Jedva sam dočekao polazak, uzbuđen kao klinac pred školski izlet – neću reć maturalac jer bih onda malo pretjerao. Odredište? Pitoreskne Fužine u Gorskom kotaru gdje ćemo prespavati u Franjinoj viksi i sutradan ujutro krenuti za otok Krk gdje smo se on, Jurica i ja prijavili za utrku trekinga, dugu 18 km. Pa što ćeš ti tamo fizički nepripremljeno piskaralo?, pitate se. He pa samo ću reći da već tjednima svaki dan 10 puta zaredom prehodam biciklističku stazu oko Gorice, potom jezero Čiče preronim na dah, pa još biciklom odvozim 300 km negdje prema sjeveru. Kad se vratim s treninga još i mami u dućan odem – onaj dalji. Ok, ulovili ste me u laži – odem u onaj bliži. S obzirom na sve navedeno podosta me čudi, a pomalo i ljuti, da me već nisu prozvali goričkim Iron man-om. Vraćajući se s jednog od tih neljudskih treninga koje sam si mazohistički nametnuo, u želji za što boljim plasmanom na utrci (pokazalo se uspješnim – bio sam 120. od 122 prijavljena), sreo sam kraj rotora frendicu i pohvalio se da sam na današnjem treningu prevalio već par krugova. “Kaj, oko rotora?“, dobro mi ga je metnula – iako ga nema. Tak mi i treba kad se volim preseravat, pomislio sam… …Nema opuštanja do zdravog umora koji slijedi poslije fizičkog napora za vrijeme kojeg kao da si lansiran u (naj)bolju verziju samog sebe – energičnu, fokusiranu i punu pozitivne volje i elana. Kao s neke zaštićene osmatračnice gledaš samog sebe i svoje dojučerašnje “velike” probleme koji kao da se odjednom događaju nekom drugom, a o užitku avanture osvajanja zahtjevnog, ali prekrasnog krajolika, svježem zraku i gotovo meditativnom učinku konstantnog kretanja da i ne govorim. No nekom ću drugom prilikom pričati o samom iskustvu trekinga tijekom kojeg sam, u periodu krize, manjak zastavica za označavanje smjera odlučio nadoknaditi prosipanjem sadržaja svojeg želuca po stazi, sve u nesebičnom nastojanju da ono malo trkača hodača iza mene budu sigurni da nisu zalutali… …Petak 16:00, stara Vlaška, sjedamo u Franjin crveni Alfa Romeo i mic po mic probijamo se kroz histeričnu gužvu u centru Zagreba, kakvu samo početak vikenda može prirediti. „Jao Franjo, pa što nisi iz Gorice, već bi se odavno dokopali autoputa“, jamrao sam sa zadnjeg sjedišta, nervozan jer se krećemo brzinom puža pod sedativima. Čekajući na jednom od semafora primijetili smo četiri vesele debeljuce u susjednom autu. „Buraz, vidi kako nas pohotno gledaju, napaljene su do jaja“, kroz smijeh će Jurica.
„Je, je, napaljene su, al’ ne na seks buraz već na hranu, čovječe gledaju me kao da sam šnicla, vidi, vidi vozačicu, oblizuje se dok me gleda.“
„Sigurno idu na neki gurmanski festival odlučne da obore rekord“, primijeti Franjo.
„Da, koji već same drže. Predano su trenirale zadnjih mjeseci. Rezultati su više no vidljivi“, zaključim. Trebalo nam je takvo nešto neobavezno da razbijemo frustraciju čekanja, od tog trenutka sve je bilo ljepše i budućnost se činila kao švedski stol, kao što je to Mile Kekin jednom rekao. Usporedo s letećim izmjenama krajolika, na autoputu su se mijenjale i teme..
..„Što se žena tiče, volim ja i njihovu inteligenciju, osobnost i intuiciju – često čak superiornu našoj, al’ ne kužim taj život udvoje. Nemam potrebu biti s istom osobom iz dana u dan. Čemu sve osim ševe, pitam se katkad“, izvalim u dahu. „Kaj ćeš ti živit ko samotnjak?“, prekine me Jurica. „Pa već živim ko samotnjak.“ „Znači ženidba ništa?“ „Pa nisam to rekao, mislim nisam zacementirao stav, samo očito mi se zasad ovako sviđa.“ Problem sa tom mom izjavom je taj da čim ju izgovorim osjetim njenu licemjernost i nedostatnost. Kao da sam možda samog sebe (posljedično i druge) odlučio uvjeriti u neke stvari kako bih izbjegao otkrivanje gorke činjenice da sam već predugo sam. Odgovornosti zajedničkog suživota mi, istinu za volju, ne odgovaraju previše, volim svoj samački komfor. Ali fali mi ljubav, to je činjenica – očito sam pizdek, klasični domaći mamin sin koji voli glumiti velikog frajera, a zapravo je obična plačipizda, prolazilo mi je kroz ganglije.
