Bend je krenuo sa svirkom. Bio je dosta dobro uvježban, čak prilično modernih zvukovnih nastojanja, no… nije bilo duše. Stajao sam pred pozornicom i bezvoljno se ljuljao u pomalo izvještačenom ritmu muzike za ples. Bendaši kao da su svirali mehanički, trudeći se prikazati entuzijazam i autentičnost kojih nažalost nije bilo. Ili barem ne dovoljno da u meni, još prilično uništenom od prethodne pijane noći, pokrenu potrebne kotačiće za proizvodnju užitka. Možda sam samo zahrđala olupina, mrtvac kojeg nema smisla oživljavati i koji kao takav ne bi smio procjenjivati dimenziju kojoj više ne pripada, zvanu živost, no, možda oni svoj nedostatak životnosti prenose na mene. A možda smo oboje, i bend i ja, crkotine koje još uvijek vole izgledati kao da su žive, poletne. Nešto kao noć živih mrtvaca. Nakon što su odsvirali pet, šest pjesama hvatala me groza jer mi ih je već bilo dosta, a znao sam, budući sam vidio njihovu set listu, da slijedi još najmanje dvadesetak muzičkih brojeva. Zašto se jednostavno nisam pokupio i otišao kući? Dobro pitanje. Ha gledajte, jedan od članova benda mi je prijatelj. Dobro, možda ne baš sasvim prijatelj, više dobar kolega koji radi za izdavačku kuću pod kojom je i moj bend. Da, tu sam noć odlučio biti licemjer, proračunata pizdica koja iz interesa glumata da uživa u nečem što ju zapravo frustrira. Al dobro, nije to baš bio tako grozan zadatak. Maknuo sam se od podija i došao do svog prirodnog staništa – šanka, naišao na par poznanika i razmjenjivao suluda iskustva vezana uz avanturistička kakanja. Definitivno najsmješniji slučaj bio je vezan uz jednog mladića koji je usred prepunog kluba nehotice iz šupka ispalio pozamašni smeđi plotun u gaće. Da dodatno ne pogoršava situaciju krenuo je prema wc-u, onako oprezno, ukočenog koraka negdje na pola puta dobio snažan udarac čizmom u guzicu. Dečko koji ga je opalio, njegov prijatelj koji pojma nije imao u kakvoj je ovaj agoniji, smatrao je to prijateljskom gestom. Jer tak se oni inače pozdravljaju.
Iz ugodne zajebancije, kao da me je svemir htio podsjetiti na vječnu ravnotežu svjetla i tame, prenuo me neki sumnjivi lik…
„Hej, znam ja tebe, ti pišeš, tu i tamo pročitam nešto, mislim nije to nešto, gle, mene zanima možeš li me shvatit, nešto dubokoumno, to me zanima, ne znam dal me možeš pratit, tripovi, lsd, samo dubokoumno, kužiš tripovi, lsd?“…
„Kužim, tripovi, lsd, stvarno duboko čovječe“, sarkastično sam promrmljao sebi u bradu i sa rezerviranim smiješkom radio dvostruku stvar – bio dovoljno ljubazan da još više ne raspirim vatru njegove drskosti i istovremeno suzdržanošću vršio nježni protuudar koji je umjesto riječi zborio da nisam odveć oduševljen njegovom upadicom. No, pokazalo se naivnim očekivati da će se ovaj ohladiti kad uvidi da me nije baš impresionirao svojim nastupom. I dalje me pokušavao zahaklati na svoju provokatorsku udicu. Vidjelo mu se u očima da jedva čeka moju iznerviranu reakciju koja bi mu dala povod za vjerojatno i fizički sukob. Još mi je, onako mangupski, iščupao puknutu cigaretu iz usta i ponudio mi svoju, čitavu. Htio se pokazati pred svojom plavokosom djevojkom koju sam, moram priznati, svako malo požudno mjerkao. Očito je to primijetio pa se htio pokazati alfa mužjačić pred mogućom konkurencijom. Ponovio je: „Mislim nije mi to nešto, to što ti pišeš“. Je li doista bio toliko pronicljiv pretpostaviti da će me ta rečenica ubosti tamo gdje me najviše boli ili je to samo bila moja mašta? Nije bio do kraja neugodan i bez poštovanja. Moglo se vidjeti da zadržava koliku toliku distancu koja je, usput budi rečeno, bila dovoljan razlog da ga, nakon opetovanih uvredica zamaskiranih u pokušaj jalove rasprave, ne pošaljem na jedno mjesto. Nikako nisam mogao izbaciti iz sistema tu njegovu rečenicu – „Nije mi to nešto – to što ti pišeš“. Bio sam napola paraliziran otrovom tog, naoko, sitnog ugriza. Sjedio sam i dalje za šankom, besramno truseći ni sam ne znam koju već borovičku i čekao… čekao, već pomalo i s dosadom, no ne bez velike napetosti, da konačno čujem krunski dokaz dubokoumnosti koju je tako često spominjao i nadsvodio ju nad moju plitkost i maloumnost.
