Budi me alarm u 6:14. Kud sam sinoć mor’o pojačat zvuk do maksimuma. U mrklom mraku sobe ko poludjeli slijepac klečeći pipam po sobi tražeći mobitelsko đubre što mi ubi bubnjić grozomornom glasnoćom. Zbogom slatkoćo sna, zbogom ti posljednje ljudsko utočište, dobro jutro, ma kakvo dobro jutro…booooom!!!, ljudi moji, skoro sam oko ostavio na rubu stolića s kojeg se laptop stropoštao kao gromom odvaljena stijena. Da već nisam bio njime opkoljen, mrak bi mi sigurno pao na oči. Zaustavljam alarm, palim svijetlo koje bode k’o ratoborni jež, navlačim hlače i s jednim okom zatvorenim, drugim poluotvorenim, krećem u pravcu kupaone kad palcem zapinjem o štok, tako da mu majku glasno dovodim u intimni odnos sa psom. Bol u palcu divlje pulsira dok lijevom rukom perem zube, a desnom pridržavam cjevčicu radi što preciznijeg zalijevanje školjke. S donje usne mi se u jednom trenu izdajnički odlijepila bijela kapljična smjesa kaladonta i sline i pala mi na hlače – točno kraj strateškog mjesta. Super, fleka ni poslije ribanja ne prestaje izgledati kao očit dokaz uspješnog obavljanja određene biološke aktivnosti koju svi vole. Samo čekam da netko primijeti da mi je topčić na nezgodno mjesto ispucao plotunčić.
6:35. Na stanici ulazim u bus, brza linija 330, već polupuna još poluusnulih putnika. Svi izgledaju tako da bi bez ikakvog maskiranja bili glavni na Halloween tulumu. Jutarnji zombi-land. Dvije babe već su u niskom startu. Jedna mi slijeva utiskuje lakat pod rebra, a druga na stepenicama zaprječuje put dupetom tako da sam u njeg’ umalo nosom uronio. Prisiljen stajati do Zagreba nađem se na onom divnom mjestu gdje inače ravni pod autobusa uvija prema gore slijedeći liniju stražnjih kotača. Lijeva noga na brdu, desna u nizini. Stojim k’o gusar s drvenom potkoljenicom koja mu je upravo odstranjena mačetom. Ja sam nešto kao ZET -ov projekt nagibnog putnika.
7:20. U tramvaju neki pučkoškolac, visok kao Avatar, naslanja se na mene kao da sam mu životni oslonac. Iz usta mu smrdi po natruloj lešini. Nemam skepsu da bih od njegovog ugriza dobio sepsu. Ako postoji reinkarnacija mali Avatar je u prošlom životu bio komodo zmaj.
7:45 Na posao dolazim izmoren kao da sam već obavio smjenu…
…12:00. Spremam se otić na pauzu. Kakvo uzbuđenje! Nakon četiri sata neprestanog bavljenja lobotomijskim repeticijama osjećam se k’o tinejđer pred večernji izlazak. Na moje pitanje: „Hej, ideš sa mnom na kavu do džamije?“, jedan mi kolega odgovara: „Kaj ti je, pa ja sam ti katolik“. Ok, ta ti je dobra, mislim si u sebi, ne baš sasvim uvjeren da se samo šalio. Nastavljam hodati hodnikom, sretnem drugog kolegu i bez nekog osobitog razloga, onako čisto iz hinjene razdraganosti pozdravim ga s:“Ooo, di si druže?“. Taman u tom času iza njegovih leđa izroni neka stranka, ljudeskara masne kose, šiba me pogledom mrkog medvjeda i, vidi se, u mislima mi sadistički opći s majkom komunističkom. Hodam dalje, srećem trećeg kolegu i već iz prevencije daljnjih neželjenih scenarija odlučim samo prešutno kimnuti glavom u znak pozdrava, a on otegnuto i znakovito sarkastično, moralno se naslađujući nad mojim ignoranstvom (jer kao nisam ga se udostojao ni pozdravit) vikne preko ramena za mnom: “Book, Majsex“. Ovo x nije krivo stisnuto c, stvarno me tak’ zove. Eto, u nepunih 15 sekundi uspio sam ispasti muslić, komunjara i ignorant. Voditelj ljudskih potencijala bio bi ponosan na mene…
