Nervozno sam se muvao po stanu, točnije pećini spuštenih roleta, ne znajući što bih sam sa sobom. Dosta sam pis(kar)ao posljednjih dana pa mi se ta vrst utočišta pred uobičajenim predblagdanskim tjeskobama činila više no mrskom. Nakon višednevnog pustinjaštva u vlastita četiri zida trebalo mi je neko osvježenje, odmor od samog sebe i svojih, najčešće toksičnih, misli i predviđanja apokaliptičnih, što općih – što osobnih, scenarija. Prizivao sam osjećaj postojanja koje je u potpunosti lišeno svake prosudbe njegove kvalitete ili, još važnije, koje nije oskvrnjavano anksioznim usporedbama s onom verzijom postojanja kakvu intimno priželjkujem. Dakle, samo postojati i ništa više. Po mogućnosti podružiti se s nekim tko nije samo predmet moje fantazije, s nekim stvarnim. Jednostavno biti i razgovarati, bez suvišnih analiza i propitkivanja – premda znam da ta vrst komunikacije kod mene nikad predugo ne potraje.
Problem je što u procesu pisanja katkad toliko zanemarim ljude (i općenito vanjske podražaje) da mi oni (ljudi), kad mi konačno zatrebaju, možda i iz inata što ih zovem samo kad ih nešto trebam, u sekundi smisle mali milijun (ne)uvjerljivih razloga zbog kojih se večeras ipak ne mogu naći sa mnom. Posebno je to lako oženjenima i s djecom koja su najzahvalniji argument zašto se ne može pronaći vrijeme za starog prijatelja. Neki budist bi mi vjerojatno rekao da je sve to loša karma koju pokupim u fazi esktremnije izolacije i pustinjaštva.
Nije ni čudo što se već duže vremena intenzivnije bavim pisanjem nego, recimo, društvenim životom, odlascima na koncerte, u kazalište… Em je moja stara škvadra, kao što sam već naveo, mahom zauzeta bračnim obavezama, em u ovome gradu manjak zanimljivijih sadržaja tjera čovjeka da ili samome sebi postane sadržaj ili da ga u nekom gradskom parku ili birtiji uz jeftino pivo kreira sa svojim sudružnicima. Opijanje i smišljanje raznih ludosti u dobroj mjeri kompenzira akutni manjak (ne)potrebnih događanja.
Pisanje je samotna rabota u kojoj, na neku čudnu foru, ipak nisi sam. No, izlaskom iz tog moda, barem u mojem slučaju, obično slijedi manična potreba za druženjem. A da odem negdje na pivu? Nisam već par dana popio ni kapi. Ah, kakve li ideje. Ako ne pišem onda pijem. I obratno. Fenomenalno. Da sam kojim slučajem napravljen od željeza sve birtije bile bi magnetne strukture. Ne! Želim se natjerati na nešto treće. Da, natjerati, jer kako drukčije ne otići u birtiju kad osvjestiš koliko si zapravo sam? Samo na što? Možda na kratko putovanje? Ne, ne da mi se. Ionako po sebi putujem po cijele dane, uzduž i poprijeko prelazeći zavidnu kilometražu unutrašnjih krajolika. Šta će mi još i oni vanjski – samo da bih se mogao hvaliti da sam negdje bio, na nekom egzotičnom mjestu na kojem drugi nisu bili? Ma jok, to je za civile. Već u sljedećem trenutku nasmijao sam se vlastitoj bahatosti uvidjevši da bi mi zapravo baš pasalo malo sjesti na vlak i uputiti se negdje samog putovanja radi, možda uopće i ne napuštajući kupe.
Sanjarenje o dalekim destinacijama i avanturama nerijetko je bolje od samog putovanja jer sanjarenje je kič iz kojeg izostaju i neugodni(ji) dijelovi te priče. Kao što je iluzija o savršenoj djevojci u koju smo zaljubljeni slađa od njene realne verzije – premda jedno bez drugog, naravno, ne može postojati. Ima nečeg beskrajno šarmantnog u kretanju stalno novim prostranstvima, možda i zato što ono toliko podsjeća na stalnu izmjenu (Balaševićev ringišpil) naših misli i emotivnih stanja. Tu dolazi do udvostručavanja – istovremenosti vanjskog i unutarnjeg putovanja u kojem postajemo vanjski promatrači vlastitog života i svoje uloge u njemu. Izbačeni iz svog uobičajenog okruženja rasterećeni smo bar za taj dio. Možemo, iz čiste obijesti, na sebe navući kožu nekog novog identiteta, bivati neki novi mi jer tamo negdje, u neznanoj daljini, neće biti nikoga tko će u pitanje dovesti našu autentičnost. Biti među ljudima s kojima nemamo zajedničku prošlost – i velika površnost i velika ispunjenost i slobodno disanje, u isto vrijeme – jer nisi zacementiran u rupi nečijeg mišljenja o tebi iz koje nikad nećeš pobjeći – bilo ti to važno ili ne. Valjda je ljudima tako lakše – jednom oslikati nečiji portret osobina i mogućnosti i onda ga nepromijenjenog ostaviti da vječno visi u njhovoj osobnoj galeriji likova. Nije im za zamjeriti – ta gdje bi stigli kad bi svaku, pa i najmanju, promjenu na nekome odmah prenašali na model prethodne slike o njemu. Prevelik je to i nemoguć posao.
