O čemu govorimo kad govorimo (ukoliko uopće govorimo) o lokalnoj Velikogoričkoj sceni?
O najdražem lokalu u kojem smo se često znali tako nalokati da smo prisutnima priuštili nezaboravnu scenu? Znam da je teško povjerovati, ali ipak NE. Ovaj tekst, među ostalim, ima namjeru istaknuti kako scena i postoji i postojala je neovisno o više ili manje stalnom nedostatku većeg interesa za nju. Velika Gorica već godinama tiho vrišti u pokušaju da sa sebe strgne gotovo genetsku zadanost mrtvoga grada u kojem se nikad ništa (bitnog) ne događa.
Još su i stari filozofi isticali kako je na svakom početku spoznavanja najbitnije definirati pojam o kojem se želi raspravljati. Scena? Što je to? Može li se opipati, nanjušiti ili se doživljava putem nekih drugih čula, nekih drugih spoznajnih kanala? Htio sam ovdje konzultirati sveznajući google, ali sam od toga odustao jer želim ponuditi svoju, već postojećim definicijama nekontaminiranu, viziju toga što bi scena trebala biti te što ona doista jest u ovom konkretnom slučaju.
Dakako da je scena pojava koju ne možemo dokazati nekim znanstvenim instrumentarijem – nećemo je sresti u šumi u potrazi za hranom, a još manje kako šeće po špici ili sa prvom susjedom krišom ogovara novopridošle stanare. Pa ipak, ona nije ništa manje stvarna zbog toga što ne spada u red poznatih prirodnih pojava. Scena je fenomen koji počinje postojati onda kad se pojavi određena inicijativa i njeni nositelji – manje ili više relevantni akteri koji se bave nekom srodnom granom umjetnosti/sporta/..ljudske aktivnosti. Scena je formalna ili neformalna udruženost članova koji kroz međusobno druženje i suradnju ostvaruju ne samo osjećaj pripadnosti grupi već i sasvim konkretne rezultate djelovanja proizašle iz međusobne interakcije. Koji su to rezultati? Poticajna i pozitivna energija koju stvara međusobno poticanje i podrška, konstantno učenje i napredovanje kroz razmjenu znanja i iskustava, možda i povremeno nekonstruktivna no ništa manje bitna zdrava zajebancija s ljudima koji dijele slične interese i vizije, potencijalna marketinška i financijska korist, zajedničko nošenje s uobičajenim problemima s kojima se struka susreće, informacije bitne za uspješno bavljenje odabranom djelatnošću, doseg do većeg broja ljudi/fanova koji kroz zanimanje za dotični sadržaj stižu do konkretnih individualnih imena itd.
Čini mi se da sam tek zagrebao površinu onog što bi scena trebala biti. Tako je to u (idealnoj) teoriji no što je s našom lokalnom praksom?
Znam da bi sujetni među nama rado usporedili Goričku scenu s bijelim platnom na kojem se povremeno i pojavi poneka mrljica koju onda prva ozbiljnija kiša ispere u zaborav. No je li tome baš tako? Mora li scena, a da bi stekla pravo zvati se scenom nužno dopirati do velikog broja ljudi koji joj onda usmenom, pismenom i svakom drugom predajom omogućuju da zauvijek ostane žigosana u kolektivnu svijest građana? Čini mi se da scena može opstojati i ako je poznata nešto manjem krugu ljudi. Nečija kvaliteta i stupanj popularnosti ne moraju nužno uvijek biti proporcionalni. Dapače, često smo svjedoci da je upravo obratno slučaj.
Gorica je na glasu kao velika spavaonica. Po toj bi logici idealan kandidat za njenog gradonačelnika bio Kapetan Zaspan. Na sreću, postoje i određene naznake kako bi njegov zamjenik mogao biti i stanoviti Kapetan Budnik. Znam da se zloćama sad upalila žaruljica kako bi u imenu potonjeg iza slova B baš lijepo sjelo slovo l, ali to je već tema za drugu priču.
Prije no što uvedem neke egzaktnije podatke u ovaj tekst, htio bih istaknuti kako nemam iluziju da ću pokriti baš sve što je VG u kontekstu lokalne scene u stanju ponuditi, što je nudila ili će nuditi. Osvrnut ću se na neke važnije segmente koji su mi već dugo godina poznati, a iz razloga što ne želim pisati o nečemu o čemu nemam pojma.
