Humphrey Bogart festival sljedeće godine postaje punoljetan. Konačno će moć naručit cugu bez straha da će mu konobar sumnjičavo procjenjivati godine. A svi, fala Bogu, znamo koliko je Bogartu to (bilo) bitno.
Nastupati pred svojim sugrađanima, frendovima, poznanicima malo je za.ebana situacija. Zna se, nitko nije prorok u svom selu. Ne možeš ti bit tolko dobar kolko te oni mogu izignorirat. Moraš ostavit dobar dojam ne samo zbog daljnje potražnje za „proizvodom“ kojeg nudiš već i zato da te ne poslije ne ogovaraju po mjestima na koja zalaziš: „Gle to je onaj lik koji si je umislio da je netko i nešto, a u biti je debil, lol“. Onda, da te ne bi prepoznali, navališ feredžu oko lica, a uopće nisi ni djevojka ni muslić. Ok, ok, znam, znam, frendovi će te nahvalit za nastup zaslužio ti to ili ne (u nadi da ih nećeš ulovit u laži), ali nisu samo frendovi pred tobom, u tome je problem. O sinoćnjoj slam poeziji i pripadnim joj izvođačima neću pisati recenziju jer sam u vidnom sukobu interesa kao dio tog putujućeg pjesničkog cirkusa. Reći ću ipak da su svojim stihovima, povremeno u dramatičnom, a češće u komičnom stilu, odvažno zasijecali u sve gnojnije tkivo čovjekove nutarnjo – vanjske zbiljnosti, štogod pod zbiljnošću podrazumijevali.
Kad sam oko nekih 20:00 izlazio iz Cabane da pokupim kolegu Pokojnika, susreo sam se s Lucijom Ercegovac, frontwomenicom benda JazZapelo. Iskreno, nisam imao pojma da ona pjeva u tom bendu pa sam na njeno pitanje „kaj ima“ (tko ga prvi postavi je u nemaloj psihološkoj prednosti) lakonski ispalio, evo neki bend je tu, mi malo čitamo pjesme i tak. „Neki bend?“, pitala me onim tonom koji nimalo suptilno poručuje: „Seljačino to je moj bend, kak nisi čuo za njega?!“ Nisam se ni pokušao izmotavat jer bi se zakopao još dublje, samo sam nešto nesuvislo promrljao i nestao u park. Pripiškilo mi se. Opako. Stao sam pored prvog šireg drveta, ogledao se par puta oko sebe i krenuo s navodnjavanjem. Super, nema nikog u blizini, pomislio sam dok sam žmikao posljednje kapi. Okrenem glavu da još jednom provjerim situaciju (potrajalo je) i na pločniku ugledam staru profesoricu koja mi je predavala biologiju u osnovnoj školi. Prolazi točno pored mene. Još uvijek držeći alat u rukama sav sam se zgrčio, sve u nadi da me neće skužit. „Dobra večer Zlatko“ rekla je ljubaznim tonom. Odvratih automatski sa: „Dobro večer, kako ste?“. Dobro da joj i ruku nisam krenuo stisnut kolko sam bio služben. Bila je jedna od onih strogih profesorica pred kojima bi se poslije dobivene jedinice posebno trsio povratiti dobar dojam i poštovanje. E pa preksinoć sam joj baš pokazao da sam uspio u životu. Brinem da nam gradska flora ne usahne. 
