Bio je, čini mi se, studeni 1999. godine. Služio sam tada vojsku. Rod-veza, preciznije-radio relejac. Temeljnu dvomjesečnu obuku obavio sam u Koprivnici, a specijalističku i završnu u Samoboru. Vojska je kao svojevrsni maturalac koji se malo odužio i na kojem nema cura. Nešto kao maturalac pomahnitalih strojobravara. Slobodni vikendi bili su više-manje redovni. Pa ipak, adrenalin me svaki put pucao na najjače dok sam, s torbom punom prljavog veša, čekao da otvore vrata na glavnoj prijavnici. Ispraćao me udaljeni zvuk fanfara kojeg je čulo samo moje ushićeno srce. Telećim pogledom, lebdeći u blaženom slowmotion-u, buljio bih u lice djevojke koja me čekala ispred tih vrata u obećani svijet. Koliko god ekipa u vojarni mahom bila zabavna, tamo si ipak smješten protiv svoje volje i svaki je slobodni trenutak željno iščekivani jackpot. Ne moraš se do nedjelje navečer vratiti u zajedničku sobu kojom vladaju mirisi smrdljivih čarapa i višeslojnog znoja od svakodnevnih vježbi i učestalih smjena straže. U Samoboru je svaka soba brojala 25 – 30 kreveta na kat. Na 50 ročnika išao je jedan tuš koji je zapravo bio preuređeni čučavac. Zimi smo se znali pokrivati i sa 7 pokrivača jer je kroz jedan razbijeni prozor hladnoća nezadrživo nadirala u prostoriju. Nadređeni su vjerojatno smatrali da će nas svakonoćno smrzavanje očvrsnuti, pa nisu ni pomišljali na zamjenu stakla. Ipak su to pripreme za potencijalne ratne uvjete. Zamislite, nađete se jednog ratnog siječnja negdje duboko u Lici i u 4 ujutro, po mrklom mraku, bude vas iz najslađeg sna da preuzmete dvosatnu stražu. Blagoslivljali bi taj razbijeni prozor zbog kojeg vam se ova smrznuta šuma čini kao mačji kašalj u usporedbi sa sibirskim samoborskim noćima. Ljeti su nas pak čeličili na suncu. To je pojava izlaganja tijela vrućini sve dok ono ne postigne temperaturu taljenja čelika.
..Sa prijateljem iz vojske s kojim sam dijelio krevet (to je velika razlika od „spavali smo zajedno“, molim lijepo) odlučio sam jedne slobodne večeri otići do Zagreba. Zapičili smo s hyundai pony-em mojeg starog u Tvornicu kulture gdje se održavao Studio 54 – za one koji ne znaju – radi se o disko muzici 70-ih koja je tih dana opet bila u modi. Groznica subotnje večeri privukla je mnoštvo ljudi koji su furali autentičnu obleku iz tog vremena. Sve je pomalo sličilo na tematski maškara party. Nakon višesatnog supijanog sudaranja s rasplesanim ljudima u trapezicama, odlučili smo poći natrag za Veliku Goricu. Tu zapravo i počinje ova pričica.
Bilo je već oko pola šest ujutro kad smo prošli Sloboštinu. Na vidiku nije bilo nijednog auta, ni iz kojeg smjera. 200 metara ispred nas gorjelo je crveno svjetlo na semaforu. U meni je pak gorio adrenalin od odličnog provoda. Na radiju je svirala nabrijana muzika koja nije podnosila nikakvo zaustavljanje. Bili smo u ekstazi koju ništa nije smjelo stopirati. Odlučio sam proći kroz crveno. Ko ga je.. Prvo, pa drugo crveno – samo sam dodavao gas i sve brže šibao pustom cestom. Pomisao na prekršaj kojeg radim samo je povećavala uzbuđenje. Odjednom, neko plavo svjetlo pojavilo se u retrovizoru. Zabrijao sam da je to family frost –kamion za sladoled – koji je imao rotirku i iz kojeg je uvijek treštala jedno te ista, iritantna melodija. Pa što oni rade tu u pola 6 ujutro, pobogu? Koga jure? Potencijalne mušterije? Baš me zanima hoće li i oni proći s nama kroz sljedeće crveno. Jesu! Čovječe, jesu!
Odjednom, šok! Umjesto sladoleda sladoledar je kroz suvozački prozor izvukao veliku lizalicu na kojoj je pisalo STOP! Ups, nije family frost. Murja je! Isuse, kaj ću sad? Ak’ se zaustavim, dobit ću kaznu za prolazak kroz tri crvena i prebrzu vožnju. Malo previše za mog starog. Ubit će me! Kaj da radim?
