Neki ljudi imaju neviđen apetit. Takav je slučaj i s našim Perom Žderom. Još od malih nogu svojim je Gargantuovskim prehrambenim navikama svoje roditelje dovodio do prosjačkog štapa. Kakve režije, stanarina, rate kredita, kakvi bakrači, njegovim je roditeljima san krao isključivo strah od sinovljeve sljedeće žderačke avanture. Što li će mali sutra smisliti da mu se jede, u kojoj količini i koliko će sve to koštati?, pitanje je s kojim su iz noći zabrinuto lijegali u bračni krevet. Bilo je perioda kad su i gospođa i gospodin Ždero morali raditi dva posla da bi Pero bio sit. U vječno razjapljenim ustašcima tog djetešca, kao u raljama morskog psa, u samo jednom obroku nestajale bi količine hrane dostatne za nahraniti i manji odred odraslih vojnika.
„Kolega Ždero, što je s onom vašom vikendicom na moru koju ste pričali podići“, pitali su na poslu. „Ma kakva vikendica, zaboravite, jedino što sam na moru financijski u stanju podići, to su kule od pijeska. Mali je jučer samo za desert poslije ručka odlučio smlaviti 30 princess krafni. Pola sata nakon toga već smo bili u McDonaldsu gdje je kao od šale maznuo još 7 Mcflurry-a jer, kaže, od princess krafni brzo ogladni.“
„Milivoj, ja se bojim ići leći, jesi vidio kako me gleda? Milivoj, što ako me mali pojede na spavanju? Ne možemo si to priuštit – da mene više nema. Da mu ipak narežemo pancete?“, jedne se nedjeljne večeri mužu Milivoju požalila supruga Jadranka. Milivoj je, naime, bio kaznio malog Žderu s izostankom večere jer je dan prije na školskom izletu ovaj poskrivećki u autobusu pojeo svoj djeci sendviče iz torbe čim su malo usnuli na autoputu. „Mali će nas žive odrati, ko što kožu dere sa piceka čim ga se dohvati. Milivoj, on me gleda kao piton miša“, pod dekom je, da mali ne čuje, tiho zapomagala majka Jadranka. „Milivoj, molim te, pusti da otključam lokot na frižideru i dam mu jesti“ zavapila je no njen je muž i dalje bio nepopustljiv i odlučan u želji da svog sina nauči lekciju: „Čuvat ćemo stražu kraj kreveta, kao u vojsci, dva sata ti, dva sata ja, naizmjenično – pa tako do jutra. Za svaki slučaj.“
Otkrivši Perinu neobičnu sklonost (neki su je nazivali i talentom) da pojede sve što mu dođe pod ruku, kuharice u školi smislile su način da se ostatak hrane više nikada ne baca. Pero bi, kao i ostali učenici dobio svoju uobičajenu porciju, a onda, kad bi završila pauza, kuharice bi ga krišom pozvale da slisti sve što je ostalo nepojedeno. „Joj, vidi ga što je slatki“, tepale su, gledajući razdragano u tog malog termita koji je nemilosrdno tamanio salamu, osliće, krumpir, pileće batke, salate, pudinge, Zdenkine sireve, kriške kruha, piroške, tortiljice i ostalo što su marljivo bile pripremile za taj dan. Iako je kuharicama sa sela Perin apetit značio izostanak uobičajenog viška kojeg bi odnosile svojim pajcekima, čak s i one relativno mirno promatrale kako mali zdušno i s neviđenim užitkom briše sve pred sobom. „Svinje su mi kost i koža otkad je ovaj mali krenuo u školu“, povremeno se bunila jedna, no više sebi u brk nego da je čuju, ponajviše zbog ugovora na određeno.
Pero Ždero je, očekivano izrastao u pravu momčinu, no ne u onakvu gromadu kakvu bi sugerirale golijatske porcije koje su svakodnevno nestajale u njegovim čeljustima kao u kakvom paklenom grotlu. Bio je izrazito čvrst i snažan, no ne i debeo. Krenuo je i u teretanu u kojoj je, prema svojim riječima, pržio višak unesenih kalorija. Čim bi izgovorio tu riječ pržio, naglo bi ogladnio jer bi ga podsjećala na pržene ribice kojih je proždirao tolika jata da bi mu i plavi kitovi zavidjeli.
Za Peru hrana nikad nije bila samo pokretačko gorivo organizma, ona je maltene bila njegova religija. Njoj je sve bilo podređeno, ona je bila put, svrha, cilj i svijetlo na kraju tunela, za nju se živjelo jer bez nje nema života. Ona je bila stil života. Kako da se čovjek osjeća ispunjen i sretan na prazan želudac, bila je njegova maksima. Od posta se još nitko nije najeo, pomalo je Grunfovski odgovarao svakome tko bi ga pitao postoje li dani u mjesecu kad malo stisne kočnicu. Što se tiče žena Pero ih je imao, čak podosta, no uvijek je isticao kako je on prvenstveno jedač, a ne jebač.
