Moj se nedavni plan laganog, sporog trčanja 4 km – od rampe do rampe nasipa u Kušancu pretvorio u neplanirani trening sprinta na nekih 300 – tinjak metara. Kako je bio neobično maglovit smiraj dana odlučio sam baciti jedan selfie na kojem se jasno vidi put omeđen mliječnom zavjesom magle. Želio sam fotkom poručiti da sam, tobože, toliko hrabar i odvažan trkač da me ništa ne može spriječiti da obavim željeni trening, a ponajmanje slaba vidljivost. Osokoljen hladnim vlažnim zrakom krenuo sam u nepoznato. Ritam trčanja postojan, čak prilično brži od osobnog prosjeka. Zadovoljan sam sobom, prštim od energije i veselo uviđam kako ću, ako ostanem pri ovom tempu, ostvariti svoj najbolji rezultat u zadnjih par mjeseci. Pre-pre dobro, da bi bilo istinito.
Uvijek ta hladnoća izvuče najbolje iz mojih pluća. Kakvo ljeto, kakvi bakrači, zima je vrijeme za rekorde. Zima!, prolijetale su misli glavom. Premda je vidljivost bivala sve manjom, a moje u trk upogonjeno tijelo doslovce opkoljeno maglom čiji stisak kao da se iz sekundu u sekundu još više pojačavao i sužavao taj bijelo neprozirni obruč, ubrzavao sam trk. Što da ne, ide me ko blesavo danas. Letim terenom. Travom posutu zemlju dodirujem tek toliko iz dužnog poštovanja spram fizikalnih zakona ovog planeta. Tu i tamo sitno proskližem jer je mjestimice blatnjava podloga, ali ništa strašno, ništa zbog čega bi bio prisiljen usporiti. Nakon par sto metara oblizujem se, osokoljen uvidom da se ne umaram previše, da bez problema mogu ovako još neko vrijeme. Tzv. trkački ugovor na relativno neodređeno, moglo bi se reći.
Premda dok trčim običavam glavom gledati prema dolje što zbog opreza da ne nagazim na neki hrbat, rupu ili ne uronim tenisicu u lokvu od kiše, što zbog psihološke olakšice neopterećivanja preostalom dužinom, (trik nerazmišljanja o težini duljine koja još čeka biti pretrčana), ovaj put sam podigao glavu. Neumoran, brz, odriješit da daljini bacim rukavicu u lice. AAAAAAaaaa – zaurlao sam od snage, odlučnosti, viška energije i samopouzdanja. Učinio sam se samom sebi nenadmašan, gotovo heroičan u tom neustrašivom jezdenju potpuno nevidljivim drumom na granici šumske “divljine”. I tada me zadesila neopisivo brza i neumoljiva psihološka transformacija. U sekundi sam se iz umišljenog heroja pretvorio u kukavnog dezertera. Sramni, ali vjerujem i razumljivi preobražaj. Objasniti ću kratko.
U ne baš najpreciznije odredivoj maglenoj daljini ugledam obrise “nečega” što se iz suprotnog smjera prema meni kreće u trku. Nečega čije je obličje bilo nemoguće sa sigurnošću definirati ili ti klasificirati u neku poznatu životinju ili biće općenito. Neću reći da je susret bio kriptozoološke prirode, ali neću to ni sasvim poreći. Onako na prvu kao da je hibrid divlje svinje, ogromnog psa s glavom gorile i konja trčao prema meni. Nazovimo to nešto – svigonj. Dovoljno nejasno da se odredi što to uistinu jest, dovoljno jasno da je masivno i da se kreće u mom smjeru. Ništa bićima ne daje tako jezovitu pojavnost kao psihodelični učinci maglene daljine. Stao sam na sekundu kao ukopan, paraliziran istovremeno stravičnim i fantastičnim prizorom. Žanr uprizorenja – horor bajka. Noge tog bića bile su masivno debele što je bilo začudno jer ukoliko se radilo o konju – imao je i više no nekarakteristično debele noge. Ukoliko se radilo o vepru ili psu bio je i više no nekarakteristično visok i masivan. Možda minotaur – zalutali putnik kroz vrijeme koji je odlučio razjeb… baš moj trening. Čudovište s nasipa neumoljivo se približavalo ne dajući više ni stotinke neodlučnom oklijevanju.
