Home FRIK IZ KVARTA FRIK IZ KVARTA – Snobica iz konobe na periferiji

FRIK IZ KVARTA – Snobica iz konobe na periferiji

Radije bi se ona hranila splačinama u razvikanom restoranu neke europske metropole nego vrhunskom hranom na periferiji Velike Gorice. Nije ona marila za kvalitetu klope već za glasovitost i otmjenost mjesta na kojem se jede...

PODIJELITE
Svatko od nas poznaje nekog takvog – tko se uvijek trudi djelovati važnijim, uspješnijim, otmjenijim ili bogatijim no što uistinu jest – pritom više ili manje vješto oponašajući manire predstavnika nekog višeg društva kojem bi želio pripadati ili ga barem lažno predstavljati. U srži te taktike je blef koji nerijetko može biti vrlo uspješno izveden pred nepoznatim ljudima. Zauzimanje poze, stava, tona, sve je to jedan proračunati mehanizam djelovanja kojima pozer/ica iz sebe žele načiniti nešto čega u realnosti zapravo nema. Ti ljudi, koliko god blasfemično zvučalo, imaju nešto zajedničkog s pjesnicima – često im je, naime, dovoljno živjeti u vlastitoj fantaziji – barem, hajdemo dodati – dok drugi vjeruju kako se ne radi samo o fantaziji.
Dama u ranim četrdesetima djelovala je kao da ima toliko zabavnijeg posla od ručka u toj lokalnoj konobi u kojoj je hrana bila vrhunska da vrhunskija ne može biti. Domaće, a svjetsko – no našoj dami to nije previše značilo. Nije ona marila za kvalitetu klope, već za glasovitost i otmjenost mjesta na kojem se jede, a koje, u ovom slučaju, očito nije udovoljavalo standardima njenih očekivanja. Radije bi se ona hranila nekim splačinama u razvikanom restoranu metropole nego vrhunskom hranom na periferiji Velike Gorice. Meškoljila se u stolcu stalno prebacujući nogu preko noge, u neprestanom grču potrebe da ipak nešto pojede, predumišljajne želje da ne uvrijedi do kraja društvo koje joj vjerojatno plaća tanjur i plamtećeg hira da pokaže kako ni ovo mjesto ni ljudi nisu na nivou koji bi ju uspokojio i ispunio – dakako ne samo u želučanom smislu. Kad govorim o predumišljajnoj želji govorim o racionalizaciji da se prikaže taman u maniri da se uspješno maksimalno okoristi situacijom u kojoj se našla, ali da pritom oni na čiji će se račun okoristiti slučajno ne pomisle da ona nije vrednija i, uostalom, navikla na značajno skuplje i otmjenije gošćenje.
Njena ekipa djelovala je kao da su već navikli na njenu prisutnu neprisutnost. Pogledavala je u smjeru mog naočitog prijatelja s neodređenim smiješkom. Moglo je biti i kao da ga pokušava zavesti, ali i kao da mu se podsmjehuje. Moćno oružje, takav dvosmisleni izraz lica, pomislih, jer se možeš igrati s tuđom interpretacijom – možeš primjerice nekog zavoditi, a da taj netko ni u jednom trenu nije siguran na čemu je. Ako se taj netko pokaže nezainteresiranim lišen si frustracije da te se gleda sa samilošću jer taj netko nije ni blizu načisto imaš li kakve istinske namjere ili ne. No, za razliku od te neodređenosti, način na koji je držala cigaretu i ispuhivala dim bio je sasvim jednoznačno – snobovski. Činila je to toliko divovski važno kao da je u tom sva suština postojanja – ne samo njenog, već i onih koji je okružuju – na način da je vrhunac njihovog postojanja taj da prisustvuju vrhunaravnoj decentnosti njenog dimljenja prostorije. Radila je iz tog naizgled ničim posebnog rituala čitav show, kao da je njeno pušenje uzvišenost koju svi trebaju posvjedočiti i diviti joj se. Tim napadnim stilom koji vapi za publikom htjela je iz hinjene “vještine” kojom, na njenu nesreću, vladaju i milijarde drugih, ne samo ukloniti svaku naznaku običnog što graniči s beznačajnošću, već zadobiti status vrhunskog postignuća. Tako odveć ljudski – tražiti tuđe poštovanje na običnoj ispraznoj pozi i blefu umjesto na nečem na čemu valja dugotrajno predano raditi i truditi se.
Vidjelo se ipak u sasušenim borama u rubovima očiju da je bila slomljena ovim malim gradom koji nije davao čak ni naznaku dražesnosti koju su nudile apstraktne udaljene destinacije na glasu. VG za nju nije davala šansu isprazne hvale osobnim zemljopisom kao što to primjerice mogu osobe što nastanjuju glasovitije gradove i destinacije. Znate već neke ljude (ima ih u Zagrebu) koji šarm i autoritet bogate gradske povijesti, ljepotu arhitekture i okoliša, gomilu sadržaja i mogućnosti, društveno značenje i počesto kičasti sjaj metropole, pokušavaju posvojiti samo pukom činjenicom da se njihovo postojanje baš tamo našlo većinski odvijati.