Kad je nakon slam poezije bend JazZapelo počeo sa svirkom bio sam nemalo ugodno iznenađen. Bit ću iskren, prvo sam pomislio, o ne, još jedan cover bend, samo je to Gorici trebalo. Ali ovi mladi ljudi su to tak zanimljivo i privlačno isfurali, a i svi su redom zbilja vrsni muzičari, da sam brzo zaboravio kako slušam „samo“ obrade. Zvučnom kulisom od fine jazz svile i energijom mladog entuzijastičnog benda odvodili su me na neko lijepo mjesto i činili nebitnim i dalekim moje maloprijašnje poniženje pred starom profesoricom iz biologije. Moćan i (čuje se) školovan vokal Lucije Ercegovac šareno se rascvjetavao nad već ionako lijepom livadom od drugih instrumenata i suvereno, ne i nametljivo, zasluženo osvajao primat vođe ove nove muzičke „bande“. Uz to još plijeni i izgledom što nije nebitan faktor za frontwomena. Kad bih to mogao reć, a da ne ispadne malo gay, dodao bih da je i muški ostatak benda zgodan. U jednom pauzi, već malo i pripit, rekao sam Luciji: „Hej, super ti je bend. Znao sam da si odlična na kljavama, al nisam znao da tak rasturaš ko pjevačica. Fakat si divica.“ A ona će meni: „Da, ali ja stremim tome da postanem diva“, tonom koji, već pogađate, suptilno poručuje: „Seljačino, ti ćeš meni da sam „divica“. Kaj da vam velim, dobro mi je rekla. Kaj se petljam di mi ni mesto. Nezgodu sa divica ublažila mi je slijedeća pivica…
Slijede neki od stihova četiri slam mušketira
Django Laić – (najavio povlačenje, nadam se da se radi o trenutnom hiru i zasićenosti istim licima)
Uzela je britvicu, obrijala picu
Kad nešto je dolje opali poput puške
E, moja Andrea, loša ti ideja
After shave je ipak napravljen za muške
Pokojni Đinđić
…Ujutro klavir svira slijepi pijanist
Dok po parku teror vrši pijan onanist
Rezigniran vijesti gleda naš gospodin Krist
Okupatora kako gađa Afgan islamist
Slikar noć pokušava predočiti kroz kist
A ja se vrtim po krevetu kao izgubljen turist
Ivan Grobenski (koji je upoznao svog imenjačkog prezimenjaka pa smo Ivana Grobenskog mogli vidjeti duplo, a da tome uzrok nije bio alkohol) – ovo je njegova prispodoba o tome kako bi jedan izraz naš svagdašnji opisala naša najveća književna institucija – Miroslav Krleža
Zahladilo je’’, umirovljenik na Zrinjevcu
‘’Hladnije je u ovim našim stranama nego što je bilo, osjeća se to u trulim zubima koji bolesnika more više nego ijedna druga boleština, osjeća se u artritičnim prstima suhičave hotelske spremačice hotela Esplanade koja je život posvetila zadovoljavanju potreba drugih, osjeća se u mirisu ovog ustajalog agramerskog vazduha koji u sebi nosi hiljadudugogodišnje traume mladog, malog, frustriranog i nepravedno potlačenog naroda koji bi tako silno htio da bude evropski, osjeća se u kolopletu adventskih mirisa – fritula, kobasica, kuhanoga vina i finih cigareta; u terminalnom tuberkuloznom zadahu uličnoga prosjaka pijanog od neuspjeha i razočaranja, a onda na kraju i u samim kostima, u samoj srži svih bića, osjeća se ta hladnoća, podmukla i tiha kao smrt.’’, Miroslav Krleža
„E bilo je dobro, al čisto savjet – recitiraj malo sporije“ rekla mi je Djangova djevojka – glumica Dora Lipovčan – na kraju prvog seta, „tako ćeš bolje ljudima prenijeti ono o čemu govoriš“. Što reć profi glumici nego: „Da, da u pravu si, al kuiš, kad pogledam u te svoje zgužvane papire i skužim koliko tog imam za pročitat čopi me panika da neću s pjesmom završit do preksutra pa valjda podsvjesno brzam, iz straha da ne ugnjavim slušateljstvo. „Gle, ovak il onak ćeš morat pročitat sav tekst, onda je bolje da to bude u sporijem tempu jer će se publika bolje uživit“, dobrohotno me još jednom savjetovala Dora. S obzirom da mi interpretacija vlastitih stihova nije jače strana, a ego mi (kad se umori) ponekad dopusti priznati grešku, poslušao sam njen savjet i u drugom setu, zadovoljan što samog sebe svjesno usporavam, nešto dulje gnjavio no što je to inače slučaj.
Do slušanja
