Jutarnja jeka crkvenih zvona
I pjev vrabaca u maloj šumi pred zgradom
Daju buđenju ritam zagonetne svečanosti,
Nije se još razdanilo, a nije više ni noć
Gledam na sat, još 20 minuta do alarma
Znam, spremniji sam sada ustati
No što ću biti kad zazvoni, jer to će biti moranje
A ovo sad bi bila slobodna odluka
Perem zube i istovremeno pišam u lavabo
Gledam kako žuta rijeka ponire ka dnu bijelog porculana,
Nestajući u zahrđalom krvožilnom sustavu zgrade
Dok fotkam cipele što gaze oblacima, ali na mjestu – obješene o žicu
Pitam se koliko metafora krije ta slika
Baš bi bilo dobro otputovati, istrgnuti se malo rutini, skrenuti krivo, a zapravo pravo
Razmišljam dok me autobus vozi prema uredu
Ne očekuj, ne očekuj previše – pa će biti dobro
Smiruje me nevidljivi anđeo
Premda znam, uskoro ću zaboraviti njegove riječi
Čim uđem u kovitlac dnevnih obaveza,
U idiotsku buku ljudskih ambicija
U pompozne reklame bez pokrića
U besplodna kukanja nad nepromjenjivim
Sve je ovo jedna velika laž koju zovu – jedina istina
Pa ipak, što ako drukčije ne može biti
Ako je zasićenje to što priječi uživanje u ljepoti?
Prije njenog kraja razmišljam kako bi to bilo
Kad bi imenom ove pjesme nazvali predsjednički ured
Želim se odazivati samo tišinama,
Ali buka uvijek dođe na svoje
U njoj naći tišinu bio bi pothvat vrijedan pažnje
