Da su stvari relativne dokazuje i korona virus. Morao sam otići daleko van mrtvački tihog grada, sve do sela – da nađem prve vidljivije znakove života. Obukao sam se za trčanje – dakle ono najmuževnije što imam – pripijene crne tajice i još užu crnu majčicu koja kad se malo nabora može poslužiti i ko „topić“. Vrijeme je mlitavo i pospano – kao da je pretežiti duh građana preslikan u nj. Sjećate li se te skraćenice nj iz lektira osnovne škole? Hodao sam prema svom odredištu – nasip za trčanje. Temperatura najgora moguća – kad se obučeš – pretoplo, kad se skineš propuše te za čas jer si se već preznojio od to malo hodanja. Kad me iz suprotnog smjera ugledaju sklanjaju se na drugu stranu pločnika, a zbog onih koji nisu dovoljno pristojno uplašeni u toj „igri kukavice“ sam prijeđem na drugu stranu ceste. Jedino ako je ispred mene baš nesvakidašnje sexy djevojče u tajicama, odlučujem ostati uz pomisao: “Mala, tebi bi i koronu oprostio.“
Sve me boljelo kao da imam 500 godina. Nakon tjedan dana nikakve druge tjelesne aktivnosti osim odlaska do frižidera i natrag do fotelje osjećao sam se tromo poput medvjeda koji po prvi put izlazi van nakon zimskog sna. Samo s tom razlikom što medvjedi iz svojih brloga izlaze lakši sto kila, a ja teži za toliko. Atmosfera u gradu ne razlikuje se pretjerano od one na Mjesecu – tamo naime nema atmosfere. Tišina koja upada u uši. Prekrasna tišina. Opuštajući izostanak bilo kakvih aktivnosti. Vrijeme za same sebe – za stvari za koje inače stalno plačemo da nemamo vremena (ako nisu putovanja i tulumi u pitanju) – pod pretpostavkom da smo fer prema sebi i hipnotizirano ne gledamo non stop vijesti. Gotovo kao da lebdim pločnikom u meditacijskom plesu. Toliko je prometno da se osjećam ko Pale sam na svijetu. Odljepljujem se od tla i grad je ispod mene sve manji i manji – poznati oblici za koje sam tako osobno vezan sad su iz te nove perspektive doživljeni neosobno, no ne i neemotivno – čudan, ali ugodan paradoks. U ružičastoj kozmičkoj izmaglici promatram svijet, a potom gotovo zatvaram oči jer je iskustvo ove bestežinske blagosti prelijepo da bih riskirao kompromitirati ga svojim priprostim čulima.
Petak predvečer kad bi inače sve vrvjelo od života po trgovima i ulicama sada je poput pripreme za sprovod. Glavni gradski trg doima se poput betonske pustinje, čekam samo da iz svojih rupa izvire merkati i stanu virkati okolo svojim supersonični brzim pokretima. Ukipljeni Stjepan Radić stoji ponosno i mirno – noseći masku kao upozorenje i podsjetnik zašto je sve tako mrtvo i pusto. Zamišljam kako gradonačelnik, praćen svojim ljudima, paradno škarama precvika svečanu crvenu vrpcu, odmjerenim, ali uzbuđenim korakom prilazi Radiću, i praćen pogledima natisnute euforične svjetine uz salve odobrenja i veselog klicanja teatralno skida maskicu oca domovine označujući doba korone jednom zauvijek gotovim. Eh, puste sanje…
Lijeno i prigušeno oglasi se i zvono crkve i kao da se usput ispričava što se moralo oglasiti i narušiti općini izostanak zvukova.
