar. Uostalom, smatra, ako ništa drugo, kad se čovjek toliko puta natulumari u ostale noći koje nemaju tu čast da se u njima mijenja zadnja znamenka kalendara, čemu sad toj jednoj davati toliku prednost nad ostalima. Kakvog li potcjenjivanja partijaškog potencijala ostatka godine. S druge strane, sva ta gungula oko te blesavoće i, kako je uvjeren, običnog kiča, srozavala mu je raspoloženje. Ta, sve mu odvratnija, kolektivna uzbuđenost oko još samo jedne noći koja ništa bitno ne mijenja, ali je odličan marketinški trik, nažalost je dopirala i do njegovih ganglija. Nije je se mogao riješiti jer je kolektivna svijest vezana uz nju bila prejaka da ne bi čak i njega, novogodišnjeg Grinča (kakvim se volio smatrati) zarazila potrebom da iz načini nešto dostojno pamćenja. S obzirom da je, s druge strane, odbijao svaki pokušaj da se s nekim poveže i organizira, ta mu je nametnuta potreba da se ludo zabavi bivala sve tješnje vezanom omčom oko vrata jer je znao da će na kraju priče – zbog vlastite svijesti o beznačajnosti te noći – ostati sam i zbog kolektivne svijesti o značajnosti te noći – ostati posran.
Neoženjen je, u ranim četrdesetima i gotovo da više i nema nekog bliskijeg za dočekivanje nove godine. Sva njegova stara ekipa s kojom se godinama nije štedio u partijanju, putovanjima i svemu ostalom što vole mladi. sad je ili raštrkana po svijetu ili oženjena. U svakom slučaju, nikome od njih, ne bi ni na kraj pameti bilo sjesti večeras s njim u ovu njemu dragu rupu u koju su ga, već po automatici, odveli vlastiti koraci. Htio je naručiti crni Guinnes da se malo počasti – ipak je posebna noć, ali hladni pogled konobarice (kud baš ona mora biti večeras dežurna) s kojom se obostrano organski ne podnosi, podsjetio ga je da mu je bolje da zaboravi na bilo što ekstraordinarno. U zadnji je čas nakon svojeg uobičajenog: „Daj miii“, umjesto Guinnesa naručio pola litre Karlovačkog. Uostalom, nije htio da mu se potiho podsmjehuje što gospon koji si može priuštiti skuplja pića nema baš nikoga tko bi uz njega htio dočekati novu. Birtija se polako punila ljudima. Sjedio je za krajem šanka, poput njegovog neodvojivog dijela. Oko njega sve neki klinci koje po prvi ili, maksimalno, drugi put vidi. Dovraga, hoće li se pojaviti netko tko mu je poznat, s kim bi mogao zapodjenuti bilo kakav razgovor, pitao se. Prisluškivao je tuđe razgovore jer ništa pametnije nije ni imao za raditi. Trudio se da prisluškivani to ne opaze jer bi mu to ipak bilo ispod dostojanstva. Barem ono malo što mi je ostalo, mislio je. Prva, druga piva, tu se još mogu doimati poput nekog tko je ili
- malo uranio prije dogovorenog sastanka s nekim
- b) taj netko kasni
ali što se tiče treće i četvrte pive, tu je već mogućnost da čekam nekoga svedena na minimum, rezonirao je. Muzika nije bila loša, dosta prikladno i ukusno odabrana, mjesto sve punije. Gledao je oko sebe, svi su bili za stolovima, okruženi društvom. Svi osim njega. Tome usprkos bio je više manje smiren i relativno opušten, čak na momente jako dobro raspoložen, sve dok nije počeo razmišljati o tome da će ga drugi uskoro većina početi doživljavati kao usamljenog tipa na opskurnom kraju drvenog šanka kojem je, baš kao i njegovom srcu, potrebna ozbiljna restauracija.
Nije ga, dakle, smetalo što je sam već to što drugi, a vidio im je to oko 11 sati u pogledima, misle da pati jer je sam ili je sam jer zbog nečeg pati. Buljio je u mobitel da se doima manje usamljenim i poslao poruku, onako nasilu, prijatelju i pitao ga ide li možda do grada. Ovaj mu odovori da je već u gradu. Kroz glavu mu prođe da se sad i pred njim uspio razotkriti kao usamljen. Ipak, kad se sjetio kako grozan bend svira na dočeku, to ga prestane uzrujavati. Malo prije 12 sati došlo mu je da ode kući jer ga usamljenost muči samo kad je vidljiva drugima…
Želite li happy end – mislite li da je moguć nakon ovog? Što mislite što se dalje dogodilo?
…Sjetio se rečenice Marlona Branda iz Apokalipse danas – strah od tuđeg mišljenja je najveći ljudski zatvor. Želio je osjetiti napad snage, želje da ostane i čestita si novu s nepoznatim mladim ljudima, iako zna da bi sam sebi prije 20 godina, koliko su u prosjeku bili mlađi od njega, u ovakvoj situaciji izgledao odbojno, čudno i nepoželjno za druženje. No kvaliteta tog citata bila je nedovoljna da ga spasi.
Pridigao se prema wc – u kad je počelo odbrojavanje u želji da zaobiđe kaos koji se naslućivao u zanosnom iščekivanju kojim je vibrirao zadimljeni zrak. Bio je preko volje (dakle bilo je dovoljno samo ustati i prići ljudima) uvučen u krug grljenja, čestitanja i polijevanja jeftinim šampanjcem kojeg su platili nečiji tatice i mamice. Osjetio je žar i uzbuđenje koji kao da nisu bili njegovi, ali je u njima svejedno uživao jer su instantno topili naslage čemera kojima mu je nutrina bila okovana. Poslije ponoći počeli su se pojavljivati ljudi koje zna i učinili ostatak noći više no vrijednim odluke neodlaska kući. Mrzim li to novu godinu ne zbog nje same već zbog toga što znam da ne mogu u njoj više tako uživati kao kad sam bio mlad, u glavi mu je odzvanjalo pitanje dok se, gegavim koracima, u čujno tihu zoru vraćao kući pločnicima iz kojih je još isparavao miris baruta i jeftinog alkohola. Čovječe, grad izgleda kao da su ga pokušali dići u zrak. Možda je to zato što bi svi bi samo letjeli ove noći pa to onda podsvjesno žele priuštiti i asfaltu kao takvom. Premda je znao da ga uskoro čeka povratak na staro gunđanje, pred samim je sobom krio činjenicu da je bilo prilično ludo u ovoj najluđoj noći…