Putovanje, kratkotrajno otpuštanje tog balasta uobičajenih, životnih okolnosti zbog kojih brod svakodnevice katkad tako teško plovi. Ma, što će mi vlak, sve ću ja to proputovati ovdje, u svojoj sobi koja nakratko postaje kupe vlaka, s knjigama na polici koje će vjerno zamijeniti brzo-prolazeće panorame vanjskog svijeta.
Očima sam prelistavao imena knjiga što su se okomito poredale na drvenoj polici i nudile svojom tanjom stranom. Koliko se samo još neotkrivenih dubina, prostranstava i nedoživljenih pustolovina krilo na svim tim stranicama što ih većinu vremena svojim perifernim vidom svodim(o) na obične kućanske predmete, estetski začin stambenog prostora? Uvijek me ražalosti kad u kući nađem knjigu čije me djevičanski ravne stranice podsjete da nikad nisu ni taknute, a kamoli čitane. Koliko neposjećenih svemira. Kao da godinama pred kućom imaš Ferrari-ja kojem nikad nisi stiskao gas. Stranice knjiga su poput one prašnjave magične svjetiljke. Zbaciš prašinu s njih i oslobodiš duh koji ti počinje hraniti znatiželju za onim što do maloprije nisi ni slutio da će te toliko zanimati.
Nisam se mogao odlučiti koju knjigu izabrati pa sam se odlučio pouzdati u nehotični izbor svojih prstiju. Zatvorio sam oči i sljepački opipavao korice. Čekao sam neki tajni signal kojeg će mi prenijeti živčani ogranci jagodice na kažiprstu.
Stao sam kod jedne, skinuo je s police i otvorio oči „Lovac u žitu“ od Salingera. Sjetio sam se da sam još kao student kupio tu knjigu za 20 kuna od jednog uličnog prodavača second hand knjiga koji je imao mali, improvizirani štand pred glavnim ulazom Filozofskog fakulteta. Slatka nostalgija razlijevala se srcem. Premda sam tu knjigu već bio pročitao nisam krenuo tražiti drugu. Zanimalo me koji će mi doživljaj i shvaćanja sada ponuditi njene stranice, s vremenskim odmakom od dobrih deset godina. Hoće li biti isto ili ću nekom novom antenom dekodirati stare signale?
Božić 1987
Tati od Iskre,
pisalo je na prvoj stranici. Taj me natpis stresao kao tisuću munja. Kako ga dosad nisam bio već primijetio? Toliko je iskrene, razoružavajuće topline zračilo iz tih par, kćerinom ljubavlju prožetih, ispisanih slova. Mogao sam točno zamisliti tu djevojku kako u jedno sneno predblagdansko predvečerje, s krajnjom blagošću, sjedeći na svojem krevetu u sobi oblijepljenoj posterima rock zvijezda, piše posvetu svome ocu u djetinje iskrenoj nadi da će mu se svidjeti njen poklon. Je li otac upravo taj postariji gospodin od kojeg sam kupio knjigu? Pomisao da je bio primoran prodati nešto s tolikom emotivnom vrijednošću za njega ili bilo kog drugog na kog se odnosila ta kratka posveta, zabila mi je knedlu u grlo i oči prekrila gustom maglom. Nisam nikako bio u stanju krenuti s čitanjem. Ono je odjednom palo u drugi, čak treći plan. Gušila me, ali gotovo sladostrasno, želja da si predočim uvjete i okolnosti u kojima su živjeli akteri na koje se odnosio taj mali, kemijskom ispisani, redak. Mahnito sam pokušavao dokučiti tko su bili ta kćer i njen otac, koji su mi nenadano počeli neizmjerno puno značiti i u čiju sam prošlost želio proniknuti, otključati joj vrata i saznati više o svjetovima koji se iza njih kriju. Tko su ti ljudi za koje sam slučajno saznao putem ove tako jednostavne i ljupko sročene posvete na prvoj stranici knjige? Na koje ih je sve obale bacalo hirovito more sudbine? Shvatio sam brzo da se moja znatiželja, baš kao ni ta posveta, također nikad neće pomaknuti dalje od svoje prve stranice. Tako valjda i treba biti. Neke stvari možda zauvijek treba ostaviti zagonetnima da im inicijalnu auru svetosti ne bi rasturile, počesto barbarske, metode (pre)analitičnog uma kad se dokopa viška informacija. Premda me s te, analitične strane, izluđivao premali broj podataka za iole ozbiljniji početak istraživanja, imao sam osjećaj kao da oduvijek poznajem te „strance“. Pobratimstvo lica u Salingeru, bit će…
