U kutu u francuskom stilu sedamdesetih uređenog birca gazdina žena meditativno bulji u prazno. Nije mrka, ali ni nasmijana. Isključena iz svijeta, ni sretna ni tužna – naprosto postoji tu – potpuno nezainteresirana što bi tko o njoj mogao misliti. Nema ničeg lažnog u njoj – nikakvog osmijeha samo za publiku – već isključivo dubinska uronjenost u malo privatno ništavilo momenta prožetog dimom muževe dogorjele cigarete i bezličnog, mentalno i psihički nezahtjevnog novog pop hita s radija. U društvu je muža koji je, na njenu sreću, neće pitati: “Kaj ti je, si dobro?”
Gazda je u mješavini potpune relaksiranosti i poslovično brižnog oka koje poput Saurona nadgleda čitavi prostor. Kako ne biti opušten kad ima onih koji brinu umjesto tebe – pomislim sagledavajući sebe u tom datom isječku vremena i prostora. Uđe malićka čija pojava malko priprijetiti kostriješenju dlake dotad mirnih i spokojnih muških obitavaoca ovog ugostiteljskog samostana. Srećom uzela je kavu za van posadivši u svima sjeme kratkotrajnog sna o sebi.
Konobar prćka po radiju i mijenja stanicu. Muzika i dalje nenametljiva, ali nešto ugodnija pozadina, frekvencije taman namještenene da milujz ganglije. Sjetim se kako su stari dobri Pink Floydi veliku pažnju pridavali završnim frekvencijama svojih zvučnih zapisa dok su u studijskim laboratorijima eksperimentirali stvarajući bezvremenska remek djela.Vani se protezao mliječni bezdan magle i prirodno naginjao čovjeka u smjeru sanjarenja…
…Oduvijek sam volio gledati u gradske austrougarske fasade noću. Zagonetna toplina plavila me dok sam podignutog nosa skenirao stare stanove iz kojih je izbijala prigušena svjetlost. Što li su radili tamošnji stanari – kakvim su se svjetovima prepuštali i uz koju muziku. Možda u tišini? Koje su knjige čitali i kakav aristokratski mir gradskih ulica u centru uživali? Kakve su živote vodili? Mogao sam ući u zamrznute momente koji su ipak zorno odmotavali znatno duže periode. Mogao sam vidjeti, prodrijeti kroz tmine stoljeća i zaviriti u njihove prošlosti – u živote i obilježene i neobilježene društvenom normom. Njihove tišine, snove, smijeh, tugu, ledeni izostanak emocije i vulkane strasti, nervoznu sublimaciju primordijalnih nagona u građanski prihvatljive aktivnosti i stremljenja, što osobna što profesionalna. Čovjek se trošio i umarao, život nikad. Pulsirali su, išli ko navijeni olovni vojnici čiju putanju isprva zna samo tvorac no koja postaje predvidiva onom tko je vidi više od jednom. Eksces, otklon, svega je bilo u tim stanovima. Čak putnika svjetskih, pa i galaktičkih – što svoja putovanja otkriju tek onome za kog su sigurni da ih neće gledati ko luđaka. Što su svjesno lebdjeli nad stvarima i u stvarima. Shvaćali skrivene mehanizme, poluge i zakone svemira i oholo, a opet naivno dječji igrali s njima. Nadahnuti i netaknuti kršćanskim otupljivanjem čula kroz bezgranično kočenje nagona i pridržavanje moralnog kodeksa koji suši srca.
Živio sam u tim vazda snenim i nikad do kraja odživljenim tuđim životima, u kojima uvijek još ono nešto fali da bi se zadovoljno sjelo i odustalo od daljnjih dokazivanja. Kroz mene je strujio osjet života koji se sam u sebi ne zadovoljava ničim, ni željenim postignućem, ni dugim putovanjima u egzotične zemlje gdje se može odmoriti u tom kič postojanju gdje se dovoljno malo sazna o novoj sredini pa se može uživati u avanturi, a dovoljno puno da se ne čini sasvim površnim, ni udajom ni novcem; osjet koji samo trči u vječno neutaživoj žeđi za nečim neodređenim, a što se naprotiv čini na prvu tako očitim, a što kaleidoskopski mijenja boje, mirise, oblike, trajanja i intenzitet.
Među prašnjavim, pljesnjivim stranicama knjiga i sjećanja leže ti likovi čije živote sad živimo u tehnološki nešto drukčijem okruženju, stiješnjeni nekim novim normama, u vječnoj žudnji za onim nečim što bi nas možda moglo usrećiti i ispuniti no što ili nikada ne dođe ili se iscrpi čim nas snađe. Jer sreća je lepa samo dok se čeka – dok od sebe samo nagoveštaj da – da se poslužim stihovima velike Desanke Maksimović.
Dovoljan je bio samo taj jedan mali prolazak gradom da se rasplamsa čarolija njegovih zgrada u meni. Jesen je odvažno šetala gradom, svojim magičnim mrtvilom tiho odzvanjala u pospanim, mirnim srcima.