Kroz gole grane šljive u cvatu neka me mlada dama promatrala ne dovoljno potajno. Tiho i nenametljivo, ali tako da sam mogao osjetiti. Znatno je naviknutija na usporenost od mene ludog – pomislim. Odmjerio sam je odvratnim pogledom (kak ti) gradskog momka koji s visoka gleda seljanku, prisvajajući superiornost bez pokrića na temelju imbecilne zemljopisne razlike koja ne dokazuje ništa osim toga da sam umišljeni debil. He pa ja, umišljeni debil, možda sam i nekim, još u tom trenutku neosviještenim dijelom sebe, uhvatio plod njenog čuđenja kuda tako bjesomučno žurim. Zastao sam, ali nisam ju imao hrabrosti odmjeriti i odati da mi je u centru pažnje. Vjetar je zibao u naručju i s majčinskom brižnošću prizemljivao bijele latice koje su poput snježnih pahulja bijelile travnjak. Ponio sam dojmove i mirise mlačnog povečerja sobom niz seoski put. Neki je klinac u euforičnom veselju jezdio na rolama. Pohranio sam izraz tog lica u memoriju. Osim užitka brzog kretanja na kotačićima veselio se što će roditelji kojima hrli u susret pohvaliti njegovu vještinu.
Na nasipu sam bio prilično raspoložen za trčanje. Dani odmora donijeli su svježinu nogama. Letio sam. Mimoilazeći se s jednom prekrasnicom dodatno ubrzah trk – uživajući u pomisli da ću je time impresionirati. Pokušao sam se pritom doimati kao netko tko nije nimalo opterećen tuđim dojmovima – i baš zbog osvještavanja tog pokušaja, kao dodatnog tereta, vjerojatno nisam tako izgledao – već kao luđak koji trčeći vode neke sasvim bizarne ratove u svojoj glavi. Čudno je to ovih dana – iako sam i inače nepopravljivi blejač u lijepe žene – ova samoizolacija prilično pojačava moju udivljenost ženskom ljepotom. Srećom pa nisam istegnuo vrat okrečući se da joj vidim gluteuse.
Taman kad je splasnula energija i kad sam, loveći zrak frekvencijom psećih udisaja, usporio trk tako da su me preticali rijetki vremešni hodači, evo ti nekog klinca ispred mene s vučjakom koji je disao sporije od mene – onda znate kolko je sati. Klincu se cajke ore iz mobitela – al nije to bio glavni razlog što sam opet ubrzao već me strah pasa. A ovaj ko za vraga razigran i upliće mi se među noge – nešto poput presretača na autocesti – samo daleko kuštravije karoserije. I sad, što ću – iz građanske pristojnosti glumim da volim pse i sagnem se da ga podragam, a ovaj me sav u toj friško uspostavljenoj prisnosti grize za prednji dio tenisice. „Grize me, grize me!!!“, instinktivno viknem. „Ma neće on ništa, samo se igra“, sigurno će mladi gazda. „Je igra se, s mojim poluodgriženim palcem“…
…Sve su se te vanjske pojave koje inače uzimam zdravo za gotovo počele činiti čudesnima, dostatnima – one nisu više bile kulisa za važnije stvari koje će tek doći, a koje u pravilu rijetko ili nikad ne dolaze. Ne, one su bile predstava vrijedna svake cijene ulaznice. Vjetar, zalazeće sunce, zeleni horizont, sve te duše što su prolazile, one su bile razlog zbog kojeg se isplati živjeti – nikako ne sporedni glumci već zvijezde oko kojih se vrti čitava radnja filma…
Momak u tridesetima, s bradom kao u Raspućina hodao je uskim zelenim putem što je dijelio dvije oranice i račvao se potom lijevo i desno među poljima smeđe preorane zemlje. Pitao sam se prema kojoj od kuća hoda i što li će raditi kada dođe kući – želio sam zamisliti nešto egzotičnije od pimplanja po mobitelu. Malo kasnije, već pri povratku kući naletih na dvojac pred jednom garažom. Stariji je nešto prćkao po motoru starog Passata. „Nije dobro. Pomakni!“ – dovoljno odrješito da pokaže svoj autoritet na polju auto mehanike, a opet na zadnjem slogu riječi – valjda da pretjeranom strogoćom ne odbije suradljivost mlađeg, bit će, susjeda, sustegnutije i gotovo uz neizrečenu ispriku što mora podizati ton. Taman da pokaže zahvalnost na pomoći bez koje nije mogao učiniti planirano.
