Da, došla su ta vremena kad se čovjek s pravom pita što smije, a što ne smije naglas reći/napisati, a da ne riskira lavinu prijekih pogleda/riječi u svojem smjeru. Kad bi slobodu govora poistovjetili s kakvim električnim uređajem moglo bi se reći da joj baterije traju sve dok ne ugroziš one koji ti je “daju”.
Kako nisam baš neki klasični novinar i na ničijem platnom spisku, unatoč svojevrsnoj nedaći što ne mogu živjeti samo od svojeg pisanja, imam barem slobodu izraziti mišljenje koje se kosi s prevladavajućim antiruskim narativom mainstreama koji plamti svijetom. Dakako, kao i vama tako se i meni srce stegne i koža ježi kad vidim što se događa u Ukrajini. No, ježi mi se koža i kad vidim neke potpuno besmislene, glupe i opasne nuspojave tog ratnog sukoba. Slično kao u pjesmi benda Letu Štuke – “Mjesto za dvoje” – okinite im sankcije, zaustavite letove, blokirajte banke i uvoz, panika nek sjedne na prijesto, činite to često, al’ ostavite jedno mjesto – mjesto za dvoje (ili bar jednog) što čitaju u mraku, pri malom svjetlu. Kad vidim da se na europskim visokoškolskim ustanovama ukidaju kolegiji posvećeni izučavanju lika i djela Dostojevskog obuzmu me Bjesovi.
…Pazite, taj je isti ukinuti Rus bio prognan u Sibirski radni logor jer je čitao zabranjene knjige u carskoj Rusiji. “Dostižemo nivoe gluposti i mržnje koji su nezamislivi” – rekla je jedna istaknuta profesorica s talijanskog fakulteta na kojem je ukinuta katedra vezana uz studiranje Dostojevskog.
“Nije on (Dostojevski) izbačen zato što je Rus, već zato što podržava Putinove ideje i odbija da se distancira od onoga što on (Putin) radi. Javne ličnosti imaju i tu odgovornost!”, uslijedio je odgovor jedne očito više no “upućene” gospođe. To što je odgovor izazvao salve podsmijeha meni je osobno malčice vratilo nadu u čovječanstvo.
Ta je neupućena i apsurdna reakcija samo simptom jednog vremena u kojem se medijskoj mašini vjeruje bez zadrške ikakvog pa i najmanjeg preispitivanja točnosti, smisla i opravdanosti njenih i, posljedično, vlastitih riječi i akcija. Od trvljenja po smislu i biti koji su odavno izašli iz mode značajno je važnije instantno zauzeti ispravnu stranu. Naravno, bez i najmanje želje da se provjere svi aspekti “ispravnosti” koja nerijetko potrebuje brojne ispravke. Al’ tko da se nad time zamara kad je tako ljepše i lakše pustiti mozak na pašu i uživati u ujedinjenosti u mržnji i preziru nad svime što je ikad iznjedrila Rusija. Politika ukidanja kulture je politika ukidanja mozga.
Hoćemo li se možda odreći srebrne medalje osvojene na Svjetskom nogometnom prvenstvu koje se, nesretne li koincidencije, održalo baš u toj prokletoj Rusiji?
Kad pričamo o Dostojevskom pričamo o neospornom književnom geniju, nenadmašnom roniocu u ljudsku psihu i dušu, vrhunskom psihologu u doba kad ta struka još nije bila ni u pelenama, a koja je, stoljeće kasnije, ponešto zabezeknuto, ali s neskrivljenim oduševljenjem priznala da su duboki psihologijski momenti utkani u brojne junake njegovih remek djela mikroskopski precizno u skladu sa najnovijim istraživanjima i učenjima na polju te struke. Povezivati Dostojevskog s Ruskom invazijom na Ukrajinu i ukidati njegove knjige smisleno je poput tvrdnje da je osoba koja je na licu mjesta poginula u teškoj prometnoj nesreći zapravo preminula od posljedica korone.
Kad bolje razmislim, još je i lako što to nema smisla. Ljudi moji, pa nadasve je opasno, dehumanizirajuće i osiromašujuće po svjetsku kulturu – kretati se u smjeru da se takvog jednog diva izbacuje iz lektira i diskursa klasične vrhunske književnosti. Lišiti nove naraštaje otkrivanju tih prebogatih, veličanstvenih književnih svjetova koji na nas čekaju među stranicama bezvremenskih “Braća Karamazovi”, “Idiot”, “Kockar”, “Zločin i kazna” itd. po meni je jedina stvar u cijeloj ovoj priči koja zaslužuje biti ukinuta. Dostojevski ne ubija. Glupost da! Ukinite McDonald’s, a ne Dostojevskog i učinit ćete krunsku uslugu svojoj djeci.
Što je sljedeće, pitam se… Hoće li vas prijatelji kad ih pozovete na roštilj na svoju vikendicu ispljuskati i uz grdne psovke i bijesne povike reći da je među vama sve gotovo kad vide da vam police regala u dnevnoj sobi osim knjiga Dostojevskog krasi i jedna drvena figurica babuške.
“Tog boljševika bi ti još i oprostio, al’ babuške, izdajniče, e to je zbilja kap koja je prelila čašu! Zbilja si odvratan. Takav nemoral i nedostatak empatije nisam od tebe očekivao!”
Izbušit ćete gume i zapaliti susjedov auto na parkiralištu pred zgradom zato što je marke Lada Niva?
Razvest ćete se od žene jer joj ćukun djed preko majčine linije ima ruske krvi. Pa se onda odreći i vlastite djece jer i njihovim žilama teče pokoji zalutali izdajnički ruski elektrolit?
…
Vidite, situacija nikad nije crno bijela već nemjerljivo kompleksnija. Nisu sva bića, stvari i pojave što dolaze, došli su ili će doći iz Rusije vrijedni naše osude. Posebno ne one kulturne naravi. One ne razbijaju kuće i ne ubijaju ljude, tek možda pokoju predrasudu…
Kad za posljedicu Ruske invazije na Ukrajinu vidim besmisleno i glupo ukidanje knjiga Dostojevskog obuzme me psihičko stanje iz naslova ove knjige…
