Dan ni sunčan ni oblačan, ni topao ni hladan, reklo bi se taman. S dobrim, možda i najboljim prijateljem otišao sam do koša pred zgradom. Tamo smo danju haklali, a noću, znojni nakon bezbrojnih partija, uz pivu iz obližnjeg dućančića ostajali do dugo u noć. Čitav svijet, sve njegove pojave i fenomeni kao da su postajali da se u jednom nepredvidljivom i lucidnom kolopletu misli i ideja pretvara u fore. Katkad sasvim interne i razumljive samo onima iz jezgre ekipe, poznavaocima tajnog koda, a srećom češće – razumljive o ostalim smrtnicima. Sve te tinejđerske i friško posttinejđerske godine kao da su služile iscjeljivanju smijehom. Svak je imao svoje razloge da se vraća po još jednu turu terapije, no nazivnik je bio taj da smo naprosto bili navučeni jedni na druge, potpuni ovisnici o tom društvu koje, sa strane gledano, nije baš bilo sasvim homogeno po pitanju stilova oblačenja, stavova, pogleda na svijet i obiteljskog zaleđa. Ipak, ono zajedničko nam je bilo to da život postoji kako bi se iz njega stvorila epska zajebancija.
I tako s jednim od sebi najdražih, dobro najdražem, tvoraca tih epskih zajebancija odlučim se tog dana otići napucavati na koš. Za hakl jedan na jedan bili smo obojica prelijeni. Na košu je već bio neki klinac koji se friško doselio u zgradu. Jedan od onih malaca kojima si iz pogleda mogao nazrijeti visok stupanj bistrine. Jedva vidljivo je ustuknuo pred dva nadolazeća mangupa od kojih je svaki duplo veći od njega. Neću reći da se uplašio – nije to bio strah od toga da će biti u nekakvoj opasnosti, više jedna prikrivena nelagodica. Naime, dosad se u potpunoj bezbrižnosti, ne razmišljajući o ničem drugom doli da utoli svom hiru, na miru sam sa sobom napucavao. Sad će njegova vještost ili nevještost biti vidljivi. Stupanj neobaveznosti igre naglo se smanjio. Impuls za dokazivanjem činio je svoje. Pokreti su mu bili za nijansu neprirodniji, grčevitiji, agresivniji. Protiv svoje volje htio je izgledati opasnije, istovremeno bolno uviđajući da će nas teško impresionirati. Taj nagon za povećanjem dojma vlastite moći pomiješan sa svješću o nemoći odnosno nedovoljnoj moći činili su njegova kretanja terenom lelujavim i gotovo drhtavim. Da malo razbijem njegovu nervozu i dam mu do znanja da su nam namjere prijateljske upitam ga kako se zove. Možda sam mogao i odabrati neko drugo pitanje, ali nekako sam uvjeren da ni jedno drugo ne bi izazvalo show koji je uslijedio.
“Vicencije!”, odgovori talijanski pjevno čemu je nesumnjivo kumovala količina samoglasnika. Ton glasa bio je dječački visok, onakav kakav je još daleko od pubertetskog mutiranja. Možda nas i ta njegova posvemašnja nedužnost, odsutnost svake iskvarenosti nagnaše da malo uprljamo tu posvemašnje “bijelu majicu”. Ne iz potrebe da ga uvrijedimo ili iz bilo kakve zle namjere osim pobude da se malko poigramo onako kako je tada bilo normalno da, vojničkim rječnikom, starije džombe malko, inicijacije u iskusnije društvo radi, zafrkavaju novake – takozvane guštere.
“Ideš! Vicencije!? Nikad čuo takvo ime!”, zausti Š. i krene s varijacijama na temu koje se neće zaustaviti dok nam ne ponestane inspiracije i, važnije, zraka u plućima.
“Kolko dugo već igraš košarku Licencije i imaš li za to licencije?!”
“Vicencije, zovem se Vicencije!?, bilo je više zabavljenosti u njegovom glasu, ponosa da mu dva starija dečka poklanjaju punu pozornost nego iziritiranosti činjenicom da mu krivo izgovaraju ime.
“Oprostite Vaša Ekselencije!”, nadovezujem se.
“Vicencije!”, mali se i dalje zdušno “brani”. Taman toliko da nas dodatno draži da “napadamo”.
Š. je već u elementu, grčimo se obojica od smijeha, zaraženi smo perverznom potrebom da se natječemo tko će smisliti više riječi koje se rimuju s imenom Vicencije. Prelazilo je u ekstazu iz koje se više nismo niti mogli niti htjeli izvući.
“Recite kakve su Vaše Tendencije?”, nježno ubada Š.
“Vicencije, Vicencije!”, značajno više veselo nego iziritirano vriska dječak i baca loptu na koš, sav crven u licu. I on je uzbuđen nad ovom zabavnom suludošću i vraški ga zanima što ćemo sljedeće smisliti, ali preponosan je da to prizna.
“Esencije, reci mi što misliš o suštini?”, preobraćam se na filozofski kontekst.
Već automatski dječak korektivno ispaljuje: “Vicencije, ja sam Vicencije!”
“Oprostite nisam znao Vaše Preferencije!”, na jedvite jade mu se kroz smijeh “ispričava” Š.
“Ja Vas krivo zovem iz Prevencije!”, valjda prevencije nad dosadom sam mislio.
“Prevencije, dodaš mi loptu?!”
“Vicencije, Vicencije!”
Bože, bilo je to tako divno glupo, tako divno predati se božanstvenoj privlačnosti te gluparije. Kakav mozak, kakva smislenost, kakvi bakrači, to nas uopće ne kači, samo nastaviti s ovom predivnom besmislenošću bilo je ono što nam podgrijava već ionaku uzavrelu krv.
Manijački smo se pokušavali sjetiti nove riječi koja će se savršeno uklopiti u show. Ništa drugo nije postojalo.
“Poimencije, jel možeš dobacit s trice?”,
“Isuse Poimencije ahahaha, auuuu”, pucam po šavovima od nove dosjetke. Obrazi me bole od grčenja. Ovo se pretvara u sasvim mazohističku seansu. Namjerno neću reći sadomazohističku jer siguran sam da mali u ovom znatno više uživa no “pati”.
“Ja sam Vicencije!, mali “robot” je uporan.
“Što se buniš Prepotencije?”
“Bolje nego Impotencije!”, primijeti Š.
“Inteligencije, nemoj biti glup!”, izvalim.
“Vicencije, Vicencije!”
“Koja je ono bila prva fora?”, pokušava se sjetit Š.
“Ne mogu se sjetit, malo sam Demencije!”
“Isuse, ovo su lude Frekvencije!”
“Pomicao bih se, al’ od smijeha mi fali Inercije!”, primjećujem.
“Isuse ako se ovo nastavi trebat će mi Hitne Intervencije”, nadoveže se Š.
“Meni pričaš? Ugrožene su mi Egzistencije!”
“Vicencije, zovem se Vicencije!”
“Egzistencije, reci mi jesi ti zadovoljan svojim postojanjem?”, ljubopitljiv je i dalje Š.
“Isuse, od ovog će mi trebat Apstinencije!”
“Bože, ovo stvarno već prelazi u Dekadencije”, na škrge će Š.
Moram li reći da nas je dječak opet smjerno podsjetio kako se zove.