Ugledati poznate mi i drage ljude koje nisam vidio tjednima bilo je pitanje pravog ushita. Pitam se o kakvom će se samo osjećaju raditi ako ovo, kako neki najavljuju, potraje mjesecima. Ta biti će kao da smo se svi sretno vratili iz rata – osjećaj kojem će tijelo domadara biti značajno premalo da raširi sve svoje krake, protegne udove. Zato ćemo biti onako predivno nespretni da iskažemo sav taj mix veselja, razdraganosti, olakšanja, ljubavi. Doista, hoćemo li nakon ovog barem malo okopniti taj led naš svagdašnji? Okopniti pred uvidom koliko je postojanost svih tih bića, stvari i vanjskih pojava koje volimo krhka i da ih trebamo slaviti i uživati u njima dok još možemo, dok smo još tu. Neki bi zluradnik sad rekao da nećemo biti ništa bolji, da je ta iznenadna navala ljubavi samo produkt duge osame, a nikako proširenog srca kojeg je malčice prosvijetlila zahvalnost. No dobro, bilo kako bilo mislim da će neminovno biti to da će mnogi od nas uvidjeti koliko im zapravo znači sve to što su inače uzimali zdravo za gotovo. Put nekog kolektivnog iskupljenja kojeg čisto iz srama mnogi neće priznati, ali će ga negdje u nekom trenutku osjetiti. Precjenjujem puk koji je često odveć priprost za takva osjećanja. Moguće, no vjerujem da vas ima dosta koje nešto prožima kad ovo čitate – zbog vas to i pišem. Možda, uključujući mene prvog, uvide koliko im ovaj grad zapravo puno znači i koliko im još može pružiti. Da ne trebamo tražiti mnogo dalje od vlastitih stanova i dvorišta da bismo našli ono nešto što će nas zadovoljiti i pružiti osjećaj ispunjenja. Često smo, nezadovoljni nečim u sebi, skloni da vlastite nedostatke projiciramo u blisku okolinu. Uopće se ne šalim i nisam sarkastičan što mi neki katkad, s pravom, znaju spočitnuti. Što fali ovom gradu, miran je, dosta dobro organiziran, ima finih ljudi s kojima se možeš kvalitetno podružiti, pun je zelenila, proljetnih pupoljaka, svježeg zraka, šume su blizu ako poželiš u potpunosti pobjeći od gradske vreve i buke, rastrčati se i pustiti vjetru otvorenog horizonta da ti otkloni djelić tame s grudiju, demonima svagdašnjima kaže baj baj – barem dok traje fizička aktivnost, ima još uvijek dobrih birtija za sjesti i popiti sam ili s nekim piće, pun(o) je zgodnih cura, vjerujem i dečki, ali njih nešto manje gledam…
Jutarnja svježina prodrla je u sobu kroz poluotvoren prozor. Nagnuo sam glavu van i duboko udahnuo par puta. Brezine resice titrale su na nježnom povjetarcu što je još sneno vrtložio među zgradama. Vrapci su zborno cvrkutali svoju himnu mladog sunca, a neki divovski stroj, vjerojatno toplanin, basovito žuborio u daljini zvučeći poput broda koji jezdi pučinom nepoznatog mora. Milina obasja sobu u dvostrukoj svjetlosti, onoj izvana i onoj iz mene – probuđenoj ovom milom tišinom koju su sasvim bojažljivo prekidali, ne i kužili, rijetki prolaznici i auti. Tek su ove zlosretne vrane što se iz nekog razloga u sve većim brojevima gnijezde po krošnjama ovog grada svojim agresivnim graktajima stale narušavati sklad mira. Zatvorio sam prozor. Valjalo je pisati…
