Nevjerojatno je koliko je dobrih ljudi pomoglo potresom razrušenoj Baniji – spašavanjem stradalih pod ruševinama, donacijom hrane, odjeće, novca, građevinskih elemenata, nuđenjem besplatnog smještaja, transportom svih mogućih potrepština (ne samo za ljude već i njihove životinje, kućne ljubimce), strojevima, stručnom tehničkom pomoći, kontejnerima, kamp kućicama. Dakako neusporedivo manje stradao je i naš grad, Pokupsko, Kravarsko, Cerovski vrh… nastradale su obiteljske kuće, crkve, a neki su bili prisiljeni napustiti svoj dom. Svima su nam se dobro zatresli zidovi, a s njima i naša nutrina, padale su knjige s polica, slike sa zidova, tanjuri i čaše zveckali po kredencima, a vrane vani zlokobno zagraktale. Istrčali smo van i sa sumještanima i susjedima još satima pričali o tome što se dogodilo, s nevjericom i užasom prateći vijesti iz Petrinje, Siska, Majskih Poljana i drugih obližnjih mjesta. Zbog stresa kojeg smo svi skupa proživjeli i još proživljavamo u strahu od sljedećih tektonskih pomicanja u tajanstvenim dubinama Zemlje predlažem da kratica PTSP odsad znači Post Traumatski Sindrom Potresa.
Pokušali smo sakriti šok i strah pred svojim i tuđim klincima i, zato što smo samo ljudi – u tome ne baš najbolje uspijevali…
…Vjerujem da je svatko od vas koji ovo čita na neki način pomogao unesrećenim Banijcima i da znate još gro drugih koji su napravili to isto. Zapravo, teško da je ostao bilo tko među nama, a da nije tamo ili otišao pomoći ili da ne zna neke druge koji jesu i njihovu priču. Koliko god mi hrvati bili na glasu kao narod koji se u ničemu nikada ne može složiti i naći na zajedničkoj stranici sad smo dokazali koliko, kad zatreba, možemo biti snažno međusobno povezani, ujedinjeni i koliko zapravo marimo jedni za druge. Doduše, mora li se dogoditi ovakva katastrofa da to pokažemo? Zašto jedni druge ne bismo ovako bezuvjetno pomagali, tješili, bodrili, poštovali, voljeli i u nekim svakodnevnijim, običnijim životnim uvjetima od ovih ekstremnih i zlosretnih?
Za razliku od često maćehinski hladnog, sporog i nesposobnog državnog aparata ovaj su put “obični” ljudi odlučili uzeti stvari u svoje ruke, pritom pokazavši neviđenu količinu požrtvovnosti i ljudskosti. Pomogli su, onako istinktivno, dječje nevino i bez prevelikog razmišljanja, svojoj manje sretnoj braći i sestrama kad je to ovima bilo najpotrebnije – kad su ostali bez krova nad glavom, bez svojih najmilijih. I sve to, naravno džabe, punog srca, s neugasivim entuzijazmom – tako da se ponekad činilo da pratimo natjecanje tko će više i bolje pomoći. Mnogi koji su otišli u Petrinju, Majske Poljane, Sisak, spremni su zajedno sa stradalima hladne zimske noći provesti u autima dok se ne riješi problem smještaja. No i oni će jednom morati otići, vratiti se svojim poslovima i kućama, a Banijski kraj ponovno opustjeti. Što onda? Ima li država odgovor?
Uz stradale koji ponosno i hrabro ostaju kraj svojih porušenih ognjišta pojavili su se i neki drugi, istinski, junaci ove priče.
Poznajem i ja jednog poput svog kolege slam pjesnika, prijatelja i Ljudine – Dino More – Tremens koji od početka ove tragedije sve svoje vrijeme i energiju nesebično upogonjuje u službi pomoći onima najpotrebitijima. Konkretno – on svojim kombijem prevozi što god treba, kome god treba i kada god treba. Vodi o tome i svoj s pravom vrlo zapažen i popularan dnevnik na fejsbuku – preporučam pročitati ako već niste.
