Što da vam kažem, ni sam ne znam gdje i kako sam se zarazio. Sve je počelo u srijedu. Nakon opsežnog peradocida koji je u okolici Velike Gorice izvršen početkom ovog tjedna, jedino što mi se kao moguće nameće jest da je virus u meni prošao dugu fazu inkubacije, tj. tjednima se prikrivao pa naglo odlučio izaći iz zaklona. U formi kraćeg dnevnika podijelit ću s vama postupne promjene – simptome koje sam počeo zamjećivati na svojem tijelu, a bogami i psihi. Teksta neće biti mnogo jer mi je strašno teško tipkati s kandžicama koje su mi u međuvremenu izrasle tamo gdje su prije bili prsti. Nemojte se zafrkavati s ovom zloćudnom bolešću, ne ulazite u nikakve, ponajmanje intimne kontakte s pticama. Ne hranite golubove. Leteći nosioci opasnog virusa vrebaju odasvud. I kašlju po vama. Namjerno.
Srijeda: Probudio sam se rano ujutro i krenuo poljubiti svoju usnulu djevojku, no umjesto da joj u čelo utisnem cjelov ja sam joj nehotice zadao bolan ubod. Odmah se probudila se i užasnuta vrisnula: „Pa ti, ti imaš kljun!“ Neću vam lagati, kad vam počne rasti kljun znači da je situacija više no ozbiljna. Otišao sam kod doktora. Napisao mi je da sam privremeno nesposoban za rad i prepisao mi kuru krušnih mrvica. Naredne sam noći sanjao da letim. Za razliku od inače, kad sam u snovima tog tipa izrazito uzbuđen, ovaj mi se put činilo potpuno normalnim odlijepiti od pločnika i vinuti ka nebu. Probudio sam se usred noći sa ogromnom željom da skočim kroz prozor i odletim do dućana po kruh i mlijeko. Otac i majka morali su me zatvoriti u poveću krletku iz koje sam plačući cvrkutao da me puste van.
Četvrtak: Neka tajanstvena sila vuče me da krenem u južnije krajeve. Za ručkom sam doživio živčani slom kad su pred mene stavili pečeno pile. Kad se bolje pogledam to sam mogao biti i ja. Premda nisam pospan non stop kljucam. Ko neki dečko iz pilane, otkrio sam da odjednom imam samo tri prsta. Nokti su mi sve šiljastiji. Imam strašnu želju pojesti glistu. Ili barem crvića.
Petak: Ljudi, ja letim! Raširio sam ruke i otisnuo se kroz prozor na trećem katu. Vjetar mi udara u volju što mi prsa krasi. Ni sam ne znam što točno radim da se održim u zraku, ali nekako uspijevam u tome. Ne lamatam nešto posebno rukama, samo najednom instinktivno razumijem kako koristiti zračne struje. Svisoka gledam na susjede. Čine se tako sićušni iz moje nove perspektive. Sprijateljujem se s jednim orlom. Odlazim s njim u lov na miševe. Poniremo velikom brzinom prema zaleđenim poljima. Kljun mi se zaglavljuje u jednoj od rupa. S poniženjem slušam obitelj poljskih miševa kako mi se iznutra cereka.
Subota: Danas osim ptičje gripe patim i od mišje groznice pa mi se osim glista strašno jede i sir. Fala bogu, tu si želju mogu ispuniti. Žicam starog da mi kupi dvije kile Ementalera. Panično sam se uplašio susjedove mačke koja se lijeno motala po hodniku zgrade. Pokreti su mi strašno ubrzani. Glođem sve do čeg stignem i pravim rupe u zidu. Rastu mi rep i brkovi. Izgledam groteskno.
Danas: Dobio sam već šestu injekciju kroz kožu koja je već lagano paperjasta. Medicinska sestra uživa u mom pjevu. Putem kući sletio sam na vrh jednog dimnjaka i savio gnijezdo. To je sad moj novi dom. Nije mi loše – perje me grije, hranu mi donosi simpatična kumica pticoljupka kojoj ne moram plaćati ni stanarinu ni režije. Jednom riječju slobodan sam ko ptica. Da vam budem iskren uopće mi se ne žuri vratiti ljudsko obličje. Iako sam jako bolestan osjećam se sve poletnije.
