Prvu Đoletovu pjesmu sam čuo kao dječak još
Svira tranzistor u kuhinju, vičem: “Mama hoću još!”
Majka me i nagovorila da o tebi pjesmu napišem
Zbog tvoje veličine dođe mi da zadatku tom zbrišem
Al’ evo već ostavljam na papiru trag siv
Ne mogu si pomoć – đavo mi je kriv
Ne zamjeri mi što nisam samo na fejsbuku kratko i elegantno plako
Jednostavno, što se tebe tiče, nekako mi prejeftino dođe tako…
…Uslijedile su godine gdje slušao sam sve i svašta
Pomalo te zanemarivao, pubertetska navada tašta
Ali ne zato što te nisam volio tada, već prije
Što ukusu mog prvog društva to pasalo nije
Čak i tada dopro bi tajno do mene tvoj glas
U nekom sudbonosnom trenu nudio utjehu i spas
Kad bih se čudio kako ljubavne ljepote preko noći poprime oblike ružne
Čarobnjak bi mi sve objasnio stihom – Sve prave su ljubavi tužne
A onda su došle i ostale godine u kojima sam se opasno kačio
Na tvoje stihove kojima s nutrine svih nas maglu si svlačio
I opisao sve u nama što mi kasti nismo znali
Za nadolazeće pjesnike ostavio prostor (pre)mali
Jer kada god te slušam, u sebi gorko znam: “Od ovog boljeg nema”
O čem god krenem pisat o tom sve je rekla već neka tvoja poema
Ali lako što sve je rekla, to bi se možda i pregrmit dalo
Kad se i na ispitu stila pred tobom ne bi sramotno palo
Za sva bića, pojave i stvari
Bio si i ostao majstor “stari”
Za sve i svakog pronašao jednostavnu, svima razumljivu riječ pravu
Obojio je svojom neponovljivom toplinom, ostao čvrst u svojem stavu
Oponirao štukama s vrha kad se za to moglo ostati bez glave
Upozoravao još prije rata na taj scenarij užasa i strave
Stihovi ne zaustavljaju puške koje nosi podivljala “raja”
Ali dokaz’o si da je u tvojoj kući uvijek bilo dobrih jaja
Tvoje su pjesme rušile barijere svakog nesretnog “izma”
Nacionalizma, fašizma, komunizma, kapitalizma…
I svaka se ideologija pred njima mogla samo povući u rupu
Suočena s njima – svaka je pokazala narav – zlu, lažnu i glupu
Da čovjek kao Pale oduvijek živi sam na svijetu
I ne zna što je to zaljubit se u neku lijepu tetu
Tvoje pjesme bi ga uspješno učile ljubavnom letu;
I kod emocionalnog bogalja ti si mogao probuditi sjetu
Sve što čovjeka čovjekom čini
Ti si lakoćom pjevao na bini
Sa svim tugama, radostima, strahovima, (nedostacima) slobode
Suočio si nas i onda pustio da nas stihovi pročišćenju vode
Poput kakvog šamana kroz muziku i riječi vodio grupne seanse
Da se domognemo bolje verzije sebe tvoji koncerti nudili su šanse
Najveći kantautor ikad, al’ pojava nenametljiva i tiha
Nisi se ni trebao gurati, sam sebi reklama – ti si Dostojevski stiha
Proživljene ili “samo” odsanjane, ta zar razlike ima neke?
Rimovane priče između jave i sna, često tužne, ali meke
Sve nas ti nisi “samo” opjevao – ti si nas odgajao
I kad bili smo nespojivi – ti si nas sve spajao
Podsjećao da propaganda s ljudskim često veze nema
Da bez luđaka što nas vode ne bi imali toliko problema
Svi sa malo razuma i srca tebi se sa pravom dive
Otišao si da sa svojim starim oreš nebeske njive…
…Mnogima što jure slavu, a bez sadržajnog pokrića, sljedeći će reci
Biti Đoletov podsjetnik na onu dobru staru: “Ispeci pa reci deci”
“Tko nije drvo razumio prvo
A tek onda sadio
Taj nije ništa uradio
I shvatit će kad tad
Da ne zna što je hlad”…
Ne zamjeri što sam da ovo napišem popustio svom hiru
Dragi Đole, počivao u miru
