U rano nedjeljno jutro sjeo sam u DD, dva stola udaljen od sredovječnog para koji si je nešto povjerljivo šaputao na uši. Bilo je očito kako žele da ono o čemu čavrljaju ostane isključivo među njima. Osjećao sam se poput uljeza jer su zbog mojeg prisustva dodatno utišali već ionako tihu raspravu. Tiha misa postala je još tiša. Pazite, jasno da ih nisam imao namjeru prisluškivati, ali to oni nisu mogli sa sigurnošću znati. Uostalom, čak i da su znali da mi to nije bila prvobitna namjera kako su mogli znati da odjednom, u nedostatku drugih zanimacija, njihov razgovor neće postati nehotični predmet mojeg strasnog interesa.
Došao sam se opustiti uz kavu i bilo mi je baš nelagodno biti uzrokom nečije nelagode. Da si olakšam proizveo sam napadačku misao: “Ha mislim ako su htjeli stopostotnu diskreciju mogli su možda prošetati obilaznicom ili se naći kod nekog od njih doma.” Ovako, umjesto da sjedim na miru, grizem se što sam nečiji uzrok nemira – uljez, parazit, neželjeni gost. Dodatno je tome tako jer sjedim sam za stolom čija je okrugla površina prazna – barem što se prisustva tiče šalice naručenog toplog napitka na njemu tiče. To me gotovo čini audio voajerom jer niti sam u društvu koje bi mi odvraćalo pažnju od njihovog razgovora niti imam pred sobom piće kao opravdanje zasjedanja u njihov zračni prostor tj. u ničim ometani domet njihovih glasova. Znam, sve se ovo čini možda i odveć luckastim i kao nešto o čemu velika većina ljudi ne bi ni trenutka promišljala, a kamoli se time opterećivala, no eto – kao što vidite iz priloženog – ne pripadam većini – barem što se doživljaja ovakvih situacija tiče.
A onda – spas u zadnji čas. Sve se u sekundi promijenilo. Stigla mi je kava! S njom na stolu odjednom sam postao ravnopravni “vlasnik” prostora, dionik sa svim pravima na dijeljenje tog diskretnog kavanskog kutka. Poslužena kava bila je poput javnobilježničkog žiga na dozvoli ometanja tuđe privatnosti. Nisam više bio obični, sumnjivi potencijalni prisluškivač već prisluškivač sa certifikatom za tu svoju djelatnost koja je sad ozakonjena. Dvojac se odmah okuražio. Odjednom im moja blizina nije više toliko smetala. Pričali su onom glasnoćom koju su uživali prije mog dolaska. Jednostavno, čim sam ušao u okvir jedne osebujne, nepisane društvene norme bio sam znatno prihvaćenija smetnja, tj. gotovo da sam i prestao biti smetnjom. Nešto kao kavanski detektiv. Forma je, dakle – ipak uživa veću važnost od sadržaja. I ne samo to – ona pomaže da mogućno neugodan sadržaj postigne kakvoću doživljajne neutralnosti ili čak ugodnosti.
Zašto nisam sjeo negdje podalje njih? Zato što je drugi dio birtije bio dupkom pun i htio sam nešto zraka za sebe. Zraka koji je oduzimao zrak drugima. Kako li je ponekad samo neugodna ta činjenica da nismo nevidljivi.
Da zaboravim tu gorku činjenicu odlučio sam malo zuriti u vatricu što se rasplamsala u peći. Meditativni televizijski program za jednog modernog neandertalca…