Koliko vi samo takvih primjera znate? Siguran sam – mnogo. Hoće li ikad doći vrijeme da takve neopjevane junake kojima je dobrobit drugih ispred njihove osobne, jednom vidimo na vlasti? Bi li izdržali da im vlast ne pokvari i kompromitira inicijalno čiste motive? Volio bih da nisam upravo pričao o utopiji iako nešto u meni s podsmijehom viče da jesam…
…Dakako, uvijek uz onu veliku većinu dobrih i poštenih u ovakvim izvanrednim, gotovo ratnim okolnostima pojave se i oni drugi – toksični, zli, prljavi, razbojnički i profiterski raspoloženi, spremni posprdno gledati na nečije nadljudske napore da normaliziraju i pojednostave nečije novonastale nenormalne i super teške uvjete za život. Naravno nitko nije crno bijel i u svakom od nas istovremeno tavore elementi svjetla i tame no razlikujemo se po tome na koju se stranu odlučujemo češće stati. S obzirom da posvuda u novinama i na web portalima nalazite priče onima koje je snašla ova nemila sudbina, odlučio sam pisati o emocijama i razmišljanjima većine nas koji smo bili (jako) blizu svega toga, dobrano se stresli, ali srećom zadržali krov nad glavom.
1.
“Ne znam više da li stvarno ljulja ili samo umišljam da ljulja”, reče sredovječna Maša prijateljici Katarini koju je pred goričkim Spar-om srela pri izlasku iz trgovine, držeći dvije nabubrile najlonske vrećice u svojim žilavim rukama.
“Je i meni se non stop čini da me nekej ispod kauča drnda. Muž veli da sam ponorela, ali ja ih osjećam, i velike i male. Čak i one najmanje ja osjetim!”, ispovijedi joj svoje potresne traume Katarina.
“Na potrese misliš ne?”, dobrohotno ju pikne Maša, ali Katarina ne shvati tu igru riječi.
“Je na potrese da, neg na kaj drugo?”
“Ma niš, niš…”, osmjehne se blago Maša, sretna što ju fora koju je neki dan vidjela na facebooku uvijek nasmije i nakratko skrene misli s ove teške elementarne nepogode. Već danima se na jedvite jade odvaži leći u krevet – u pravilu kad se od iznemoglosti u njega sruši. Sve to praćeno s paničnim osjećajem da ne smije kao inače zamračivati sobu, a ni do kraja zaspati jer bi joj se spavaća soba mogla brzo pretvoriti u grob. Ako i zaspi to je mučan i isprekidan polusan kojeg prekida svaki, pa i najmanji šum, a kad netko tresne vratima ulaza na sve četiri izlijeće iz kreveta poput dobro istreniranog komandosa. Da ne govorimo o konstantnim, najčešće fantomskim osjećajima da se krevet pod njom konstantno ljulja, treska i vibrira. Da li od snažnog pumpanja njenog srca, stvarnih pomicanja Zemljine kore ili oboje, nikad do kraja nije sigurna. E da, zaboravio sam reći. I ona i muž spavaju obučeni. Ona čak u tenisicama – da se u slučaju potrebe što brže spusti niz tri kata stubišta bez lifta u centru Velike Gorice. Sinoć je popila Normabel i to je bilo dovoljno da ju ohrabri da sa sebe skine barem zimsku jaknu. Ključevi od auta i dalje su pod jastukom. Zlu ne trebalo.
2.
“Joj tak mi dođe teško pri srcu kad vidim ove ljude kak se griju uz vatru.”, penzionerka Verica će svome isto umirovljenome mužu. Pripremala je ručak za sutra i iza zida koji je dijelio kuhinju od dnevne sobe svako malo pogledavala večernji Dnevnik u kojem su se nizali strahotni prizori Petrinjskih ruševina.
“Treba tim ljudima pomoći. Ne mogu ni zamisliti da se nama takvo što dogodi, a bome smo se klackali tu na zadnjem katu nebodera. Al’ dobro je dok se ljulja – vele statičari da je to zdravo i da armatura onda čini svoje. Bumo uplatili nešto na ove žireke ha?”
“Da, bumo. Koliko je pristojno dati?”
“Ha bumo dali dvjesto kuna i odnesel bum sutra konzervi tune i graha tam u Kurilovec. Videl sam na Kronikama – skupljaju dečki i cure.”
3.
“U OŠ Nikole Hribara skupljaju sve živo za Petrinju, al’ fale im vozila za transport. Idemo s tvojim kombijem tam?”
“Ajmo šta se čeka!”, potvrdi Marko bratu Nevenu. Obrisao je salvetom bijeli trag tartara s usana, poljubio ženu u zadnjim danima trudnoće, prvo u usta onda u trbuh uz riječi – budi dobar mali i nemoj izlazit dok se tata ne vrati, dobro? – i užurbano navlačeći jaknu izletio iz kuće.
“Samo da te upozorim. Pojavili su se pljačkaši na seoskim putevima. Neki navodno i naoružani. Presretnu kombi i uzmu sve kaj imaš.”
