Živim sam jer sam sebičan
I sam sebi dovoljan
S drugima brzo postanem zlovoljan
Jer moram se uštekat na spiku
Koja ne odgovara sasvim mom liku
I ne samo to – čak i ako ne krene na zlo
Meni se neda stalno na nekog odnosit
I malko prostora za sebe stalno prosit
Dragi su mi ljudi, žene al’ draži mi je mir
Nije to, vjerujte, nikakav trenutni hir
I zato oženit ću Samoću
O da hoću!
Nije isto biti sam i biti usamljen
Samoću volim, njome sam omamljen
U ritmu svojih potreba i želja život slažem
I pritom nikome za ništa račun ne polažem
Postojim samo na svoj način
Samoća je mog života začin
Nema grča – ne moram pazit da li gledam druge žene
Nema drame koja iz najčešće ničeg krene
Ako želim mogu 10 sati gledati seriju neku
Po dijagonali spavat 2 dana, ne napustit deku
Ako hoću idem u 9 leći
Nikom opravdanja ni riječi
Mogu s dečkima zaružit’ zaredom 3 dana
I nikom se ne javit – a da to nije mana,
Da me netko za zanemarivanje ne okrivi.
I neću reći druge ko šljivi
Volim društvo, ali s nekom mjerom
Dok samoću izjednačavam sa vjerom
Njoj na oltaru prinosim žrtvu koja to i nije
Jer u samoći baš sve se smije
Proživljavam svijet onako kako mi nutrini paše
Nema nikog da me svojim „ispravnostima“ jaše
Čemu taj presing da se nekog uvijek ima
Meni i ovako stvar prilično štima
Nema u zraku sve češće tenzije
Zbog koje nećeš stići ni do penzije
Ne moraš dijelit auto i strepit nad njime
Kad je želje za šopingom prime
Ma jeb.. mi se i za jeb… više
Draže su mi moje noći mirne i tiše
Mogu bit baš totalna svinja
Pustit oštru bradu bijelju i od inja
Mogu se i po tjedan dana ne prat
Mogu u isto vrijeme jest i srat
Dobro možda to sve i u vezi mogu
Al ne mogu imat onu opojnu slobodu
I olakšanje kad si sam, kad svi odu
Dobro, netko pored tebe ti katkad usfali
Da te nasmijava, bodri, voli, napali
Al’ to može biti samo ona koja hoće ono što i ja hoću
Koja želi mene al’ koja želi i samoću…
