Čovjeku svakojake stvari padnu na pamet. Pogledajte npr. političare, kakvim nas sve dovitljivim lažima neće zasuti, u nadi da ćemo glasati za njih. No pustimo politiku, dosadna je, predvidljiva i često imbecilna. Nije ni čudo što svatko, imalo normalan, tko bi u njoj možda i popravio neke stvari, bježi glavom bez obzira kad vidi kakvi se sve paraziti i gnjide vucaraju po našim strankama. Već se pitate kakve veze politika ima s autostopom. U pravu ste, nema. Osim kad bi baš inzistirao na paraleli kako su političari i njihove opcije baš poput autostopera – na tebi je da odabereš kojeg ćeš pokupiti, a ako ti se baš neće ne moraš niti jednog. Jednostavno, zar ne?
Jedan moj dobar prijatelj, možda i najbolji, teško je reći, imao je jedno vrijeme toliko bizarnu ideju da sam se u nju naprosto zaljubio. Da je ta ideja kojim slučajem bila žensko biće drhtao bi od pomisli da joj priđem i pitam jel’ za kavu.
Bilo je to doba kad smo svi iz ekipe friško bili postali vozači pa nam auti nisu još služili kao prijevozna sredstva od točke a do točke b, već kao savršen poligon za čudnovate avanture. Kad bi u njih sjedali zanosile su nas čari same vožnje, dok je odredište, u najbolju ruku, bilo sporedno. E tako smo jedne ljetne večeri krenuli prema Zagrebu bez jasne vizije gdje točno idemo, a prijatelj je naglo odlučio pokupiti neku autostopericu i konačno izvesti taj njegov, dugo planirani igrokaz, točnije zločin u kojemu sam bio suučesnik. Toliko puta smo se do suza smijali zamišljajući taj čin da sam već bio uvjeren kako je to jedna od onih stvari koje se nikad neće ostvariti jer smo ih se dovoljno nauživali u svojoj fantaziji. Ipak, koliko smo god često na to pomišljali i dalje smo nesmanjenim intenzitetom žudili maštu pretvoriti u stvarnost. Tako je npr. i sa sexom.
Prolazeći te tople ljetne subote pokraj Scotcha ugledali smo neku malu plavu na autobusnoj stanici. Valjda joj je u zadnji čas bio pobjegao bus za Zagreb pa je odlučila sreću isprovocirati palcem, a bogami i drugim tjelesnim atributima, čitaj batkom. Stali smo. Meni to i nije bilo nešto po volji jer sam znao da će ovako zgodna djevojka promijeniti dotadašnju opuštenu, ničim opterećenu, atmosferu među nama dvojicom. „Idete za Zagreb?“, pitala je kroz moje poluotvoreno suvozačko staklo. „Idemo, upadaj“, kratko sam joj odgovorio. Prijatelj me znakovito pogledao i pitao: „Jel hoćemo?“ Isuse, nije moguće da ćemo to konačno napraviti, prolazili su me trnci. Bilo je zabavno sve to zamišljati dok u blizini nije bilo stvarne osobe, ali ovo je nešto sasvim drugo. Što ako se počnem histerično smijati? Ajme, sve ću usrat, neću izdržat da se ne počnem smijat“, šibale su me slatke paranoje, a lice se rumenilo od sladostrašća predosjećaja da ćemo doista to učiniti. „Ajde, ajmo“, zvučao sam znatno odlučnije od onog kako sam se osjećao, ali opet, nije da smo imali nešto zanimljivije za raditi u mrtvoj Gorici usred ljetne sezone. Ako ništa drugo bilo je to vjerojatno puno zanimljivije od isforsiranog razgovora koji bi uslijedio između nas, dva napaljenka i te male kojoj smo samo sredstvo za što brži dolazak do metropole – vjerojatno da se po skrovitim klupicama Maksimira žvaljaka s nekim studentom ekonomije koji pred nama dvojicom ima značajnu prednost – iz Zagreba je. Mnogi domaći primjerak ženšćadi smatra da je domaći momci iz nekog razloga nisu vrijedni. Dakle, biti iz Zagreba je važno, samo na to njima je dolje vlažno. No prije no što se sretne sa svojim draganom ova će mala doživjeti sasvim nenadani show koji joj pripremaju dva manijaka s kojima je sjela u auto. „Do kojeg kvarta idete?