Žutoplavi čamčić pogonjen s deset konja ispod i s dva iznad mora (kapetan urnebesne plovidbe – Pajić i ja), s Teom još na pramcu, plovio je treperavom plavom pučinom duž koje su zrake sunca svijale svoja bezbrojna svjetlucava gnjezdašca. Godišnji je bio friško započeo pa sam s nevjericom, obzirom da je bila srijeda, doživljavao činjenicu da sutradan ne moram rano ustati na posao. Udahnuo sam sočni mediteranski zrak kao da ću njime izbrisati svu užeglost goričkog asfalta koja se već bila nastanila u nosnicama. Htio sam se opustiti i promatrati more kako nas odvodi do skrivenih plaža otoka gdje ćemo svoju snježnu put izložiti najpoznatijoj grijalici galaksije. Ipak, u meni je još brujalo kao u košnici. Iako sam se fizički bio maknuo od grada, ljudi i obaveza kojima sam bio prezasićen i pomalo sluđen, oni su još uvijek, kao da su gnjevni što ih ostavljam, svoje kuke panično zabadali u moje srce, divlje nastojeći da ne padnu u zaborav. Možda ih isprži ovo sunce, tako jako da se osvježenje moglo naći samo zaranjanjem metar i pol ispod površine. Zatvorio sam oči, nadignuo glavu i lice izložio blagotvornom vjetriću kojeg je stvarala brzina plovidbe. Nalikovao sam si na nekog tipičnog burzovnog mešetara koji ima dva dana odmora od superstresnog posla pa umjesto da zalegne negdje u duboki hlad i sluša pjesmu cvrčaka Ččččččč č, on u nemoći da se istrgne navici pretrpavanja dnevnog rasporeda, skače iz jedne „senzacionalne“ aktivnosti u drugu. Princip tvorničke trake kojem ne može umaći ni dok je na takozvanom odmoru. Nije to vrijeme za sebe, to je i dalje vrijeme za druge ili drugo, samo s promijenjenim kulisama. Ne, nisam još uživao, ali sam žurio samog sebe uvjeriti da uživam. Mislio sam da ću se pretjeranom raspoloženošću uspjeti sakriti od neželjenog dijela sebe, s otrovanih si žila sastrugati nakupljeni stres i svježe ih okrečiti blagotovornim spojem soli, mora i sunca. Također, nadao sam se time i preventivno djelovati na tuđe zapitkivanje tipa: „Majs, kaj ti je, kaj si tak dalek i šutljiv“, a koje mi ljudi često postavljaju nakon što klaun u meni zamre. Klaun, dakle, ne smije stati sa svojom točkom ako ne želi da ga publika počne smatrati tužnim. Premda sam još uvijek bio presjeban da ne budem tužan, bio sam ujedno i previše željan promjene da bih drugima dopustio da na meni primijete bilo što osim radosti i svojom mi brigom i pripadnim joj negativnim očekivanjima još više otežaju željeni transfer u stanje sreće. Treba priznati, ovdje u tropima, dragom odredištu polugolih djevojaka i u okruženju mora od svile, nije trebalo previše glumiti ugodu, ona je uvijek bila rezultat bez obzira koja psihička stanja su predstavljali nazivnik i brojnik razlomka…
…Preznojavao sam se kao sumanut. Da sam kojim slučajem velik ko Godzila držim da bih količinom znoja spriječio pojavu oseke. Ovim bi morskim područjem vladala samo plima. Gledao sam u Teine batke koje je slavodobitno izložila na pramcu poput vrhunskog modela na naslovnici nekog modnog časopisa. Koža joj se ljeskala natopljena faktorom 350. Još koji sat sunčanja i bit će hruskava kao pečena piletina. Premda je djevojka mog prijatelja ne mogu reći da bih odolio njenom pozivu na intimno druženje. Dakle, spreman sam prijatelju biti odan sve dok mu je i cura odana. Hipotetska odanost. Dakako, znao sam da vrlo vjerojatno neću biti na iskušenjima jer je Tea vrlo dosljedna u svojoj vjernosti dečku, ne toliko zbog nedostatka potrebe za drugim muškarcima koliko zbog svjesnosti o iznimnoj neotpornosti na grižnju savjesti koja bi je potom pogodila. Svejedno, bilo je zabavno maštariti o njenom vrelom tijelu ovdje u još vrelijem carstvu dobroćudnih valova zbog kojih se čamac neprestano propinjao i propadao pramcem, dajući Tei priliku za prirodnu anticelulitnu terapiju kod svakog malo jačeg praskanja o vodenu površinu.