Kad je krenuo u srednju školu postao je instant atrakcija. Na tulumima je redovno izvodio svoje, sad već legendarne, performense. Jedan od dražih bio mu je uletjeti u kuhinju – ne samo jer tamo ima hrane već i zato jer je iskustvo pokazalo da je najluđa ekipa uvijek u kuhinji – uzeti najveću moguću jabuku, pričekati da pridobije pažnju svih prisutnih i onda ju početi polako gutati. Imao je neopisivo velika i rastezljiva usta pa kad bi jabuka svojim većim dijelom već bila unutra, prste bi zavukao s lijeve i desne strane usta i navlačio kožu preko manjeg dijela jabuke što je još virio van. Bio je to nevjerojatan prizor i svaki put je dobio aplauz koji mu je godio. „Fuuuj svinjo“, zaurlale bi djevojke, ali iza tog zgražanja skrivale su fascinaciju njegovim životinjstvom. On bi se samo basovito nasmijao, uživajući što njegove nadljudske mogućnosti izazivaju toliko uzbuđenje i veselje. Za razliku od klinaca iz osnovne škole koji su ga percipirali kao nekakvu frikastu neman, bojali ga se, izbjegavali, a često i ismijavali – ali s dovoljne udaljenosti, u srednjoj je konačno bio ne samo prihvaćen, već i omiljen u društvu zbog te svoje posebnosti.
Nije im ostajao dužan, pa je, nošen hormonima puberteta, osjećao da limiti više ne postoje. Svako malo bi oborio neki svoj prijašnji rekord. Čak je počeo i zarađivati lovu preko tajnog ugovora s McDonaldsom koji ga je stipendirao samo za to da uđe u njega u vrijeme najveće gužve, naruči bigmac menija i slisti ih sa slašću. Procjena tamošnjih šefova bila je da će hrpa na Perinoj tacni potaknuti goste da naruče koji prehrambeni artikl više.
Ipak, to je za Peru bio samo posao, ne i neki posebni užitak. Čak malo i amaterski po njegovim kriterijima obilnog obroka jer u normalnim situacijama on nije naručivao s menu-a, on je naručivao menu. Poslije jednog takvog odrađenog subotnjeg poslijepodneva otišao je na proslavu rođendana kod prijatelja iz razreda. Tamo je počelo ono što će se vremenom pokazati za njegov nenadmašivi rekord. Te večeri bio bi pojeo čitavi svijet samo kad bi poslije imao gdje živjeti. Slavljenikov ćaća postavio je na stol ogroman lonac graha s kobasicama, iznimno začinjenog i ljutog. „Dečki, poslije ovog bu’te prdili munje“, dometnuo je i napustio prostoriju – da se klinci mogu opustiti. Pero je riješio dva tanjura, pa još jedan, pa još dva, pa još tri, pa još dva, sveukupno više od svih ostalih skupa. Još su mu pritom u svaku novu porciju nadolijevali kapi iz bočice ljutog sosa koja je na sebi imala otisnutu kostursku glavu.
„Uuuu!“, Pero je uzdahnuo iz počasti spram velike ljutine. Bio je poput boksača koji je toliko spreman i moćan da uživa u snažnim udarcima protivnika jer samo snažan otpor daje punu slast pobjede. Kad je lonac bio riješen slavljenikova majka je ne stol iznijela tortu i dva pleha kremšnita. Pero je sam riješio jedan pleh, pola torte i nakon toga upitao slavljenikovu majku ima li još kremšnita – ne zbog publike – stvarno mu se još jelo. Nakon što mu je donijela još par komada koje je s neviđenim guštom smazao, po kratkom je postupku obrstio i litrenku sladoleda Quatro
„E jel’ mi vjerujete da bi mogao sad još pojest 10 BigMac-ova? Još sam uvijek malo gladan.“ Nisu mu povjerovali pa su mu ih obećali ne samo platiti već i, ako ih pred njima stvarno pojede, još svaki dati po 100 kuna. Ako ih, dodali su, ne pojede onda on svakom od njih mora dati 50 kuna.
„Vrijedi“, Pero je potvrdio okladu. Negdje kod 6. po redu cijelom je društvu postalo jasno da će Pero bez većih problema riješiti tih 10 komada. Čitav je McDonalds odzvanjao od njihovog deliričnog odbrojavanja. Nikom od njih nije bilo nimalo žao zbog tih 100 kuna. Show koji im je priredio Pero vrijedio je i više. Prije izlaska Pero je imao 90 kila. Kad se sljedeće jutro izvagao imao je 100…