Moram im probat zbrisat. Ne znam o čemu je moj suputnik razmišljao u tom trenu. Sumnjam da bi mi savjetovao sve ono što je uslijedilo. Naganjali smo se dobrih par kilometara. Bilo je doslovno kao na američkom filmu. Plavi se golf četvorka par puta pokušao ubaciti pred mene, ali ja bih svaki put opalio po plinu i osujetio mu pokušaj zaustavljanja. U tom se trenutku ne razmišlja o mogućim posljedicama. Fokusiran si na vožnju dok ti srce glasno nabija u ritmu bezglave jurnjave u koju si se uvalio. Pred Velikom Mlakom došao sam na „ingenioznu“ ideju da naglo skrenem desno za Lomnicu. Oni će produžiti putem nadvožnjaka za Veliku Goricu. Neće imati vremena da zakoče i skrenu za mnom jer ću prikočiti tik prije ulaska u zavoj. Na brzinu sklepana taktika bijega imala je jednu ozbiljnu manu. Nisam, naime, uzeo u obzir da vozim 150 km/h. Zavoj koji je trebalo savladati bio je postavljen pod 90 stupnjeva na glavnu cestu kojom smo letjeli. Bio bi to prevelik izazov i za trijeznog Kimi Raikkonena, a kamoli za pripitog, s realnošću zaraćenog amatera. Sa nekih 110 km/h, na koliko sam uspio smanjiti u tih sekundu i pol, naglo sam skrenuo i nasreću promašio stup semafora za 10 cm. Prednjim dijelom auta pogodio sam dva rinzola zaredom. Zatim je slijedilo polje koje sam uspješno preorao vozilom – očito doraslim traktorskom poslu. Dugačka dijagonalna brazda ostala je za nama kao dokaz mojih ranojutarnjih poljoprivrednih nastojanja. Hyundai pony nekako je dogalopirao do obližnje cestice, ali dalje nije mogao. Podvozje je izgledalo kao da ga je žvakao King Kong. Ubrzo su se pojavili momci u plavom. Ovaj koji je vozio iskočio je iz auta kao katapultiran. U jednoj je ruci držao pištolj kojeg je odmah uperio u moju ludu tintaru. Drugom rukom me šamarao kao mladog majmuna. Pljas! pljas! pljas! pljuštala je kiša šamara kroz prozor, kojeg sam za tu priliku svečano otvorio. Pokrio sam rukama glavu, ali njegovi su dlanovi svejedno vješto nalazili put do mojeg lica. Obrazi su mi bridjeli od berbe gorkih šamarelica. Obično mi njima ostavljamo svoje otiske prstiju. Ovaj put je sav forenzički posao obavila moja civilna malenkost. (Moja faca plava nek te sjeti nek miriše..). „Mali, mali, što si stvarno mislio da nam možeš zbrisati?“, upitao me drugi murjak. Stariji i nešto smireniji. „Mali je fakat glup ko kur..“, čuo sam kako je došapnuo mlađem, nadrkanom kolegi.
Otišao sam do diska SRCE gdje me čekala tadašnja djevojka kod koje sam odlučio prespavati. Bilo me panično strah reakcije od starog. On je nevjerojatni zaljubljenik u aute i ovo mu sigurno, blago rečeno, neće dobro sjesti. Uostalom, poslije svega nisam imao ni energije ni hrabrosti suočiti se još i s njim, pa sam sve skupa odgodio za podnevne sate.
… Prilikom čitanja izvještaja, na prekršajnom sudu vladao je neopisivi muk. Vjerojatno zato što je priča zvučala kao scenarij za neku holivudsku vratolomiju. Mlada me odvjetnica promatrala u nevjerici. „Frajer uopće ne izgleda loše, ali đizus -kakav idiot“, mislila si je negdje. Uz to nikako nije mogla moju bejbi facu spojiti sa nevjerojatnom jurnjavom o kojoj se vodila riječ.
Kad sam se sa suđenja vratio kući starog je, naravno, zanimalo koju su mi kaznu dodijelili.
„1 500 kuna“, promucao sam manji od makovog zrna, svjestan da će on to platiti, a ne ja. Primanja vojnih ročnika tada su bila 100 kuna mjesečno.
„A vozačka?“
„Oduzeli su mi je na pola godine.“
„Što se mene tiče, doživotno“, rekao je strogo i do dana današnjeg održao riječ…
p.s. – A evo i ekskluzivne snimke te najvratolomnije od svih vratolomnih jurnjava koju je Žilec snimio sa nesigurne udaljenosti – pa pogledajmo
