Rekla mi je draga kolegica Ana sa Kronika VG
Otpjevaj pjesmu prije tekme, bit će ziher na TV
Ali praznovjeran kakav jesam, da ne bi nešto pošlo krivo
Držim se rasporeda, objavljuj poslije tekme, popij mrzlo pivo
Vani je pravo englesko vrijeme, nadam se – ne i vrijeme za Engleze
Ma ima da ih smažemo kao sendvič s premazom od majoneze
Hladna noć pred velike događaje, Štulić je pjevao davno
Tišina visi u zraku, teško iščekivanje na bojevanje slavno
Sjedim u Dobrom danu i još boljoj večeri se nadam
Peče me guza od ljutih feferona – gazdi se jadam
U biti lažem, pričam nešto, tek toliko
Da ne bi kolko me strah ko curica viko
Bojim se Engleza, te stare kolonijalne sile
Dozivam da uz nas i dalje budu dobre vile
Znam, naši su ratnici, skupo će kožu prodat
Jurišat će i onda kad više neće moći hodat
Svijet bi radije Englesku i Francusku u finalu
Remake stogodišnjeg rata, a ne Hrvatsku malu
Ali ludu, prkosnu, koja velikima račune mrsi
Umjesto da se preda velikog kapitala svrsi
I znam, na kraju će neki reći, navijanje je stvar kiča
Opijum za narod, da se skrene pažnja s bitni(ji)h priča
Al’ ovih tjedana repka nas je sve negdje duboko zakačila
Nije nas sram priznat, na momente više od života značila
Iza svih velikih filozofija ostaje taj zajedništva duh
Koji ovom narodu treba više od sveg, skoro ko kruh
Patetičan sam, ok, ok, znam da jesam
Al od stalnih razdora srca guta plijesan
Al ajmo na tekmu protiv britanska tri lava
Zbog kojih čitava nacija danima ne spava
Englezi su zabili prvi, to je već naša tradicija
Da se pokrene mašina, da poludi ambicija
Malčice uspavano prvo poluvrijeme
Al zato drugo: „Vrijeme je da se krene!“
Naši iz svih raspoloživih sredstava tuku
Zabijaju gol, u produžetke sigurno vuku
A onda u produžetku, ko nagrada za bolju igru
Lopta stiže Mandži, našem rasnom, brzom tigru
Stavlja ga Mandžo u mrežu, ostaje još 10 minuta
Da sve to preživim, trgam rakiju što je jako ljuta
A onda, ponos, suze, veselje, ovo nije normalno ljudi
Život katkad veće drame od svih književnih djela nudi
Grlim prijatelje, urlam, auti trube, ulice gore od strasti
Jer Hrvatska je naprosto odbila pred „velikima“ pasti
Srećem čovjeka samog kraj groblja, nasmiješenog lica
Ako to nije znak, ne znam što je da sve ljude puca špica
Frend mi mobitel lomi, na zemlju nehotice baca
Umjesto da mu serem, kažem nema veza maca
Kako pisat’ sad o nečem za što ne postoje riječi?
Kako opisati taj osjećaj što na novi nivo želi prijeći?
Možda tek kad budemo stariji shvatimo što sve ovo znači
Plačem od sreće, klečim na podu, svuda luduju navijači…
Promuko sam, nemam glasa
Skidamo se goli bar do pasa
Pu ulicama ludnica, sve trešti, pije do jutra
Ne znam majke mi mile, tko će radit sutra…
