Probudio sam se, ni umoran ni odmoran, ni voljan ni nevoljan poći i odraditi što se od mene u školi očekuje. Mašinski sam se popišao i oprao zube – istovremeno – jer čemu oduzimati minute od najslađe etape spavanja da bi se, nepotrebno, razdvojile te dvije aktivnosti. Navukao sam na sebe hlače, zgužvane kao da ih je krokodil prožvakao i majicu koja s veš mašinom već tjednima nije upriličila susret, a koju sam napreskokce nosio zadnjih dana. Samo sam ju ponjušio i zadovoljno ustanovio da ne smrdi po znoju. Podaprao sam se nad kadom ispod pazuha i na još jednom hm hm strateškom mjestu – dijelove tijela koji uvijek prvi izdajnički neugodno vonjaju ako se niste otuširali. Premazao sam se tankim slojem Old Spice-a. (Ups, je li ovo reklama? Ako i je, nisam ni izbliza čitan ko Tomić da bih na takvo što morao strogo paziti) Minimum minimuma dovoljan da ne smrdim. Nije to bilo zbog depresije, nije bio niti prezir spram osnova higijene. Nije to bilo niti neko glupo nepoštivanje ili osvećivanje kolegama iz srednje škole u kojoj radim. Bio je to isključivo nagon za opuštenijim pristupom spram svih tih higijenskih aktivnosti koje mi se nije dalo baš svako bogovetno jutro obavljati. Prokleti raspored sati, nikako da ga se oslobodim još od dana kad sam bio s druge strane katedre.
Bilo je lakše na dane kada sam trčao. Onda ujutro nisam ni morao provjeravati da li bazdim ili ne jer bih se sinoć bio obavezno istuširao iza treninga. Možda samo ponekad, legao bih usmrđen ko životinja u krevet nakon što bih umjesto kući poslije treninga otišao u birtiju i zapio se tako da mi nije smetalo takvome usaftanome leći. Što se stopala tiče koja su sate i sate provele u ne-izluftanim, znojem natopljenim tenisicama – ljudi moji, kao da si mrtve sardine preko noći ostavio ispod deke. Bojni otrov s kakvim bi i Putin bio zadovoljan. Dakako, u takvim situacijama čovjek vlastitih smradova nije ni svjestan u trenutku kad ovi počnu osvajati prostor. Tek sutradan kad se s posla vrati kući zabezeknut ustanovi taj ustajali vonj od kojeg gnjili čitavi stan, neugodno isparava okađen zrak i tapete se odljepljuju od zidova. No dobro, ispast ću neki smrdljivac što nisam, samo eto, imam tih nekih momenata kad zaboravim da bi trebalo promijeniti čarape ili majicu. Tako je to kad ste profesor neženja. Obaveza je nazivnik ove prispodobe. Htio sam im se othrvati koliko je god bilo moguće. Išle su mi naprosto na živce te obaveze. Ne samo ove higijenske već i sve druge, radne, neradne, obiteljske, bračne, vanbračne, vezne, bezvezne, preživljavalačke. Svaki dan samo hrpa obaveza. Obaveza da se pereš, obaveza da pišaš i sereš, da dišeš pobogu, obaveza da radiš, obaveza da kupuješ hranu i piće, obaveza da se javiš na mobitel kad roditelji zovu – da i razrednik sam, obaveza da pozdraviš susjede, obaveza da postojiš. E pa vidite, dovde mi se, dižem ruku ka čelu ali ne u znak vojničkog pozdrava, popelo izvršavati sve te obaveze. Neka te obaveze malo zaborave na mene, a ako neće, u redu, tada imam obavezu ja na njih malko zaboraviti. Živjeti i udisati punim plućima život s nešto smanjenim opsegom obaveza. Osim ako sam u svojoj sobi, neopran nakon trčanja i naknadnog pijanstva – tada nije uputno da udišem život punim plućima pa ma koliko taj život bio oslobođen od obaveza…
…Sreo sam samog sebe na ulici. To je onaj tren kad iz automatskog kretanja istim ulicama kojima te noge već same nose osvjestiš da si tu. Najčešće je to zbog odraza u staklu nekog izloga koji ti najčešće otkrije izraz lica kakvog nisi na sebi htio ugledati. Odsutan, mrzovoljan, blijed, stresiran. Što ja tu radim, kamo idem, zašto tamo idem? Ne da mi se opet pred sve te klince koji ili ne kuže ili mrze matematiku. Doduše, ne mrze pare, to vam mogu reći. Ta im računica ide puno bolje od limesa, razlomaka i jednadžba s dvije nepoznanice. Kad su pare u pitanju tu su genijalci. Nakon unutrašnje bure izazvane filozofskim pitanjima na koja najčešće nema odgovora pažnju su mi oteli psi i njihovi vlasnici što su si hodali ususret s druge strane ceste. Zapucketaše povodci i krene glasno lajanje izmiješano s režanjem. Stariji čovjek izboranog, suncem opaljenog lica pripremao je svoju sivu peć u kojoj će uskoro peći rasne i velike klipove kukuruza. Ljudi opijeni dječjom lakoćom jutra zijevali su i hodali svoje uobičajene rute.