“, pitala je, praveći se da je opuštenija no što stvarno jest, nesvjesna onog što slijedi. Nikakvog odgovora i reakcije s naše strane nije bilo. Šutke, s najozbiljnijim izrazom lica kojeg smo mogli složiti privukli smo sjedala naprijed koliko se god dalo, s facama maltene uz prednje staklo. Doviđenja Otvoreni radio. Dobar dan Opero! Laku noć zdravi razumu! Palimo brižno odabrani CD s opernom muzikom koji već mjesecima čeka na akciju. Gumb volumena pomiče se naglo udesno. Laaaaaaaaaaaaa!!!!!! zaorio se autom ko Himalaja visoki C neke operne pjevačice toliko debele da su je svojedobno kranom spuštali na pozornicu. Za njim je uslijedio muževni odgovor nekog tenora, dok smo nas – dva terora, potpuno ukipljeni i poput onih fratara zavjetovani na šutnju, tupo zurili naprijed i drastično ubrzavali vožnju. Zatvorili smo sve prozore i upalili grijanje. Upalilo je, mala se živa usrala: „E likovi“, rekla je onim neženstvenim tonom kvartovske cure, „kaj vi brijete?“ „Daj stišajte tu mjuzu il me pustite van“. Nas dvojica niti zuc. Takav je bio plan kojeg smo odavno razradili i napamet znali. Nikakav razgovor, samo nijemo buljenje pred sebe, melodramatična opera koja para uši i toliko brza vožnja da sve skupa smrdi na pokušaj grupnog suicida. Pretekavši jedan auto prešli smo u desnu traku i skrenuli prema Velikoj Mlaci. Unatoč muzici čulo se kako škripe gume. Plan je bio otići za Zagreb preko Mićevca. Sve se odvijalo po planu, bila je sredina ljeta, dobar dio ljudi bio je otišao na more i ceste nisu bile prenatrpane. Kako nije bilo auta na vidiku prešli smo u lijevu traku i dodatno opalili po plinu. Opera je također ubrzavala tempo, accelerando. Dok je debela pjevačica zavijala kao da joj deru kožu s tuljanskog tijela, osjećali smo kako mala iza nas želi izletit iz svoje kože. S obje se ruke grčevito držala za onu ručkicu. Znali smo da zna da smo na dvosmjernoj cesti. Kad se na udaljenosti od par sto metara pred nama konačno pojavio auto iz suprotnog smjera i dalje se nismo vraćali u desnu kolonu. Bilo je vrijeme da na par sekundi, sa smrdljivim brdom Jakuševca preko puta, simuliramo igru kukavice. „AAAAaaaa!!!“ mala je zavrištala glasnije od opere i stala zapomagati: „Skreni skreni desno, skreni desno, molim te, molim te, boojim seee!!!“ Umjesto da posluša njen prilično kvalitetni savjet ovaj moj luđak okrenuo se prema njoj i zapjevao bek vokale tenoru koji je upravo treštao iz zvučnika: „Figaro, figaro, figaro, figaro, figaroooo!! Maloj su oči iskakale iz duplji od straha, kao na crtiću. Nakon toga naglo se vratio u desnu traku i osjetno usporio vožnju. Lik iz auta pred nama nešto je nervozno urlao u našem smjeru – vjerojatno da nam kaže nešto nelijepo u vezi naših majki. Zviznuli smo si fajv, a onda pogledali svoju žrtvu u retrovizor. Oči su joj bile prepuno skladište suza.
Majke mi, to nas je instantno otrijeznilo. Pa što smo uopće očekivali?, prolazilo je kroz moju, a vjerujem i kroz prijateljevu blesavu tintaru. Dok smo sve to skupa planirali bili smo toliko zaokupljeni našim doživljajem da smo zaboravili da u eksperminetu sudjeluje još jedna stvarna osoba. Isuse, koji smo sadisti! Naše naslađivanje nad situacijom koja podsjeća na skrivenu kameru, jer uključuje osobu koja nije svjesna da sudjeluje u izrežiranoj „šali“, iz maštovite se „dječje igre“ pretvorilo u morbidnu situaciju. Nakon par minuta opojnog ludila osnaženog uvidom da smo je uvjerljivo isprepadali uslijedio je nagli pad euforije koja se pretvorila u stopostotni sram. Imao sam strahovitu potrebu nekako je uvjeriti da nismo baš takvi jebeni luđaci. Trebalo je nešto brzo smisliti, ali što? Malićka je ful zgodna, živi u malom mjestu, ide često u Zagreb – vrijedi pokušati s ovim, razmišljao sam, stišao muziku i rekao: „Ovo ti je naručena poruka od dečka da ga više ne varaš. Mi smo samo plaćeni izvršioci“. Nije me bilo briga ako će odgovoriti da nema dečka. Poslije svega ovog sumnjam da bi se nešto posebno uzbudila nad činjenicom da smo, osim što smo osvjedočeni psihopate, i prokleti lažovi. Pa ipak – ono što je uslijedilo bio je čisti Bingo! Briznula je u plač: „To sam napravila zbog one njegove glupače. Ja ga i dalje volim!!“, cmizdrila je neutješno dok su kotači klizili po užarenom asfaltu Mićevca. Daljnjih par minuta vozili smo se u smrtnoj tišini koju je prekidalo samo njeno šmrcanje. Prebacio sam kazić sa CD moda na RADIO. Na otvorenom muški tenor je pjevao: „Zar sam pogriješio što sam se smijao kad su mi govorili da sve su žene kurve“…