Oni što nemaju svoju vlastitu vrijednost skrivaju se iza pripadnosti nečem većem od njih, a za što nisu nimalo zaslužni. Savršena mimikrija.
Djelovala je poput žene koja na momente čak i uživa živeći ovdje, ali isključivo onda kad drugima to nije vidljivo. Bilo bi joj naime ispod časti da netko pomisli kako baš tu i ovime može biti zadovoljna. Čim je izložena pogledima svojom uljuđenom zgađenošću nad ovdašnjim prilikama pokušava stvoriti stepenice koje će je izdići ponad mrskih joj okolnosti. Premda nema stvarnog pokrića da se postavlja iznad ostalih, uvjerljivo glumi kako neosporno zaslužuje taj povlašteni status. Toliko uvjerljivo da joj se najčešće apriori priznaje veličina – izvjesnost koje nije sasvim lišena sumnje no koja unatoč tome opstaje. Šizofrena je to situacija. Biti u redu sam sa sobom, sa životnom situacijom u kojoj si se zatekao, sve dok se u tebi ne upali efekt pozornice, te tuđe oči koje useljavaju u tebe i u potpunosti ti mijenjaju dotadašnji dojam svijeta i sebe u njemu. Borila se s time već godinama, često se i srameći same sebe, ali bez prave snage da se otrgne toj razapetosti na dvije polutke – jednu sebe koja je zadovoljna životom u provinciji i drugom koja život ne podnosi isključivo zbog činjenice da se odvija u provinciji. Nikad se, naravno, nije pitala bi li imala taj problem da nije od malih nogu sa svih strana bombardirana tim nekim “boljim” životima u tim nekim “boljim” krajevima…
…Hrana je bila slasna. Trudio sam se ne mljackati pred djecom prijatelja, ali gurmanska je slast bila jača od potrebe za odgojnim djelovanjem za stolom. Rebarca su se kao otopljena odvajala od kostiju, tako lako kao da nikad zajedno nisu ni bila srasli. Između zalogaja izvalio sam neku glupost uz sočnu psovku, a kći od prijatelja me neočekivano duhovito dočekala na volej:
“Zašto psujete pred djecom?”.
E to me dotuklo. Kakva fora za devetogodišnjakinju! Čovječe! Navukao sam periku od njenog godinu dana mlađeg brata i paradirao s njom. Pogledi su me pratili s punom pozornošću i simpatijama. Na tv-u je bio neki retardirani show, čini mi se “Ljubav na selu”. Gomila lica koja su istovremeno uživala u publicitetu i bila posramljena prizemnim razlogom ili ti nikakvom posebnom zaslugom za pažnju masovne publike koju je pružao televizijski medij. Podsjetilo me to na već opisani snobovluk opisane dotične gospođe što je filmski jela za stolom do. Valjda je tako u filmovima vidjela da se mora puno pričati između zalogaja, umjesto da se želucu prirodno ugodi jedući slasno u tišini, visoko frekventno grabeći komade hrane nožem i vilicom.
“Tata ja ću ipak ćevape”, bljesnu prijateljev sin. Kad smo se nažderali do sita klincima je naravno ostalo pola plate.
“Daj tu pljeskavicu, ne mogu ne pomoći djeci”, rekao sam, ali ne samo iz zajebancije. Koliko god već bio pretrpan, toliko su sočno djelovale te šnicle, kobasice i ražnjići da sam ih morao kušati.
“Ne jedemo do sitosti, žderemo do smrti!” odobravao je prijatelj moju inicijativu uzimanja od dječjih usta. Ima neke dobre odgojenosti, ljubaznosti i učtivosti kad ljudi mogu svoje klince malo staviti po strani kako bi išli uz dlaku svojih prijatelja i neprekinuto vodili razgovor, ne dozvoljavajući da na njegovu spontanost utječu dječji hirovi. Posebno danas kad živimo u djeco-centričnom sustavu, ohrabruje vidjeti i roditelje koji ih spuštaju na zemlju i njih koji tu poziciju, lijepo odgojeni kakvi jesu, bespogovorno i sa simpatijama prihvaćaju.
A za onim, već spomenutim, stolom, rezerviranim od strane nekog lokalnog moćnika, čijem širokom društvenom utjecaju odgovara i njegov fizički opis (djeluje poput bizona). Dalo se osjetiti kako previše lagodno živi i non stop ždere po ovakvim finim i jeftinim mjestima. Kamuflira li prejedanjem neke nenahranjene emocije? Možda je samo jedan od onih gurmana kojima je, dodatno, važno da njihovo debelo stanje novčanika bude ojačano i potvrđeno gromadom tjelesa. Seljački profinjen i preogrezao u imanju da bi tu i tamo, umjesto novim BMW-om, pješke otišao do obližnjeg dućana i pritom potrošio pokoju kaloriju. “Fućkaš zdravlje, bitan je status!”, kao da je urlalo s leđa tog dobrostojećeg bizona u čijem je društvu i dalje, hineći uzvišenost, cigaretu za cigaretom pušila, već opisana, lažna pripadnica visokog društva…