Na prvom mjestu spomenuo bih udrugu GAS „Gorička alternativna scena“ koja djeluje od 1998. i koja je za cilj ima (citiram potpredsjednicu Vedranu Klarić): „poticanje društvenog aktivizma, obogaćivanje kulturnih događanja, poticanje mladih na suradnju i kreativno izražavanje te otvaranje vrata drukčijoj, ne toliko mainstream kulturi“. Putem već legendarnog Humphrey Bogart festivala, Festivala kreativnog nereda i brojnih drugih manifestacija u njihovoj organizaciji, mogli smo kroz godine „konzumirati“: mnoštvo bendova – od jako poznatih do onih koji su gubili svoj nastupateljski jumf (među njima je i potpisnik ovih redova i njegov bend Mel Camino), elektronsku muziku – npr. trance dj-a Hrvoja Kimbauera, izložbe goričkih slikara i fotografa, književne večeri – npr. književnik Milko Valent, večeri slam poezije koje su u više navrata okupljale brojne pjesnike sa svih strana lijepe naše poput Marija Kovača – uključujući i igrače na domaćem terenu Ivana Laića i moju malenkost, sve posjećenije kvizove u Irish pubu, brojne radionice na tisuću i jednu temu. Udruga sve više širi dijapazon svojih aktivnosti, a u planu imaju i skorašnje otvorenje službenih prostorija. Koliko mi je poznato svi građani s viškom energije i dobre volje mogu se učlaniti u udrugu i svojim idejama i angažmanom sudjelovati u kreiranju njenih kulturnih i svih drugih aktivnosti.
S obzirom da sam ipak kantautor sa nekih 90 -ak koncerata iza sebe, najviše VG artista znam iz muzičkih voda. Jedno su vrijeme ta imena činila i ne tako malobrojnu scenu koja je jedno vrijeme zbija bujala. Bilo je tu svega, od tuluma za sjećanje koje se naravno s vremenom zaboravi, velikih međusobnih pomaganja i podrške, ljubomornih ispada i žučnih svađa i rasprava, prešutne velike kompeticije, vjetra u leđa, ali i vješanja za pete onih nešto uspješnijih – onak’ kak’ uostalom među ljudima i biva. Nažalost, mnogi od bendova nisu više aktivni, ali to ne umanjuje njihovu zaslugu da se pojave na ovoj listi: Dodgers, Vatrene ulice, Ne znam kak se zovu al frajer mi je susjed, Vis Peri Deri, Mungos Brothers Blues Bend, Tony Lee King, Pink Pankter, Agla, Pulfer, Monobolic Steroid, Dorothy, No Ma..am bend, Vedran Ivorek Tafra, Avicularia, Augenfligen, Cimmeria, ŽZDESK, Feral instinct, Kabriolet Karavan, Robert Kordić, Mel Camino, nastavi niz..
Isprike svima koje sam eventualno izostavio u žarkoj želji da se sjetim baš svih VG autorskih bendova za koje sam čuo ili se s njima družio tokom zadnjih 10-ak godina. Stvar je u mojoj demenciji i ničem drugom.
Osim bendova u VG postoji i udruga slikaraVelike Gorice čiji članovi nerijetko žive od svojeg rada, a periodički organiziraju i izložbe. Zatim je tu i udruga SPARK koja objedinjuje umjetnike iz područja književnosti, glazbe i slikarstva.
Uz vidljivu postoji i ona druga – nevidljiva scena koju čine ljudi koji iz nekog razloga još nisu predstavili svoj rad užoj ili široj publici, a koji možda skrivaju prave dragulje u osami svoja 4 zida.
Postoji i kazališna scena koja je, istini za volju, ipak podosta u padu od odlaska ravnateljice POU VG Senke Bulić koja je na brojne predstave u svojoj „eri“ uspjela privući publiku iz Zagreba i čitave Hrvatske u našu malu Veliku Goricu. Nažalost, pokazalo se da ovaj grad često nema sluha za kvalitetne i progresivnije programe jer je Senka smijenjena, baš kao i Ivanka Mazurkijević koja je bila odgovorna za program Kluba 100 u koji je dovodila brojne odlične bendove i Dj-eve. Danas je to narodnjački klub. Jesam li jedini koji smatra da se radi o velikom nazatku i da je šteta da se današnji klinci truju takvom muzikom kraj toliko boljih i oplemenjujućih opcija?
Nogometni klub Radnik jedno je vrijeme bio u prvoj ligi, ženski odbojkaški klub Azena također je još do nedavno na najvišim razinama igrao vrlo bitnu ulogu u završnicama državnog prvenstva, košarkaški klub VG relativno je friško ušao u 1. ligu. Brojni klubovi borilačkih sportova poput juda također svakodnevno povećavaju broj vježbača i poklonika tog sporta.
Čak je i iz mojeg parcijalnog prikaza onog što možemo zvati scenom vidljivo da se tu, u našoj neposrednoj blizini, ipak nešto događa. Nešto što možda zaslužuje našu veću pažnju, interes i poticaj da opstane. Zagreb je i opasno blizu i opasno daleko, kako je jednom lucidno zamijetio velikogorički slikar Juraj Odrčić. Možda smo malo i zatrovani kompleksima spram susjednog grada pa nam se sve što se ovdje događa čini kvalitativno i kvantitativno nedostojnim u usporedbi s događanjima u metropoli. Je li to baš pravedno procijenite sami.
AUTOR: Zlatko Majsec