Nastaviti trčanje u dotadašnjem smjeru doimalo se nemogućom, potencijalno pogibeljnom misijom. Što ako to nešto i mene doživljava kao prijetnju s druge strane magle i taman oštri kandže i glanca svoje očnjake i nišane? Nemam nikakve šanse ni pri nehotičnom sudaru, a kamoli dvoboju, pomislim. Posebno sam dojma da ne bih dobro prošao ni pri hrvanju, a sumnjam da bih ga nagovorio da stanemo i nasred nasipa u maglovitoj noći zagrljeni pjevamo božićne uspješnice Mariah Carey. Ta što bih ginuo ludo, ovako još relativno mlad i nimalo relativno uplašen. Nisam niti zgodan, a još manje plaćen ko Tom Cruise, a da bih sad izvodio kakve (ne)promišljene kaskaderske eskapade. Uostalom, da uistinu zagusti, za razliku od njega, nemam svog dvojnika. Bilo je to vojničkim rječnikom rečeno – če-lom na-zad. Okrenuo sam se i stao trčati tako kao da ni ne dodirujem zemlju. Popustilo je moje dotadašnje pridržavanje fizikalnih zakona. Ko vas šljivi – nemam vremena, a ni muda da poštujem zakone gravitacije. Vrijeme je da spašavam živu glavu – goni me svigonj! Bit će vremena za pokoravanje gravitaciji – sad letim!
Osim srnećeg straha gonjene lovine – pojavio se u meni čudan osjećaj. Kao kad se prvi put zaljubite samo što nipošto ne želite objekt žudnje vidjeti izbliza. Zašto me je to nešto preplavljivalo mješavinom straha i idiotske romantike? Bježim li bezveze od nečega što bi se sa mnom samo htjelo nevino poigrati i pomaziti pa trči prema meni ne bi li mi saopćilo tu radosnu vijest?
Jesu li mu/njoj/tomu časne i plemenite namjere ipak nisam imao petlje provjeravati već sam dodatno upumpavao brzinu u već ionako suludo brzi sprint. Nadobudni “hrabri” pucač selfia s početka priče dao se u nečasni uzmak pred nepoznatim stvorenjem iz magle za koje ne zna sigurno je li neprijatelj, ali je bio siguran da ne želi riskirati razočaranje ukoliko se pokaže da to ipak nije bio prijateljski raspoložen svat . Boji li se to nešto čovjeka? Ne znam, ali znam da ovaj se čovjek tj. ja – bojao toga. Umjesto predmnijevanog rekorda na 4 kilometra sasvim sam nenadano sebi priuštio obaranje vlastitog rekorda na nekih 300 metara. Čak ni dojam usporavanja vremena kojem su kumovali šok i nadljudski strah nije mogao nadjačati uvjerljivost osjećaja da sam navedenu razdaljinu svladao u suludo kratkom vremenu. Da je kojim slučajem tu bio neki atletski trener sa štopericom vjerojatno bi, vidjevši ne baš sasvim trkački građenog četrdesetogodišnjaka s 10 kg viška, lupao po gumbićima iste i psovao: “Opet si se pokvarila, mamicu ti tvoju!”
Pri kraju bespoštednog trka stropoštao sam se prema autu na omanjem makadanskom parkingu u podnožju nasipa, gonjen jezivom pomisli da će me to nešto stići zaskočiti prije no što se domognem utočišta auta. Unatoč glasu što je vrištao “Ne okreći se sine!” (iz 2 razloga, da ne usporim sprint okretanjem glave i da, u slučaju da ipak uspijem pobjeći, ne produbljujem traumu ponovnim sučeljavanjem sa zastrašujućim obličjem žive neprijateljske sile koja me ganja po ovoj čudesno gustoj magli), zakrenuo sam malko vratom i perifernim vidom potvrdio zlu slutnju da to nešto silazi s nasipa i dalje se neumanjom brzinom krećući prema meni. Dakle tom demonu iz magle nisam uspio pobjeći unatoč trku kojeg se ne bi posramio ni Usain Bolt! Ne da sam se živ usro nego sam zacičao maaaamaaa, stisnuo daljinsko otvaranje auta i stropoštao se u žuđenu sigurnost auta tako da sam pola čela ostavio na gumom obloženom podnožju krova. Tek me poslije prošla najveća jeza. Što da sam ga sreo negdje na daljim dijelovima staze otkud ne bi imao šanse da tako brzo uteknem.
Možda se samo htio igrati i polizati me. Nda, a možda su u šumi… Nikad brže istrčanih 300 metara u mom životu, a pazite bavio sam se ozbiljno košarkom u svojim znatno mlađim danima. Magla više neće vidjeti moje trčeće korake, barem ne van grada, što se magle tiče idem u trkačku mirovinu. Bistro!…