„Kaj ti Franjo, imaš ti curu, ženu?“, prebacujem lopticu i ujedno prvi put pričam s čovjekom van konteksta zajedničkog penjanja na Sljeme kad baš i nemaš puno daha za razgovor. Vožnje autoputom kao da su stvorene da nekog bolje upoznaš.
„Imam djevojku. Živimo skupa već 5 godina. Pričali smo o ženidbi, al’ nije nam to nešto napeto.“ „Ma kod matematičara i kaj“, uleti Jurica. „Iz Gorice mi je cura.“ „Kak se zove’“, uporan sam. Nakon što mi je rekao, uz simultano priznanje što upravo činim, zastoukao sam ju na fejsu:
„O plava zgodnica. Znači plavuše voliš. Nakon kraće šutnje dodam: „E poslo sam joj request.“ Obojica krenu umirat od smijeha jer su u mom tonu osjetili da se samo zajebavam. Jurica dodatno posoli situaciju: „Šuti čovječe, sad će na 180 povećat brzinu, a klizava je cesta, još će ga na dva kotača nagnut i urlat: Request si joj poslao ha?!“ „E jel mogu bit skroz perverzan, gle poludim kad moram bit normalan“ kupujem blagoslov od sv. Franje. On se smijuljio što sam shvatio kao znak odobrenja. „Čudi me da živite skupa, kad je bila sa mnom samo smo se navlačili po wc-ima birtija. Nikad me nije htjela sa sobom pozvati u stan.“ Toliko su se smijali ovoj mojoj dobronamjernoj provokaciji da su Jurici i suze krenule. Ipak, instant karma je zeznuta stvar… …“A što je s onom tvojom? Od kud je ono – iz Novog Sada?”
Htio sam mu ignoriranjem dati do znanja da nisam raspoložen govoriti o njoj, ali Jura je inzistirao. Nakon otegnutog – haaa – procijedio sam nevoljko kroz zube ime njenog grada.
„Da, ma ništa, samo prolazna iskrica, kužim.“
Zašutio sam. Bilo je nevjerojatno koliku lavinu bola u meni može proizvesti samo jedno, naoko benigno, spominjanje njenog imena.
Usporedo s izmjenom krajolika mijenjale su se i teme. Bili smo u Fužinama i brže od očekivanog. Vani je padao snijeg praćen temperaturom oko nule, što je s obzirom da smo u sredini travnja bilo prilično egzotično. U kući već tri tjedna nije bilo nikog pa ju je valjalo dobro zagrijati. Otišli smo do drvarnice i nacijepali drva i uzeli nešto triješća za potpalu. Kakav užitak – staviti hladna stopala uz kamin u kojem vatra divlje cvjeta. Snijeg i hladnoća najbajkovitiji su promatrani s toplog.
„Pogle, vani je neka dlakava spodoba.“
„Di, di?“, sav se uzjogunio Jurica. Njegova reakcija nije bila rezultat neke moje posebne uvjerljivosti već je čitava ta magičnost zime (u) svim pojavama zamrzavala uobičajenu dozu nemogućeg.
„Tamo gore, na rubu šume“, pokazujem prstom i lovim pogled Franje kojeg kratkotrajna Juričina naivnost neobično razdraga. Uvijek kad mi ljudi koje ne poznam dugo pruže ovakvu gostoljubivost imam neki osjećaj odgovornosti da, poput vatre u našem kaminu, održavam i dobru atmosferu – gotovo do razine straha da bi ona u jednom trenutku mogla pasti..
..Odmotava se klupko misli, čovjeka možeš poznati već po tome kako posprema kuću, pomislio sam gledajući Franju kako čisti stol nakon večere, takvom strpljivošću, pedantnošću i vedrinom kao da je sam čin jedenja bio samo uvod u još veći užitak zvan pranje suđa. Ili je možda samo bio veseo jer smo Jurica i ja non stop bacali neke blesave fore. Već se tu moglo vidjeti da je on spram mene ljenjivca i gotovana fizički spreman poput američkog marinca. Uostalom to će sutradan svojim vremenom prolaska kroz cilj treking utrke, za sat i pol boljim od mojeg i Juričinog, i dokazati. Moraš do neke mjere biti mazohist da pretrčiš 18 km kao da je šetnja. Jer, ako mu je to sad tako lako, na početku su morale postojati faze u kojima je itekako patio da bi stigao do ove razine. Pa opet, tako je valjda sa aktivnostima (i osobama) koje doista voliš, spreman si zbog njih pretrpjeti i mnogo popratnih stvari koje ne voliš. Spreman si za žrtvu, razmišljao sam dok sam se na katu kuće gdje je urnebesno friško za spavanje, baš kao što volim, grozničavo umotavao u brojne deke, tako da sam na kraju izgledao poput mumificiranog faraona Tutankamona. Zanimljivo kako sve treba utopliti osim lica…
