Prvi put u životu odlučih se otići na masažu. U aoristu, jer mi je baš tako sjelo. Otvorim web stranicu plavog oglasnika i ajmo reći – listam. Nisam baš skroz na čisto radi li se stvarno o masaži ili domišljatom paravanu za neku drugu vrst druženja i opuštanja. Pred oči iskaču fotke predivnih mladih dama za koje bih prije pomislio da sam zabunom kliknuo na soft porn stranice nego da se radi o, kako tvrde, prekaljenim ekspertkinjama koje kruh zarađuju muku mučeć s tuđim tvrdokornim, žilavim i nepopustljivim miogelozama.
Znam, pitate se, a zašto pobogu nisam zamolio nekog prijatelja da mi proslijedi broj od susjede iz kvarta koja već provjereno dobro masira – doduše bez računa, ali zato ništa manje profesionalno. Da vam pravo kažem – zvučat će glupo, ali nisam se toga na prvu sjetio, al’ zato jesam na drugu. I nazovem ja tako jednu susjedu iz kvarta. Frik iz kvarta kod susjede iz kvarta – kakva logička glupost – ta mora bit iz istog kvarta ako mi je susjeda. Pumpam li ja to tekstualni prostor tako da u već ionako samorazumljivu frazu dodajem riječi čiji izostanak ne bi nimalo nagrdio jasnost cjeline? No dobro hm hm. Ugodni polupromukli ženski glas mi umilno, ali odlučno napomene da je salon strogo oprijedjeljen na masažu i da se ne nadam nikakvim extra aktivnostima. Znači nisu ni ove for real maserke oslobođene tih zahtjeva i tuđih prljavih primisli? Eto u što se pretvori poštena struka zbog dugogodišnjeg korištenja pravog termina u iskrivljene svrhe.
“Ne znam na što točno mislite?”, napravim se lud. Naprosto nije mi se te sekunde htjelo suočavati s nečijim razumljivim profesionalnim nerviranjem nad već opisanom činjenicom. Jednostavno, imam već dovoljno svojih problema da bih se trošio proživljavajući tuđe.
“Gospon, znate vi dobro na kaj mislim”, umilnost glasa joj smanjena, odlučnost i odriješitost pojačani.
Naglo izbačen iz zone komfora, sav u pomirbenom, skoro pokajničkom tonu: “Odlično gospođo, priznajem – tome sam se i nadao. Hoću reći nadao sam se da nema nade što se tih dodatnih aktivnosti tiče, ako me razumijete.”
“Gospodine, savršeno smo se razumjeli. Vidimo se u četvrtak u 17 sati.”
Čim smo dogovorili termin, kao da hoće potvrditi ispravnost moje odluke, probode me bol u napaćenim mi ramenima – tom odlagalištu i reciklažnom stroju neuroza, anksioznosti, strahova, neiskaljenih bijesova, kompleksa, frustracija i drugih sličnih osjećanja koja su čovjeku svakodnevno zagarantirana kad živi na ovim prostorima.
Kad sam s jednom prijateljicom podijelio kamo idem u četvrtak rekla mi je: “Sjajno, to ti je super odluka Mirko.” Sav sam zablistao od sjajnosti te svoje odluke. Dodala je, folirajući ozbiljnost: “Nemoj slučajno da se prije toga nisi istuširao!”
“Ma! Dođi po šamar!”, kažem kroz smijeh jer tak se i inače zajebavamo u toj simulaciji fizičkog nasilja koja iz nekog razloga oboje veseli. Prihvaćajući njenu igru odmah sam se usprotivio, prešavši u protunapad koristeći tehniku opravdavanja koja je ujedno sarkazam na vlastiti račun:
“Pa ja se perem šest put dnevno, šta ti je. Četiri puta danju i dva put noću. Nekad čak i dok spavam.”
“Bleso, ne seri. Kog ti zajebavaš? Higijena ti je na nivou prvog čovjeka. Godine su prošle. Operi se. Nemoj me sramotit tam.”
..Mirišljav, da bih mogao visiti po autima, penjem se stepenicama ka stražnjem ulazu kuće opkoljene tujom što se, tvoreći kvadrat, prostirala kao prirodna ograda. Otrgnem komad tuje, primaknem nosu zelene bodljice i udahnem taj predivan, gotovo mističan miris. Da imaju dezić s tim mirisom, ne bih se odvajao od njega.
“Dobar dan, raskomotite se”, s vrata mi reče zgodna brineta u kasnim tridesetima, neizvještačenim smješkom ispraćajući gospodina prije mene.
