Slatkice su zasjele na zidić uz šetnicu. Pet metara dalje na mjesečini se ljeskalo noćno more. Ni moj prijatelj Sliniša, ni ja, nismo mogli ne zuriti u njihove gazelaste, suncem friško ofarbane, batačiće. Onako poredani u nizu Slinišu su podsjećali na nešto na čemu nikad nije bio, ali je svejedno dovoljno znao o tome.
„Kaj kažeš da se isfuramo k’o da smo na izložbi slika“, predložio je.
„Kak to misliš?“, znatiželjno odvratih.
„Pa znaš ono, staneš ispred prve, malo gledaš, pa se s noge na noge prebacuješ na drugu, treću… a čitavo vrijeme , palcem i kažiprstom gladeći bradicu, držiš ozbiljan pogled iskusnog likovnog kritičara, pače eksperta bez prevelikog uzbuđivanja jer si profić. Tu i tamo nagneš glavu prema meni i tiho mi na uho otkrivaš kistom prenešenu ideju skrivenu oku amatera.
„Ali Sliniša, ne možeš tako, cure su ljudska bića, ne možeš se prema njima odnosit’ kao prema izloženim slikama“, hinim moraliziranje i sablazan jer znam da će on prozrijeti tu moju igru i doći na još lucidnije ideje uz taj moj vjetar u leđa. Nisam pogriješio.
„Od toga da je gledaju samo kao seksualni objekt ženi je gore samo kad je uopće ne gledaju tako“.
„Ček, to si sad smislio?“
„Da, zašto?“, pitao je iako sam znao da ga ne zanima moje objašnjenje. Htio je samo da ga još malo hvalim.
„Pa ono, genijalno…“, priznao sam.
„Ha takav sam po cijelom tijelu“, mogao se sad rasterećeno glupirati, biti seljačina. Genijalci si to mogu priuštiti kad imaju duboko zaleđe od svojih (dokazanih) boljih verzija. Po količini samozadovoljstva moglo se nazrijeti da misli takvo nešto.
„Nego vidi ovu malu plavu, mislim da te gleda, jaooo, vidi, vidi zloćkicu, oblizuje sladoled ko da ga puši. Mislim da ti šalje signale. E ove današnje klinke, prodale bi se za bon mobitela. Sudoka i Gomolja.
„Misliš Sodoma i Gomora“, ispravljam ga malo iznervirano, a njega nimalo ne pogađa akutno nepoznavanje antičke povijesti.
„Ma to sam i rek’o, nego, mislim da bi joj trebao prići, očito je da joj se sviđaš. Doći ću odmah za tobom, barit ćemo cijelu grupu večeras“, bio je luđački uvjeren.
„Ma joj daj, zabrijo si“, odmahujem rukom i kolutam očima premda mi je manipulatorsko đubre zagolicalo maštu.
„Ne brijem ja niš, signalizacija joj je jača od svjetionika, guta te očima ko što guta taj sladoled, a ja ti velim, gutala bi ta i neš drugo. Daj ju pogledaj, kakva rasna ribica. Ispljesko bi joj to dupence – morala bi starcima lagat da ju je sunce opeklo. Na-smi-ješi joj se, daj joj do znanja da si u igri“, otegnuo je kroz zube besramno piljeći u moj navodni plijen koji, još navodnije, želi postat moj plijen.
Njegova sloboda i neposrednost kao da su gušile moju, istiskivale ju van. Iako sam ponekad i gori od njega u ovakvim predstavama on je sad bio u tolikom elementu da mu nisam niti pokušao parirati jer bih u najboljem slučaju bio samo kopirant, oponašalački beta mekušac koji treba vodstvo alfe kojem će se nemuževno podvinuti. Ne samo zato već i zbog sočnosti višeslojnog dijaloga i taktike zauzimao sam konzervativnu, suzdržanu i skeptičnu poziciju koja će Slinišu još više razjarivati jer, ta i on osjeća, čemu klauniranje pred klaunima? Gubi se svrha i entuzijazam među istovrsnima (koji bi te mogli i mrziti sluteći nedostižnu im razinu talenta), ali pred ostalima, pred civilima da tako kažem, to je već sasvim druga priča. Tamo su tvoja darovitost i funkcija u tolikoj opreci s njihovima da postaju itekako potrebni i poželjni – slobodni da ih zabave na način koji će im biti privatljiv i razumljiv. Nisam Slinišu htio lišiti klaunstva pa sam sve više tonuo u nemuštog civila. U tom gradu nije bilo mjesta za obojicu (ali klaun očito katkad zabavi i drugog klauna, no u potpunosti tek kad ovaj zabavljani uzmogne zaboraviti da je i sam klaun)
Premda mi je godilo da me mala plava odmjerava nisam htio pogledati u njenom smjeru iz dva razloga. Prvi, Sliniša vjerojatno bulazni da joj se sviđam. Drugi, ako je nekim ludim slučajem u pravu , ne želim joj davanjem do znanja da sam opazio da me opazila ohladiti želju da me i dalje primjećuje, a samim time i lišiti Slinišu materijala za sočne zaključke u kojima, bili oni istiniti ili ne, uživam.
Glatka tamna koža njihovih batačića bila je poput vruće čokoladne glazure koju bi rado licnuo baš kao što su i one lickale svoje sladolede, smijući se jednoj kojoj je bijeli pudl mahnito navaljivao na koljeno po kojem se cijedila kuglica punča što joj je ispala iz tuljca. Ona mu je odgurivala njuškicu, više od srama no što joj je smetao njegov topli, živahni jezičac na koži, no pudla ništa nije moglo omesti od uklanjanja zadnjih tragova slatkog punča s već ionako slatke nožice. Eh da mi je biti pudl, da mi se djevojke samo bezopasno smješkaju kad, obezglavljen požudom, napadam njihova koljena. Da je njen tuljac moj ku..c…
„Vidi te batkove“, počinjala je nova Slinišina ekspertiza.