Koprena sna još je visjela nad gradom i nerado se odlijepljivala s lica prolaznika. Tramvaji su cviljeli u zavojima. Nema te kave koja te može razbuditi ko metalni kotači koji se trude ostati u šinama.
Zavidio sam onima koji se još uvijek protežu kod kuće po krevetima, slubljeni s jastucima i plahtama. Ubitačan ritam bezumne proizvodnje dobara i usluga čiju stvarnu svrishodnost i dobrobit nitko uistinu nije propitkivao (ili ako jest u startu bio srezan ili ridikuliziran) krvnički je tražio svoje žrtve – da ih isiše, odbaci i pronađe nove duše koje će služiti njegovom dobro podmazanom, neljudskom mehanizmu. Ta i mi po školama radimo na takvim tvorničkim trakama – drilamo klince da budu savršeni robovi sustava – što su pokorniji i odaniji svom ropstvu to su im i ocjene bolje. Volim svoj predmet, nemojte me krivo shvatiti, ali često se uhvatim razmišljati o smislu svega. Znam, netko će zlonamjerno reći – lako je tebi “učo” – mi smo u takvom žrvnju da nemamo ni vremena ni snage baciti pogled na same sebe, na smisao svog rada i postojanja. Vjerujte, nije lako – i ovaj rad itekako isiše čovjeka. Djeca te i napune, neću reći, sve ima svoje dvije strane, ali, znate, zbornica – taj kukavni babinjak – ona mi često uzme ono malo volje za životom.
Htio sam samo to zaboraviti. Što sam mogao? Opet se s time boriti kao s vjetrenjačama? Razum je opominjao da nema smisla, srce žudjelo za još jednim ubodom naivnosti i optimizma. Samo nemoj biti u otporu i bit će sve lakše.
Možda bi trebalo otići u šumu. Zamišljao sam sve to – premda nemam ni alate ni vještine preživljavanja. Ali, zamišljao sam te hladne noći punog mjeseca promatranog kroz guste krošnje. Srce koje gori u tmini i hladnoći prostranstva poškropljenog gustim raslinjem. Čudni noćni zvukovi životinja, nekakva nastamba i mir, puno mira – barem kad se naviknem na prisutstvo životinja i one na moje. Posebno danju u naoko dosadnom, a zapravo ispunjenom postojanju. Zamišljam kako zapisujem na neki list, ne list papira već pravi zeleni list jer papira u šumi nema, a i nije pristojno pred drvećem pokazivati rezultat njegovog recikliranja: “Ostalo je još samo da dišem. Da svedem vlastito postojanje na osnovne postavke. Sve drugo iščezavalo je u svojoj nebitnosti.”
Bila je to utjeha sna. Ajde, ako ćemo se malo razbacivati samohvalom – Oscar Wilde je rekao da su razgovori o vremenskim prilikama posljednje utočište nemaštovitih. U ovom se onda slučaju radi o posljednjem utočištu maštovitih. Profesor koji je sanjao šumu ili ti šumasti profesor – kako je već uobičajenije reći u svakodnevnom govoru…
