Izašao sam na svježi zrak i nizao ulice, marionetski se prepuštajući volji vlastitih koraka. Lijeno nedjeljno poslijepodne sklapalo je svoja krila nad gradom. U toj kupoli nevidljivih bridova nije bilo ničeg o čemu bi trebalo podrobno razmišljati ili brinuti. Nije bilo strasti koju treba bespogovorno slijediti i dati joj svu svoju krv. Utihnula je potreba za ludovanjem koja petkom tjera van, u ugodni kaos gužve, u ekstatičnu buku, u nerazmrsivo klupko uzroka i posljedica, u gusti sos zbivanja, u jezgru atoma življenja. Sve se stišalo, skupilo u sebe, tek poneki jedva zamjetni hod, uz ovaj moj, s nenametljivim impulsom kretanja prema ciljanom odredištu. Umne perspektive i dalje su bile izmiješane, ali bez animoziteta, sve je zajedno stajalo, suprotstavljeno, ali u harmoniji. U miroljubivom ratu. Možda samo izostanak dnevnih obaveza, spokoj konačno skinutog tereta? Višeglasna pjesma etera ulijevala mi se u čeoni režanj, nadahnjivala, rušila granice realnosti, zgrade i ceste pretvarala u dimne kulise, pozivala na svilenkasto druženje, na meko putovanje. Mogao sam kao na pladnju nositi kvartove, pa i čitave gradove, izvrtati ih, mijenjati im mjesta na karti; ta i njihov je sadašnji razmještaj također plod nečijih hirovitih igara, zar ne? Gledao sam svoj odraz u izlogu, sviđala mi se vlastita figura. U naletu nabujale narcisoidnosti poželio sam se poljubiti, volio sam svoje usne i oči koje same sebe promatraju. Jesam li u sebe gledao i dok sam bio uvjeren da gledam prema van? Samoća je večeras božanski odzvanjala, odjevena u svoje najljepše ruho, zavodeći neusporedivom ljepotom.
Kad je muzika horizonta iščezla u razigranom traženju novog sretnog dobitnika, stavio sam slušalice u uši. Uključit ću se na frekvenciju koju i drugi mogu jasno čuti. Na radiju se puštala pjesma u kojoj se spominjao Tajland pa sam, ovako lahoran, lakoprotočan kroz prostore, tamo preselio, nižući kontinente bez napora. Muzika je većinski bila zaslužna za taj teleportacijski proces, ne bih to uspio bez nje premda je možda samo pobudila već postojeću, no dosad još neosviještenu, vještinu. „Što si ti pušio“, pita se neki čitatelj sad. Pušio sam samog sebe. Mozak je, bez dileme, najbolja droga. „Bože, zar da ovo doista objavim“ – ta ljudi bi mogli pomisliti da sam poludio. Ipak, imam li veću odgovornost spram onog što će se o meni misliti ili spram otvorenog zapisivanja svojih unutarnjih doživljaja?
Vrativši se u stan, ni sam ne znam da li iz šetnje ili sa leta, naslutio sam prijetnju da bi ovo gotovo vantjelesno iskustvo moglo brzo prijeći u običan, otrežnjujući nastavak večeri. Iz prevencije sam zalegao u kadu, zamračio kupaonu (mrakom se valjda i hrane ovakve rijetko pojavljujuće mistike) ostavši i dalje pri istom muzičkom programu kojeg sam dotada slušao. On je bio kapetan kojem sam s velikim povjerenjem povjerio svoj brod koji je morao ostao na istom kursu unatoč svim izazovima prevrtljivog mora. Gol, uronjen u porculansku posudu punu tople vode i mirisnog šampona tavorio sam u psihodeličnom blaženstvu, u titranju lišenom terminološki odredivog stanja. Ipak, došlo je do prelijevanja. Nisam više mogao u svemu tome samo biti, morao sam opisati tu vrst bivanja. Misao i duh više nisu bili dovoljni sami sebi, željeli su biti ovjekovječeni, oslikani jagodicama prstiju, svojim vjernim oruđem. Prsti koji u mraku tipkaju, tajnovito povezani s mislima koje simultano nastaju i bilježe same sebe, klešu se u kamen. Taj prethistorijski nagon u blizini kompjutorskog ekrana koji je ništa više do moderna verzija pećinskog zida na kojem drevni čovjek ostavlja vizualne dokaze svog postojanja, darujući besmrtnost prizorima koje susreće u vanjskom svijetu, višeznačno isprepletenim s njegovim unutrašnjim. Moje riječi su lovci i bizoni, strujom osvijetljeni na zidu, ostavljeni trag života u preslikama životnih fenomena.
Šampon je tako divno mirisao da sam ga tri puta istiskivao po koži žednoj upijanja te želatinozne tvari. Brćkao sam se poput malog djeteta, praveći male valove na noćnoj pučini kojom sam plivao sam, zaranjajući u dubine za jednog mrava, u plićake za jednog diva. Od svega vidljivo odvojen i za sve nevidljivo spojen, izmaštan i stvaran, raspršen u svemire…