„Ne kužim tu foru sa zakonima i minimalnim dopuštenim godinama za stupanje u spolne odnose. Gle ih, već su građene ko žene. Zakon je protuprirodan. Ako sam napaljen na njih znači da je prirodno. Pa nisu djeca. Priroda ne govori kroz pravosuđe već kroz nagone!“
„Kaj si se zapjenio, pa ovo su 17 – godišnjakinje, legalne su“, odvratim važno.
„Ma dobro, al’ uzmimo da imaju manje, koja je razlika?“.
„E daj tiše malo, pa sve nas čuju, neugodno mi je“.
„Neugodno mi je“, ženskastim glasićem ruga mi se Sliniša. „Neugodno ti je jer si sav ukočen. Šta ti je čovječe, opusti se, daj se pogledaj, sav si u grču. To sustav i hoće, da se bojimo i bezpogovorno slijedimo njegove upute“
„Kakve to sad veze ima s ovim ženskicama?“, iziritiran sam.
„Ima, jer sustav ti ga meće i neće da ga lako metneš, oće da se ženiš“, samouvjereno će.
„Daj, pretjeruješ“, nisam htio priznati da je možda i u pravu u svom tom ludilu. Bio sam potpuno ukipljen, kao da ću time neutralizirati posvemašnju sramežljivost koja je dosad od strane propupalih srednjoškolki zacijelo detektirana kao potpuni kontrast Sliniševom glasnogovorništvu kojeg su sve češće potiho komentirale. Bilo mi je glupo sad odjednom promijeniti ploču. Osjećao sam kao da sam upao u vlastitu zamku potpune, nemuževne, pasivnosti.
„Kaj misliš zašto cigićke i domorotkinje u džunglama rađaju već s 12 – zato kaj je to prirodno i normalno. U sebi sam, da ga ne prekidam u novom naletu, prešutio: “Da, ali oblik našeg društvenog funkcioniranja uvjetuje kasnije stupanje u tu vrst produkcije“
Dok je Sliniša objašnjavao prirodne fenomene prvi put sam malu plavu odmjerio od glave do pete. Pobogu, bila je spektakularno lijepa, putena i meka, poput kraljevne koja u životu ništa teško nije radila. Iz odmjerenih pokreta zračila je nježna hladnoća i proračunatost. Nema tu ničeg za mene, govorio je samoobrambeni sustav, hraneći me skepsom da mi olakša svjesnost da joj se neću usuditi prići.
„Da, al’ mi ne živimo u džungli i nismo cigići“, nakon, činilo se, čitave vječnosti, obratim se Sliniši.
„U tom i je problem, u tom i je problem“, bio je uvjeren. Bilo je u njegovom glasu naznake odustajanja od očijukanja s malićkama pa sam malo odahnuo. No prebrzo sam se opustio.
„E kako bi je izlupo po dupetu“, rekao je zureći u jednu poput otkočenog snajpera.
„Joj daj, idemo odavde“, napravio sam pokret kao da ću ustati, u nadi da će me poslušati.
„Idi ti. Ajde, ajde, idi. Vidim da si potpisao poraz. Ja nisam. Ja nisam buraz. Idi ti, ionako mi rušiš vibru!“ Htio sam nešto reći jer malićke su nas već pratile ko predstavu, ali nisam imao ideju kako da se obranim od novog napada. Složio sam sarkastični osmijeh, da unatoč uzmaku barem izgledam kao da se ne slažem s njim. Bio je to moj zadnji trzaj muškosti prije no što nisam krenuo put birtije. Poslao sam mu poruku da ga tamo čekam. Odgovorio je da se ne iznenadim kad dođe tamo s haremom. Bilo mi je čudno zašto bi riskirao da mu rušim vibru no onda sam shvatio da on naprosto treba publiku i svjedoke. Što god da radi.
Njemu uvijek duže treba da se pomiri sa stvarnim stanjem stvari, mislio sam ispijajući mojito u koktel baru uz obalu. Kad se kroz kojih pola sata pojavio s hihotajućom grupicom onih srednjoškolki skoro sam se, onako filmski, zagrcnuo.
„A gdje si ti nestao“, upitala me mala plava kojoj se navodno dopadam.
„Ma morao sam na wc pa mi se nije dalo vraćat“
„Ahaa“.
Nisam znao da li se iza toga krije stvarno iznenađenje ili pristojnost da prikrije kako je skužila da sam papak. Energija tih malićki u daljnja me dva sata druženja tjerala da se pretvorim u kulera, čak nezainteresirano nonšalantno šarmantnog zabavljača koji, unatoč činjenici da je već ocvali brodolomac, još uvijek može (samog sebe) iznenaditi. Doduše, kad je u jednom trenutku mala plava, uzdahnuvši priznala da joj se tako prokleto neda u ponedjeljak do Zagreba na popravni iz matematike, sav taj moj probuđeni testosteron naglo je splasnuo pred živom slikom nje kako se znoji nad školskom bilježnicom. Sad znam kako se osjećao Rundek dok je pisao onaj stih – ti si pre-mla-da. Ima i još nešto – u korijenu je bila srezana moja žudnja pred pomišlju da ona ne bi znala koliko treba platiti pivu koju konobar naplaćuje riječima: „Korijen iz 144, gospodična“.