“Samo nek pokušaju. Možda mogu zaustavit kombi, ali mene neće zaustavit kad krenem na njih.”
“Tooo buraz!!! Idemo!!!”, naježio se Neven od Markove odlučnosti i izgubio ono malo straha što su mu informacije o drumskim razbojnicima ulile u dušu.
4.
“Jesi ti to vidio kaj se dogodilo. Sve je to božja volja, Franjo, znak s neba da nismo dobri, da smo grešni. To nam dragi bog kaznu šalje.”
“Ma kakav bog. Nema to veze s nikakvim božanskim intervencijama i opominjanjima. Zemlja je potpuno ravnodušna prema nama. Nije to nikakva osveta za počinjene grijehe. Tektonske ploče su nemirne od pamtivijeka – još od Pangee. Mi tad još nismo bili ni u planu. To su sve prirodni ciklusi treskanja u kojima smo se i mi sada nehotice našli.
“To ti samo misliš. Ja ti velim da je to sve od boga. Šalje nam poruku. Opomenu dok još nije kasno.”
“Je, a kaj da je opomenu poslao u neki armiranim betonom bogatiji predio. Bi li i onda poruka jednako jasna bila?”
“Bi. Onda bi poslal jači. To se podrazumijeva.”
“Dakle, po tebi bog upravlja i tektonskim pločama?”
“Bog upravlja svime.”
“Daj mi barem jedan dokaz da je tak.”
“Je, daj ti meni dokaz da nije tak.”
“No dobro, bilo kak bilo, pustimo sad to. Kaj veliš da odemo sutra do Royal Airport Hotela. Sutra u 11 skupljaju hranu za stradale koji su ostali bez krova nad glavom i tam bu do daljnjeg tam ostali.”
“Može, al’ pod uvjetom da nam svećenik blagoslovi hranu.”
“Hm razmišljao sam o nekom konkretnijem začinu od svete vodice, al’ dovraga može i to!”
5. Seoska influencerica Ana P. je s ljubomorom pročitala status s puno popratnih fotki njene prijateljice koja se s prijateljima uputila u Majske Poljane odnijeti vodu, deke i hranu za kućne ljubimce. Status je prešao 500 lajkova. Anu zazebe pri srcu. Te lajkove sam trebala dobiti ja, a ne ta glupača. Skrolajući dalje po statusima shvati da više nema skoro nikog tko nije objavio status vezan uz Petrinju – neki jer su otišli tamo pomoći u spašavanju, neki odnijeti hranu, stvari za higijenu i svakojake druge svakodnevne potrepštine, neki šeraju tuđe statuse gdje se može donirati odjeća i obuća, neki objavljuju SOS brojeve žiro računa. Čitava se Hrvatska umrežila u nesebičnoj pomoći unesrećenima, samo ona ni zuc o svojem participiranju. Nečuveno! Kao da su joj svi bacili rukavicu izazova u lice. Što oni misle, da ih nije prozrela? Kako su samo prozirni. Koriste ovu katastrofu da sebi podižu ugled i publicitet. Briga njih za stradale u potresu, oni samo hoće da drugi misle da im je stalo! To ih rajca – pripadati toj skupini velikih altruista koji su zapravo totalni fejkeri koji samo ne mogu podnijeti da netko pomisli da nisu sudjelovali u nečem u čemu je trenutno popularno sudjelovati. Ona će napraviti upravo suprotno tj. neće napraviti ništa. Što oni misle da su narodni heroji? Prejadno! Možda bih trebala tamo otići i baciti selfie. Imala bi par hiljadarki lajkova instant ziher. Samo kaj odnese tim ljudima? Pa piše po novinama da tam već sve imaju i da gro ekipe više smeta nego koristi. Ne, ma mora otići. Vidjet će oni kako se pecaju srca i lajkovi. Zna! Odnijet će tim ženama tamo šminku. Da ljepše izgledaju kad ih fotkaju za novine. Nda…
6.
