I čini mi se sad, mogle su mi puknuti grudi od ljepote te proljetne noći
Procvjetao sam skupa s bananicama što su visjele s drveća u dječjem vrtiću
Nabubrilo mi je srce
I mogao sam, očaran, poput štefete predavati svoju ljubav bilo kome
A bila je dovoljno jaka da zaustavlja tsunamije
I poništi posljedice loše politike
Smucao sam se opijen noći, uz aute i grmove
Ljuljačke i drvene klupe na kojima su se stidljivo ljubakali neki novi klinci
I grmjele su ružičasto sve duše koje bih putem sretao
Nevidljivi vulkani su buktjeli, ispucavali lave prema mjesecu
Sve je oživjelo, pupalo, pulsiralo u ritmu varljivog travnja
Poludjelo i tražilo svaku akciju s neutaživom žudnjom
Letjelo u koktelu zapovjedajućih nagona i sluganskog razuma
Htjelo ili odmah sav život ili da se barem umori
Da bi, možda, na kraju, moglo leći i usnuti,
Nemirni, ludi, ali osvježavajući proljetni san…
