Odlazim do bake, vadim lampaše iz smočnice
Noga kreće prema groblju, ali ne bez kočnice
Na naše drage pokojne sjećaju nas Svi sveti
Ali i na činjenicu da vrijeme svima brzo leti…
Putem šutimo, tek o vremenu procijedimo koju misao
Vani je hladno, bradu sam uz ovratnik čvrsto stisao
Kroz povorke ljudi krstarimo korakom što je trom
Posjetiti djeda Stjepana i njegov, kažu, vječni dom
Uređujemo grob, sklapamo prste, u tišini nostalgije plove
Vjernik neki nisam, al’ djed vječno postoji kroz misli mi i snove
Poštujem tuđu vjeru, ne zbijam nad njom šale
Štoviše, želim da Štef me gleda s udaljenosti male
Da me bodri, usmjerava, kritizira ako treba
Da sve to i dalje radi s nekog svojeg neba
Da mi prati pute, iz potaje štiti kad mislim da sam ostao sam
Da, iako je ledena postelja smrti, za mene čuva vječni plam
Da mu nije važno jesam li narodnih običaja rob
I da me ne kudi što češće mu ne posjetim grob
Zaboravu predam ga katkad pa me odlazak u posjetu na to neugodno podsjeća
Svejedno, znam da mi ne zamjera previše, dok mi licem drhti sjaj zapaljenih svijeća
Što ako je bila istina kad je rekao da iza ničeg nema?
Tada je život još dragocjeniji, još slada je ta krema
Sve je skriveno, spoznaja lebdi u jesenjoj magli
Ne valja donositi nikakav zaključak – tašt i nagli
Ljudi nose cvijeće, lampione, pokojnima poklanjaju čas
Glavom prema dolje, molitvom ka gore, mole im za duša spas
Oživljava se zajednička prošlost, te filmove prikazuje nevidljivo platno
Iz dubokih ladica izvađeni, poručuju: “Uživat ne zaboravi – njiše ti se klatno”
Istovremeno i plaši i tješi to što nismo vječni
Tek grančice što kratko uzjašu taj tok riječni
Da hirovitoj matici u ruke predaju svoju priču
Dok jedne tonu, druge plivaju, treće tek niču
Opire se sve u nama, instinkti života ne vole kraj
Ne trpi čovjek prazninu, ništavilo, već zaziva raj
Govori se iz izvora raznih što slijedi poslije smrti
Svakako, ljepše je misliti da kotač se taj dalje vrti
Samo u nekoj novoj dimenziji, oblači novo ruho
U koje ne ulazi se tijelom već isključivo duhom
Ipak, sigurno je da na Zemlji nekih rajeva ima
Kad meni se zbog djeda vilica i dalje klima
I rose se u potaji oči i naznaka suze sagibanjem glave skriva
Zbog djetinjstva što sam proš’o s nekim kog zemlja sad pokriva
Jer u štogod vjerovali, štogod da o Kraju vam vele
Pokojni nastavljaju živjeti u nama, u sjećanje
sele..
…A i ja, katkad, osjećam kao da pokojan sam već
Sve rjeđe me se sjete – u mit ko da uskoro ću prijeć
A i toliko je naših smrti prije no što nas zauvijek spuste u raku
Kao da su generalne probe prije no što iskusimo zemljicu laku
Ili naselimo neke gradove nebeske
Gdje je život savršen poput arabeske
I duša je u trajnom stanju leta
I ništa prizemno nas ne smeta
Jer tamo se samo rajski osjećaji nude
Kakve znali smo vezivati uz neke ljude
Čiji dom je pred nama danas posebno zablisto
Pred kojim različito mislimo, al’ osjećamo isto…
