Branko Uvodić: Jednostavno, tako je to u životu. U očima naših baka, djedova, majki, očeva, mi često, unatoč godinama koje smo u međuvremenu natukli, ostajemo zauvijek ona malena, nezaštićena dječica koja bi bez njihove pomoći skapala od gladi, završila pod kotačima auta, utopila se u kadi, otvorila vrata kakvom sumnjivcu… Koliko god nam ta njihova pretjerana brižnost oko svakodnevnih banalija čiju smo “kompleksnost” odavno savladali, išla na živce, s druge strane – nedostatak te brižnosti vjerojatno bi nam smetao još puno više. Doputovati na more bez da na mobitelu pročitaš ono klasično majčinsko zabrinuto pitanje: “Jeste stigli?! Zašto mi se ne javljaš tukac?!”, ostavilo bi prazninu značajno bolniju od samog čina odgovaranja na pitanje na koje ti se tako prokleto neda odgovarati…
Stara: “Nemoj zaboravit zaključat vrata stana kad izlaziš i navij si alarm za sutra ujutro. Ideš s busom na posao, nemoj zaboravit uzet masku i kupit kartu na kiosku. Ako si gladan – jedi. Ako se gušiš – diši – prozori se daju otvoriti u svim sobama.”
Dirnut tolikom brižnošću koja, ne ostavljajući ni pedlja kakvom nepredviđenom ishodu, ne pravi nikakvu razliku između njenog odraslog sina pri zdravoj pameti i mentalno zaostalog pacijenta kakve umobolnice, nisam mogao ne biti zahvalan na tim uputama bez kojih bi izgubljeno lutao tim mračnim labirintom svakodnevice, bezuspješno pokušavajući razmrsiti taj gordijski čvor naoko jednostavnih radnji; uputama bez kojih bi mi, bez ikakve sumnje, bilo nemoguće u iole smisleniji okvir posložiti vlastiti život. I zato sam, gotovo uz jecaj, preplavljen zahvalnošću očajnika kojem je u zadnji čas uz nevjerojatnu bravuru njegovog osobnog anđela spašen život.
Ja: Hvala ti majko na nesebičnim savjetima bez kojih bi moje postojanje bilo samo skup jalovih pokušaja da opstanem u ovoj okrutnoj i nepredvidivoj džungli susjeda koji u niskom startu samo čekaju da nam provale u nezaključani stan, ZET-ovih kontrolora maski koji u civilu predatorski vrebaju putnike bez te pamučne brnjice. Hvala što me u posljednji trenutak, u kom količina ugljičnog dioksida u stanu prijeti da ni ne shvatim što si htjela reći, podsjećaš da otvorim prozor. U protivnom, akutni nedostatak kisika do te mjere bi mi kompromitirao moždane funkcije da bih prije nedvojbenog odlaska na vječni počinak mogao još samo poput slinavog imbecila promatrati zatvorena prozorska okna u čeznutljivom pokušaju prisjećanja kako li se ono dovraga otvaraju…
Nakon svih tih savjeta presudnih za moje blagostanje jer ispod sve te moje ludosti vječno tinja tiha, ali neumoljiva mudrost opstanka čije konce vuče moja majka, uslijedile su kviz pitalice koje bi svojom brojnošću i kreativnošću zapanjile čak i jednog Lazu Golužu.
“Jesi jeo?”
“Da.” (odgovaram kratko i nevoljno da ne bi još rasplamsao njenu već dobrano goreću ljubopitljivost)
“Jesi spustio dasku na wc-u?”
“Da.”
“Zlatko ne laži ti ne dižeš dasku!”
“Da.”
“Jesi nahranio svinje?”
“Mi nemamo svinje.”
“Al’ da ih imamo nahranio bi ih?”
“Da.”
“Bravo, zlato mamino. Jesi zatvorio slavinu u kupaoni?”
“Da.”
“Oprao suđe.”
“Da.” (lažem)
“Bacio smeće?”
“Da.” (lažem)
“Jesi išta učio?”
“Da.”
“Lažeš.”
“Da.”
“Zlatko jesi zatvorio plin, ne želim da završiš ko židovi u Aušvicu.”
“Da.” (nisam ni sam više siguran)
“Jesi se otuširo? Zlatko ne možeš smrditi na poslu!”
“Da.” (ponovo laž)
“Kakvo je vrijeme u Gorici?”
“Da.” (suludošću si pokušavam prikratiti muke)
“Ako dođu tv inkasatori ne otvaraj vrata, jesi me čuo? Jel ti mene slušaš?!”
“Da.” (već lagano gubim nadu u okončanje muka. Samo čekam da provjeri je li mi krv i dalje crvene boje)
Dok njen glas u ponavljajućoj jeci odzvanja u morfijskoj daljini razmišljam o tome kako mi unatoč njenom svođenju moje sad već odrasle pojave na zauvijek trogodišnjeg klinca, drukčiji tretman zapravo ne bi ni odgovarao. Ispod svih tih pitanja i piljenja mojih živaca skrivala se majčinska ljubav – često tako nepodnošljiva u svom iskazu, a opet – znam to, bilo bi još znatno teže podnijeti izostanak te “nepodnošljivosti”…