Skidam majicu, a automatski umalo i hlače, pa uvučem škembu. Krajičkom oka lovim trza li na moju “Tarzanovsku” pojavu (navika ostala još iz sportskih srednjoškolskih dana dok sam ekšli još na nešto i ličio) no “čudna mi čuda”, ona hladna ko špricer. Ko i svaki umišljenko bez pokrića, mislim si: “Ha dobro neka ti je, sjetit ćeš se ti mene i mog torza kad ti dođe neki tuljan od 200 kila s leđnom psorijazom. Liježem potrbuške. Lijepa brineta spušta ruke na moja bolna ramena. Oh kako čarobne prste ima. Pašu mi njeni pokreti no nisam se još sasvim opustio pa se trudim ne stenjati od ugode. Iz zvučnika zatrešti najpoznatiji hit benda Placebo – Bitter end. Mislim si u sebi – ok ova maserka se doista na sve načine odlučila pobrinuti da ni ne pomišljam na happy end. Trznem se nekontrolirano. Pušta li tu pjesmu namjerno da me skroz iscima? Kao da mi doista čita misli ta nadnaravnom intuicijom obdarena maserka reče:
“Kaje mislil si da bu sviral happy end? To tek na kraju ide, dragi”, nekako mazno i prepredeno, tako da nisam bio ziher zajebava li se ili misli ozbiljno. Protiv moje volje Đokica mi se protegne ko da je upravo ustao iz kreveta. Pritom mi se tijelo ponaša poput auta pod kojeg je netko instalirao dizalicu. Dakle, podiže se Đokica, podiže se i gazdino napaćeno truplo. Nastade ni ugodna ni neugodna tišina. Intenzitet prešutnog erotičnog naboja svakako je pojačan. Ptičice, ptičice cvrkuću, sagradit ću si kućicu – mantram u sebi dugogodišnju melodiju koju u ovakvim situacijama koristim za preusmjeravanje pažnje – jer mi je bed da me skuži uspaljenog kad ustanem – posebice ako je ovo doista fina kuća kako je i rekla. Đoko u ofsajdu! Đoko u osfajdu! Ne mogu se nikako opustiti jer, premda mi nikad takvo nešto ne bi palo na pamet upravo mi je počelo padati.
“Gospođo, vi vrijeđate moje vjerske osjećaje!”, ispalim ni sam ne znam kojim spletom motiva u magli. Valjda jer mi je draže ispast čedni kršćanin nego napaljenik koji je do maloprije glumatao nezainteresiranog eunuha samo zato jer se boji i srami priznati svoje fizičke potrebe koje su se u međuvremenu prob(l)udile.
Ona, čitačica misli i izbijačica miogeloza, pritisne mi svom snagom kralješke. Ljudi moji – ko tenk da mi se sparkiro na leđa. Naizgled krhka ženica je jaka ko Hulk. Zajaučem ko kujica, a ona napravi facu ko da u sebi govori: “Ciči kujo, ciči!” Od tog su se moja očekivanja (u svakom pogledu) naglo spustila i ostala tamo zakopana ko u drevnoj egipatskoj grobnici. Ooo ipak fina kuća. Fina kuća. Situacija dolje sve je manje vruća. Ma moš mislit. Nije! O bože!
“Vi vrijeđate moju inteligenciju, ko da ne znam kaj vam se mota po glavi”, reče, al’ bez prevelikog uzbuđivanja.
Ona je u mojoj glavi! Da u jednoj, u obje!
Zlatko, nemoj misliti ma maserku, nemoj misliti na maserku – objavljujem ultimativni rat svojim daljnim razmišljanjima bilo koje vrste jer hej – ova živi u mojoj glavi ko gladni debeli crv u jabuci.
“Vi se častite mojim grešnim mislima kao da su keksi!”
“Nije li to sexy?”, prozbori duboko kao da iz nje progovara Darth Wader koji je odlučio stupiti u kontakt sa svojom ženskom stranom.
“Moć tamne sile precijenjena jest”, prikladno nastavljam tu čudnu višeslojnu i na momente potpuno telepatsku komunikaciju.
“Mirko, I am your mother!”
Ko tamburašu lijepim joj 100 kuna na čelo i bježim kud me noge nose. Već sam vani, a tek navlačim majicu. Neka gospođa iz susjedne kuće gleda me ispod oka i preko plota šapće nešto drugoj gospođi na uho, ne skidajući s mene pogled ni za tren. Sigurno misle da sam ševio za pare. U još sam većem stresu nego prije dolaska na tretman otklanjanja stresa. Morat ću smislit negu drugu vrstu opuštanja. Možda doma pustit švedski akcioni i štono bi se reklo – preuzet stvar u svoje ruke. Provjerena i znatno jeftinija metoda…