“Pazi ovo – HRT ukida plaćanje pretplate svima za koje se utvrdi da im je potres razorio kuću. Čovječe kakve li velikodušnosti! Gotovo sam ljubomoran što mi je ostao krov nad glavom!”, iskezi se Vedran u jalovom pokušaju duhovitosti za koju odmah osjeti da je neprimjerena situaciji, ali zadrži izraz lica kao da je to posve prihvatljivo s obzirom na svu tragediju koju je prouzročio potres na Baniji. On je naprosto jedan od onih ljudi koji će u svemu pronaći razlog za zajedljivost, toksičnost. On uvijek u svakom dobru pokušava pronaći neko zlo jer mu je tako naprosto lakše nego pokazati da i u njemu ima topline. Listao je novine ispred omanjeg Tobacco shopa u društvu susjeda Tončija koji je po spomenutim pitanjima njegova sušta suprotnost i koji u svakom zlu pokušava pronaći i neko dobro. Vedran je nezaposlen, vječni student građevine, s malim ili gotovo nikakvim periodičkim primanjima koja pristižu iz manuelnih poslova koje nevoljko prihvaća kad baš toliko zagusti da nema komfor biranja. Sažali se tad nad svojom majkom koja ga financira od svoje crkavice, ali mu obično već 2 tjedna teškog fizičkog rada posve ohladi želju da i dalje osnažuje kućni budžet. Tonči je pak zaposlen, otac dvoje djece i nekako se uvijek sažali nad svojim susjedom koji je u besparici pa ga počasti kojom pivom. Iako mu Vedran zna opasno ići na živce na vrijeme se uvijek makne, izmišljajući nepostojeće obaveze, da ne bi došlo do sukoba i narušavanja dobrosusjedskih odnosa. Uz to, koliko god Vedran zna bit težak čovjek nije nezanimljiv sugovornik i nad njegovim se otrovnim argumentima s kojima se na prvu najčešće ne slaže, nekad zna dobrano zamisliti.
“Nemaš pravo nekome negirati ili umanjivati empatiju samo zato što ju ima potrebu na ovaj ili onaj način javno obznaniti.”, usprotivi se Tonči Vedranu. Gucnuo je zadnje kapi Ožujske razvukavši lice u kiselu grimasu od ishlapjelog, metalnog okusa taloga.
“Misliš na ovo s HRT-om ili na ekipu s društvenih mreža?”, upita Vedran.
“Paa, oboje!”
“Ma joj daj. To je toliko sve skupa degutantno više poslalo. Znaš kaj ću ti reć – ovi kaj fakat suosjećaju čine to u svojoj dostojanstvenoj tišini, uplate koju kunu na neke od dostupnih računa, pošalju hranu, odjeću, nešto. Ali anonimno, a ne urbi et orbi! Jebeš to!”
“Daj kaj si ti puko. Prvo – moraju javno obznanit račune na koje svi koji žele pomoći mogu donirat pare, moraju…”
“Nda, bogtepitaj gdje te pare završe. Reci mi – tko kontrolira tog koji tim parama raspolaže da će ih utrošiti isključivo na ono za što su namijenjene?”, prekine Tončija usred rečenice.
“E jel mogu ja dovršit bez da me prekidaš?!”
“Ajde, ajde…”
“Kao prvo, čak i da netko dio tih para sebi stavi u džep i dalje će dobar dio doći do potrebitih.”
“To ja ne znam!”
“Oćeš me prestat prekidat?!”, ozbiljno se pobuni Tonči, zajapurivši se u licu. Vedran šutke, zmijski štrcne slinu na pločnik. Premda mu se gadio otrovni podsmijeh na susjedovom licu Tonči nastavi.
“Čak i ako većina ljudi to većinski radi za svoju promociju to ne umanjuje pozitivan efekt njihove pomoći – financijske, materijalne, moralne i svake druge, a koja je stradalnicima sada itekako potrebna.
“Pa da, ali kaj nije dostojanstvenije i ako hoćeš humanije i ukusnije ponuditi pomoć u posvemašnjoj tajnosti i anonimnosti?”
“Je, još najbolje da kažeš kako je najhumanije ne mrdnuti ni malim prstom kako slučajno naš angažman ne bi iznervirao nekog dušebrižnika kojem je važnija anonimnost pomagača od sadržaja i efekta njegove pomoći.”
“Pa ne, ali…”
“Ajde ne seri Veco, šta ćeš još reći, da se tim jadnim ljudima uopće ne bi trebalo pomoći kako im ne bi zgazili ponos? Gle i ti i ja da smo tamo – ne bi odbili ni deku, ni salamu ni vodu, niti bi se ljutili zbog austrijske donacije kontejnera koju je kao vijest objavio čitav svijet. Što sad? Austrija ne valja jer nisu poslali kontejnere samo iz suosjećanja već i iz potrebe da javno veličaju svoju velikodušnost? Kog boli briga – važno je da kontejneri stignu i utople ljude dok se ne nađe trajnije rješenje.”
