Mobitel mi je pao iz džepa crne hudice kad sam potrčao kući spremiti se za košarkaški hakl tj. utrpati tenisice i dres u torbu i pojaviti se na vrijeme na stanici gdje će me ekipa pokupiti s autom. Zvuk je bio prepoznatljiv. „Fuck, puklo je staklo“, znao sam i prije no što sam ga pogledao. Uznemirenost je rapidno rasla kako je sve veći i veći dio ekrana gutala vodenasta crna mrlja sa zeleno ljubičastim bubuljicama.
Zbog virtualnih čudesa što se kriju ispod stakla preko kojeg sada kao da je navučen crni zastor osjećao sam se kao odsječen od svijetova. Anksioznost je bila popraćena blagom drhtavicom. Kud se to baš meni dogodi, kud baš meni? Ajme, što ako me netko nešto hitno i bitno treba, što ako propustim neku uzbudljivu, fenomenalnu objavu na fejsbuku, koliko mi lajkova ima zadnji post, što ako …jedna za drugom nizale su se pretpostavke jedne prilične paranoje i živčane raslojenosti. Sve sami više-manje benigni razlozi koji su šarmantno prikrivali činjenicu da sam beznadežni ovisnik o jutjubu i društvenim mrežama koji ne pati toliko zbog sadržaja onog što propušta već ga trese groznica što na taj sadržaj nije spojen (ukopčan) – ma kakav on bio.
Nakon što sam se na košarkaškom haklu, svom uobičajenom fizičkom tretmanu izbacivanja toksina krajem tjedna, dobrano iznojio, osjetio sam neviđenu lakoću i opuštenost, nakupljenom fizičkom umoru unatoč. Kao da su svi stresovi iz tijela nakratko iščezli dok se opet ne sakupe tokom napornog radnog tjedna. Ponekad se osjećam kao kolekcionar stresa. Izašavši iz dvorane htio sam pogledati je li tko lajkao moj zadnji post i onda se sjetio da, ako i je, to ne mogu vidjeti zbog razbijenog stakla na mobitelu. Za divno čudo, nisam se nervirao, gotovo da mi i nije bilo bitno. Je li to bio pozitivan efekt fizičke aktivnosti ili iznenadna dostatnost onog pravog, stvarnog ne-virtualnog svijeta? Doista se čini da sve manifestacije života bivaju u potpunosti doživljene i potvrđuju svoju vrijednost, tek i ako se objave na društvenim mrežama. Kao da virtualna stvarnost postaje stvarnija i važnija od životne stvarnosti.
Kako je bila divna trenutna neupletenost u tu mrežu. Bio sam poput muhice koju nijedan pauk do daljnjeg ne može uhvatiti u ljepljivi produkt svojih žlijezda. Prvotna frustracija pretvarala se u olakšanje.
Što se fejsbuka tiče u naredna dva dana tiče propustio sam sve, a nisam propustio ništa. Nije bilo trzanja svakih par minuta na vibraciju mobitela koja svako malo blago zatrese drveni radni stol za kojim sjedim. Nije bilo rasipanja svoje pažnje, na u 99% slučajeva sasvim beznačajne informacije koje osim što su trivijalne znaju i dobro naživcirati, ne samo sadržajem već i količinom. Služi li mobitel meni ili ja njemu, pitao sam se razmišljajući o toj stvarčici u koju dnevno na stotine puta bez značajnijeg razloga, osim dokonosti i idiotske ovisnosti, udubim svoju facu.
U ta dva dana svako malo bih odlazio u duge šetnje obilaznicom grada, upijao gradske ulice i životni ritam ljudi u prolazu, otišao do jezera i buljio u smirujuću površinu vode umjesto u nečiji najnoviji (pre)pompozno najavljeni event. Otvorio sam Idiota od Dostojevskog i meditativno upijao misli tog ruskog književnog genija. Bio sam bolje raspoložen što se odmah prenijelo i na bolji odnos prema ljudima iz radne i neradne okoline. S puno manje gorčine razmišljao sam o stvarima koje me inače redovno izluđuju. Disao sam u tom novootkrivenom spokoju, potpuno pomiren s činjenicom da sam virtualno nedostupan, nećete vjerovati – sve ovo pisao starinski na tastaturi laptopa (jer nije više starinski pisati na pisaću mašinu već na bilo što što nije mobitel) Općenito sam se znatno bolje osjećao u vlastitoj koži i reagirao na svakodnevni stres. Punile su mi se baterije, otišao sam ranije spavati i ujutro ustajao svježiji. Prije dva dana panično sam se bojao mogućnosti da se mobitel ne može popraviti. Sad se bojim mogućnosti da se može…