Kapetan Pajić svoj je položaj za kormilom zaslužio spektakularnim ulaskom u čamac – naime nakon što je više puta glasno i sa gnušanjem odbio Tein prijedlog da ona pokrene čamac jer u tome ima već iskustva, samouvjereno je s mola uskočio u plovilo, fakinski nam se nasmiješio, zakoračio i spotaknuo se o crveni rezervoar. Ne stigavši ni pošteno opsovati, padajući na leđa poput nekog bespomoćnog, grotesknog kukca, razmahao se ručicama u pokušaju da se za bilo što primi i ublaži pad. Pritom je na sebe srušio platnenu tendu, skoro ju iščupavši iz ležišta. Motor je bio upaljen i u leru, no on ga je pri padu nekako uspio pokrenuti, i to u rikverc na plaži prepunoj ljudi. Dok je još ležao u nemogućnosti da ovlada čamcem viknuo je šokiranom dečku koji mu ga je iznajmio: „Sve pod kontrolom stari, niš se ti ne sekiraj“. Završna bilanca njegovog pokretanja čamca – obližnji kupači reagirali kao da su ugledali morskog psa, dva srčana bolesnika povratila boju prije dvotjednog sunčanja, mladoj Čehinjici propeler motora skoro prepilio punđu. Razveselio se samo jedan suicidalni Danac koji je, srećom, ovaj put ostao kratkih rukava. Kad je kapetan Pajić konačno zasjeo na za to predviđeno mjesto izgledao je kao netko tko se čudi čemu sva ta graja oko njega. Kao legendarni inspektor Clouseau pogledom je svima davao znanja kako su sve nedaće i problemi sada daleko za njim. Čak ga je pomalo i vrijeđalo nepovjerenje kojim ga je Tea pogledavala pa je iznerviran dreknuo: „Pa nisam nikog ubio, šta? Daj nemoj me tak gledat, gle kak’ je predivan dan, treba to iskoristit“. Zapovjednički ton jasno je naznačio da neće trpjeti bilo kakvo kontriranje. Sjeo sam u čamac, tiho i skrušenih ramena, u nadi da neću i sam postati objekt proklinjanja čitave plaže, prekrižio se, jer sam naglo postao vjernik…
…Galebovi su nas nadlijetali u manjim jatima i poput navigiranih torpeda ponirali za žrtvenom ribom, gliseri i jahte jezdili su uzduž i poprijeko kanala na uglavnom pristojnim međusobnim udaljenostima, oštre tamnosive stijene i raštrkane glave kupača (poput prirodnih bova) činile su divlji dio obale nepristupačnim za prilaz s morske strane, žuti užareni pijesak grijao je dječje tabane i tjerao ih na poskakivanje i glasnu ciku, neslužbena nudistička plaža nudila je pogled na same muške guzice – niti jedne žene na vidiku – poput jata pederskih tuljana što se namjerno nasukalo na stijene da si tamo grupno namaže dupe, povjetarac je donosio miris ružmarina i kreme za sunčanje, usidreni brodići i obitelji pod suncobranima rasuti ravnomjerno duž nenaseljenog dijela otoka, poneki goli par u borovom šumarku kojeg je brečanje našeg motora nagnalo da se nakratko upristoji, a onda vrati odavanju tjelesnim strastima, dlanovi koje smo uranjali u vodu da njima poprskamo ostatak žednih tijela, ljudski pokreti u daljini, automatski, lijeni, predvidivi, životinjski, spontana meditacija na trenutke pa povratak u komunikaciju koja je nudila samo i isključivo neobuzdanu zajebanciju, kao da ništa što može biti smiješno ne smije ostati nespomenuto, dno prozirnih voda priobalja što se puno ježeva i morskih krastavaca, koje smo zvali morski dildači, želeasto treslo u staklenoj dubini, ribice na svojim uobičajenim rutama koje se vanjskom promatraču čine egzotičnima, sirena broda koji uplovljava u turistima napućenu gradsku luku, vrh jarbola udaljenog jedrenjaka koji na horizontu još jedini strši iz vode, srednjovjekovna crkvica na osamljenom brežuljku –od svih građevina najbliža podnevnom nebeskom usijanju, dalmatinska zemlja stoljećima šibana suncem, burama, solju, jodom i gusarskom krvlju, tropske palme i otočne stazice optočene oblim bijelim kamenjem po kojima pokoji tovarčić tužnih očiju tegli vreće maslina i smokvi.. sve sam to udisao, opažao u pokušaju da vanjski, rajskiji, krajolici istisnu one unutarnje, paklenskije. Još uvijek sam to bio ja s previše pitanja o svemu, analizama, tihim paničarenjem kojeg prikrivaju osmijeh i optimizam boje tmine. Ako sam i ulazio u raj, bio je to još uvijek pakleni raj. Ipak, shvaćao sam da se ono vanjsko možda čini rajskijim jer mi je novo, još neistraženo, zasad okrenuto ljepšom stranom lica…
