Bila jednom dva naočita Rimljanina: Solsticije i Ekvinocije – omiljeni i poštovani trgovci čiju su egzotičnu robu rimski građani rado kupovali. Prodavali su razne mirodije, tkanine te voće i povrće iz dalekih krajeva svijeta do kojih je plovilo njihovo brodovlje. Osim što ih je krasio izrazit poslovni talent bili su veliki zabavljači i zaklete neženje. „Što da se ženim i trpim brak zbog sve rjeđeg i lošijeg sexa kad svaki dan mogu ganjati neku novu, mlađu i oblinama bogatiju djevojku“ – razmišljao je Solsticije. Premda je već bioduboko zagazio u 37. godinu, njegova žeđ za ludovanjem i orgijanjem nije splašnjavala. „Kad ćeš više odrasti i primiriti se“, kukala je neutješno njegova majka. On se na njene žalopojke nije obazirao. Nije imao tih ambicija i gotovo. Povremeno bi se i zaljubio u poneku od svojih partnerica, ali prvotni ushit najčešće je gasio neki novi spektakularni komad koji bi mu na raskalašenim zabavama zapeo za oko (i još poneki organ).
Odrastanje, barem u konvencionalnom smislu, nije zanimalo ni Ekvinocija. Uvijek ga je smatrao luzerskim bijegom od svetih dječačkih snova. Imao je osjećaj da ga ljudi na brak nagovaraju samo zato što žele da i on počne patiti od posljedica suhoparnog obiteljskog života. Nije, naprosto nije mogao duže vremena biti sa jednom ženom. Ne da nije volio razgovore sa zgodnim intelektualkama koje su ga itekako nadahnjivale. Nije u tome stvar. Živio je za to da ga žene vole. Danonoćnoje za tim žudio. Ono što nije volio je predvidljivost i onaj neminovni pad entuzijazma i energije koji bi redovito slijedio nakon burnih noći. Toliko je obožavao ekstatična iskustva koja je doživljavao u divljem miksu koketiranja, filozofiranja i neobuzdanog sexa, da mu se ovaj uobičajeni svakodnevni suživot – lišen noćnih uzbuđenja i trenutaka za pamćenje – činio presuhim, iritantnim i dosadnim. Sve što je ikada želio od žena davala su mu česta partijanja. Za brak je trebalo biti prokleto siguran u svoju odluku, a on to nikada nije osjetio. Ili to ili biti prokleto ružan i nepoželjan, činilo mu se. Učestalo zadovoljstvo lakog osvajanja gasilo je u njemu želju za življenjem uz samo jednu – odabranu. Brzo bi se zasitio takvog života, predosjećao je, pa ga nije ni pokušavao započinjati. Prema svim je ženama bio maksimalno pošten i otvoren –nikada nijednu u krevet nije odveo lažnim obećanjima. Dapače, znatno mu je veći izazov bio da se ponaša kao totalno đubre koje krši sva pravila zavođenja i da unatoč tome uspije u svom naumu. S vremenom je otkrio da mu upravo takav pristup i omogućuje najsigurnije osvajanje trofeja.
Naslućivao je Ekvinocije i neke druge dimenzije odnosa koje pak donosi duža povezanost sa jednom ženom. Npr. toplina potpunog prepuštanja, rasterećujuće skidanje maski, produhovljeniji odnos zasnovan na međusobnom povjerenju i poštovanju.Osjećao je stanovitu čar i u tome. Ipak, ono što ga je od toga odbijalo bio je izostanak erotičnosti. Uz to, primjećivao je da oženjeni vole druge uvjeravati kako žive u sretnom i skladnom braku. On nije nikada imao potrebunekome nametati svoj životni stil kao idealan. Ako odgovara njemu, ne znači da mora svakom, mislio je. Kad si doista ispunjen nemaš potrebu to drugima nametati – jednostavno u tome uživaš bez nekih velikih riječi. Patetično i glasno izražavanje oduševljenja svojom vezom često skriva posvemašnje razočarenje istom. Za njega, erotičnost je izvirala iz aure svježeg, nedostupnog i ne do kraja istraženog ljudskog bića.
Osim žena, velika strast obojice bilo je smišljanje potpuno nebuloznih doskočica koje su obožavali izvaljivati pred svojom publikom. I kad bi provaljivali loše fore izvlačila bi ih karizma i zarazni entuzijazam kojeg su širili. Nisu se libili od srca nasmijati čak i vlastitim šalama. Imali su osjećaj da ih smijeh dubinski čisti, poput Ariela koji jošnije izmišljen. Divili su se sami sebi i nisu se sramili svoje narcisoidnosti. Dapače, smatrali su licemjernima ili bolesnima one koji sami sebe ne vole.
Da malo prošire svoj biznis koji se, osim trgovine, zasnivao i na organizaciji svetkovanja prvog dana sva četiri godišnja doba, odlučili su se osmisliti još jedan bonus dan, kojeg će također obilježiti spektakularne gradske procesije. Laticama cvijeća zasuti gradski trgovi i gladijatorske borbe na svakom uglu, ne samo u Areni, bio je njihov plan. Prijedlog je izazvao gorljive polemike. Tradicionalisti su se žestoko protivili oskvrnjavanju kulturne baštine dok su progresivisti u tome vidjeli šansu za dodatnu zaradu. Cezar je pozdravio njihovu ideju. Dopala mu se pomisao da u svojoj carskoj kočiji koju vuku mliječno bijeli konji,još jedan put godišnje zasjaji pred okupljenom rimskom svjetinom. I tako se najednom slavio Tijelospoj – 69. dan ljeta. Ne treba posebno spominjati da je praznik bio raširenih ruku, a i nogu, dočekan od puka.
Solsticije i Ekvinocije još su dugo i najčešće sretno i zadovoljno živjeli. Nikad nisu požalili što se nisu ženili. Kao uostalom ni sve te žene uz čija su gola tijela dočekivali jutra u raskošnim posteljama do kojih su stizale sjene palmi i valjkastih stupova rimskih vila.
Piše: Zlatko Majsec