Poput pokvarene gramofonske ploče vrtio je jedno te istu frazu u krug: „Kužiš, tripovi, lsd, dubokoumno, samo dubokoumno. Nevjerojatno koliko je puta imao potrebu izgovoriti tu riječ koja je groteskno stršala u okruženju ostalih trivijalnih, rotirajućih fraza. Ničim, baš ničim izrečenim nije uspijevao potvrditi ni najmanju naznaku dubokoumnog, ali je zato, kako to obično biva kod glupana, isijavao bezgraničnim samopouzdanjem. Tu istu noć čuo sam barem tri odlične reakcije na svoje pisanje, ali one u ovom času nisu imale moć zaustaviti moj pad u slabost, nesigurnost i propitivanje vlastite spisateljske kvalitete. Sve je to on, možda ni sam ne znajući koliko, znalački stvarao u meni. Je li to bila snaga njegove negativnosti koja me poljuljala ili je samo naglas izrekao nešto što kao najdublja sumnja oduvijek živi i u meni i samo čeka magičnu riječ da se probudi kao onaj duh u boci. Nakon što je moj mentalni silovatelj konačno otišao cmizdrio sam kao zadnja kujica pred konobarom:
„Piscu, ili, (pokušavao sam naći drugu riječ za osobu koja piše jer više nisam bio siguran jesam li pisac) je njegovo stvaralaštvo najznačajniji dio identiteta i tuđi pokušaj njegovog omalovažavanja odmah uključuje nagon za opstankom. Da mi je rekao da sam seronja, pedofil, kreten, lakše bih s time izašao na kraj jer mi je značajno beznačajnije za kakvu me osobu netko smatra od toga kakvim me piscem smatra. Malo prgavo stvorenje nije bilo ni svjesno u kakav je osinjak zagazilo. Ima sreće kaj ga nisam šakom zviznuo pred tom njegovom slatkicom“, pravio sam se pred konobarom da su mi muda veća nego što stvarno jesu.
„Ma buraz, ne smiješ se dati uvrijediti takvima, pusti budalu.“, očekivanu, ali i prijeko potrebnu terapiju nudio mi je konobar.
Opijen vlastitom umišljenom vrijednošću, osim pića u čašu, sipao sam riječi: „Aj da me kritizira Tolstoj, ne bi niš reko, al ovaj mali koji ne zna složit rečenicu. E to boli, čovječe.
„Tolstoj te nemre kritizirat kad je mrtav“ uključuje se u raspravu još jedan pametnjaković za šankom. Praveći se da nisam osjetio njegov sarkazam nastavio sam: (sve u strahu da će silovatelj odnekud iskočiti i zaurlati na mene da nije valjda da se uspoređujem s Tolstojem)
„Ne smeta mene toliko kritika, ta samom sebi sam najveći kritičar. Smeta me što danas svaka šuša misli da ima pravo na kritiku svega, eto to me smeta. Znatno ćeš rjeđe biti napadnut od nekog tko je već sam ostvaren u tvojoj branši, a tko bi još i imao pokriće da te proglasi lošim, jer taj, ispunjen samim sobom, nema potrebu u druge odapinjati otrovne strelice. To puno češće rade iskompleksirani, toksični tipovi koji, svjesni svoje niske pozicije u društvu, još jedini užitak nalaze u tome da za sobom, u svoju zlosretnu kaljužu, povuku i ostale. Njihova je jedina moć u tome da ignoriraju ili pljuju jače i bolje od sebe. Smetaju ih oni uspješni(ji) jer ih podsjećaju na vlastiti neuspjeh“, kao u transu sam cmoljio u konobarove strpljive uši, tražeći trunčicu suosjećanja i potvrde da sam bolji od ovog, istovremeno predosjećajući da nisam ništa više od lokalnog škrabala koje umišlja da je netko i nešto na široj književnoj sceni. Sa mene je otpadalo lišće ko da nikad zeleno bilo nije. Ali, pomisao na propast krila je i neki čudan šećer, sjetio sam se stiha iz jedne svoje pjesme koju sam u tom času želio zagrliti i poljubiti i pustiti je u svijet da je i on grli i ljubi.
Gledao sam dupence male slatkice koju je moj mentalno duhovni silovatelj žvaljakao pritisnutu uza zid kraj diđej pulta. I ja bih rado bio na njegovom mjestu. Kad sam krenuo na wc plava slatkica se trznula – možda je mislila da joj kanim s leđa zaskočiti dečka. „Zašto je svjesna mog prisustva?“, razmišljao sam držeći pimpek iz kojeg su curili sporadični urinopadčići. Dok sam pijan mumljao od zadovoljstva pražnjenja mjehura bio sam sasvim siguran da je on u njoj budio majčinske instinkte za preodgajanjem nestašnog dječarca. S druge strane bio je, očito, naglije ćudi, što ju je i prilično i uzbuđivalo i zastrašivalo u isto vrijeme. „Možda joj se sviđam, ali ne zna kako da se riješi ovog kretena? Možda se boji da ju ovaj ne ubije?“ Kad sam izašao iz wc-a opet sam krenuo prema njima. Htio sam pred njom svom silovatelju sasut u facu da je kreten, ali sam naravno, opet poput zadnje kujice, u ključnom momentu promijenio smjer kretanja. Zakašnjela i zauzdana reakcija koju je probudila ljubomora na to što uvijek oni gori odnose najbolje komade.
„Svi se pitamo kaj ona vidi u njemu“, rekao mi je konobar u povjerenju.
Možda je sve ovo samo moja loša karma zbog napadnog buljenja i maštanja o zauzetoj malićkoj koja je njemu značila isto što i meni znači pisanje. Obojica smo ju htjeli. On ju je i imao. On se za njenu odanost bori svojim najboljim oružjem – bezobrazlukom i odlučnošću – a ja se za nju, ako me ikad čita, mogu boriti onim što najbolje znam – pisanjem. Isti kur.c, drugo pakovanje.
p.m.s. (post Majsecov scriptum) Boravak u Las Vegosu, uz koji vežem brojna lijepa sjećanja, u meni inače budi znatno ljepše osjećaje od onih koje sam opisao u ovoj priči…
