“Sjedimo jučer na jednoj terasi za vrijeme pauze, pijuckamo, činčilamo…”
“Činčilate? To još nisam čuo”, Vid prekine Tomu.
“Da, ma dosadno mi je reći – čilamo. Uglavnom, naleti neki gluhonijemi lik i onak dost agresivno nam na stol zgura ceduljicu na kojoj traži 20 kuna jer je gluhonijem. E 20 kuna! Ne moli! Traži! Ono kao da nam je obaveza platiti to, kao da su režije jebote!”
“Režije za tuđu gluhonijemost”, ponovi za njim Vid.
“Baš, e i komentiram naglas kak je lik malo napadan, a lik se okrene i pošalje me u 3 pm. Daj zabrij, gluhonijemi me prvo čuje, a onda me još i naglas opsuje. Mislim, uvijek dajem tim ljudima jadnim – al’ ne dam prevarantima! Ne velim da su svi prevaranti, većina su vjerojatno fini i pošteni ljudi koje je život satjerano u kut, al’ brate da netko iskorištava moju naivnost i dobrohotnost, nedam!”
“Da, al’ on te kao privatna persona poslao u 3 pm, ne kao profesionalac.”
“Kak to misliš?”
“Pa to mu je posao – da bude gluhonijem. Točnije, da to glumi. U svoje slobodno vrijeme normalno čuje i govori.”
“Je al’ ovo nije bilo slobodno vrijeme, lik je bio na poslu, ne?!”
“Je pa zel si je pauzu. Gledaj to s vedrije strane. Zamisli da te tužio gazdi da si ga optužio da uopće nije gluhonijem. I gazda te razbije jer da što ti imaš dovoditi u pitanje njegovu gluhonijemost.”
“Ak veli da je gluhonijem onda je gluhonijem”, to mi hoćeš reć?”
“Je pa da. Nije ti se s tim zajebavat – još bu te za klevetu tužio”
“Nda i to ziher naglas…”