“Da, ali svejedno – upravo zbog medija mi se sve to skupa počelo malo gadit. Oni koriste tuđu tragediju kao poligon da pišući o njoj pumpaju svoj publicitet. Kužiš, sve to skupa više nije tragedija nego spektakl. Ispada da im je to dobrodošlo da povećaju broj klikova. Prodavanje tragedije na koju se ekipa lijepi ko muha na govno. Zicer!”
“A što bi ti – da takvu jednu nesreću mediji prešute? Da se slučajno ne pozove ni GSS ni vatrogasci jer što ako poziv presretnu novinari – o ne napravit će iz svega spektakl umjesto da dopuste intimnost tragedije. Pa čovječe ovako se, među ostalim i privlače donacije – tako da informacija dopre do baš svakog.”
“Da bi pisali o njima morao ih je pogoditi potres.”, nastavi zamišljeno Vedran. Tonči je već htio kontrirati, ali pusti ga da dovrši otvarajući upaljačem nove dvije boce Žuje od kojih jednu pruži Vedranu.
“Rastužuje me to da takav jedan zabiti kraj ima pravo na svojih 5 minuta slave samo ako je doslovce sravnjen sa zemljom, da se o nekome pročuje samo zato što su mu cigle pale na glavu.”
Tonči teško uzdahne.
“A ovi kaj si pucaju selfije po društvenim mrežama pokraj ruševina s par konzervi i litrom vode. Daj čovječe, više smetaju neg kaj koriste tam.”
“Hoćeš reć da nek puste institucije da rade svoj posao? Ko kak su ga obavile 90-ih gradeći kuće u Majskim Poljanama, daj me nemoj da ne kažem kaj”, iznervirano će Tonči, zajapurenog lica. Kipjelo je polako u njemu i ulagao je veliku snagu da iskontrolira poriv da pošalje Vedrana u 3 PM.
Vedran nastavi s bljuvanjem sarkazma: “Svi ti ili ajde većina, možda nisu svi. Oni su se brate zakačili na svoju ulogu heroja koji pomažu stradalima i nemoćnima. Oni ne mogu podnijeti da se pokažu, da svi ne vide kako sjaje u toj ulozi. Jer pazi, ne boje se oni toliko za egzistenciju stradalih koliko se boje ne iskoristiti savršenu priliku za publicitet – biti javno prepoznati kao individue sa spasilačkim nagonom koji se pali kad je najteže. Fejkeri! Oni spašavaju sebe, a ne njih! Sebe, da ih ne stigne tuđe mišljenje da nisu pomogli i da tijekom tog zakamufliranog spašavanja samih sebe budu viđeni. Drugi to sa strane gledaju i lančanom reakcijom to postaje moda, a ne stvarni poriv za pomoći.”
“Svejedno, bez obzira na motiv koji ih tjera da pomognu najvažnije je da su pomogli. Za razliku od nekog s, po tebi, ispravnim motivima koji sjedi doma skrštenih ruku ja kao stradalnik uvijek bih radije birao sebičnog egomanijaka koji mi u realnosti donosi hranu. Srećom to su samo većinski ljudi dobrog srca, a ne egomanijaci.”
“Ma nemaš ti pojma o ljudskom srcu!”
“Ne nego ti nemaš pojma o ljudskom srcu. Na sve gledaš iz svoje skučene, uskogrudne perspektive u kojoj bolesno uživaš stvoriti dojam da su svi takvi. Ima puno ljudi koji žele sebe dati drugom bez da pritom misle na svoj probitak i slavu. Jebi se i ti i svi tebi slični trolovi. Vi sve o svemu znate, a ne znate zapravo ništa. Ma mrš! Ti čovječe studiraš građevinu, a nisi napravio ništa! Ništa ej! Mogao si barem otići tamo i položiti koji crijep umjesto da tu samo sereš po svima i svemu. Ako ste ti i tebi slični inteligentni onda biram biti retardiran! Imam pametnijeg posla neg’ gubit vrijeme s tobom. Aj bok!”
Hodajući prema svojoj zgradi Tonči je imao prilično izmiješane misli, ali zato bistro srce u svezi prekida odnosa sa susjedom Vedranom. Vedran je u sebi samozadovoljno mrmorio: “Bježiš ti od sebe, a ne od mene.”
7.
“Što da napravim ako me potres zatekne dok kenjam?”
“Uff da, to je baš sranje. Ha ništa pustiš da radi umjesto tebe. Staviš šešir, zajašiš rodeo bika i on te lijepo istrese do kraja.”
“Jebote što si ti pametan!”
“A šta ćeš…”
P.M.S. Hvala frendici Marina Zadro na uređivanje fotke.
