Već smo se danima nabrijavali doći kod Leona na degustaciju njegovih, u našem internom svemiru, već odavno opjevanih koktelčića i hamburgera. Toliko je bilo žudnje za tim da je moment kad smo očekivano konačno pretvorili u realnost prijetio antiklimaksom. O tim svojim pregorenim duševnim iznutricama ili ako vam je draže psihičkim turbulencijama izvijestio sam Peru tijekom penjanja stepenicama prema Leonovom stanu na zadnjem katu zgrade.
„Jer sreća je lepa samo dok se čeka“, odgovori on recitiranjem genijalnog stiha genijalne pjesnikinje.
„Jesi ti to upravo citirao Desanku Maksimović?“, udivljenje nad odabirom savršenog stiha koji za opis mojeg stanje pojača privrženost koju već ionako u visokom stupnju osjećam prema njemu.
„Desanku“, potvrdi zadihan poput psa, aludirajući pokretom desne ruke na jednu crkvom odvajkada prezrenu fizičku aktivnost. Premda je fora, premda relativno očita i očekivana, bila dobra, nisam iz poštovanja spram velike pjesnikinje mogao pridružiti se smjeru korištenja njenog imena i prezimena u blasfemične svrhe. Kao kakav takav pjesnik bojim se da bogovi poetike ne bace na me svoju kletvu.
„Snimi prezime“, sretan zbog instantno iskrsle prilike za odvraćanje pažnje, pokazujem Peri vrata na kojima je duž pravokutne pločice pisalo – Vještica.
„Baš me zanima kak’ bi s tim prezimenom prošli u srednjem vijeku“, odvrati Pero i sam sebi odgovori: „Bila bi to jedna prilično spaljena obitelj.“
„Haha, a dobro pa ne mora prezime nužno opisivati nečije sklonosti i osobine“, kažem, ali se odmah priupitam je li tome baš tako. Pa zar ne bi imalo smisla da nas prezime ipak opisuje po nekom ključu ili ti svojstvu koje nas čini prepoznatljivim –što je najočitije (no da li je to bio jedini kriterij?). Recimo prezime Kovač – prateći liniju debla genealoškog stabla daleko u prošlost teško da bismo došli do podatka da se radi o karizmatičnim pjevačima ili nogometašima. Jesmo li po tome ipak slični indijancima – da u (prez)imenu ipak tražimo unikatnost kojom ćemo se izdvojiti od ostatka plemena?
Zasjeli smo na prostranu terasu koja bi po kvadraturi lako mogla biti nečiji stan – dakako pod otvorenim nebom – smještaj s milijun zvjezdica. Po svim kutevima terase s ukusom za mjeru i estetiku poslagane teglice s cvijećem podsjećale su na prisutnost ženske ruke. Uz glavni zid i staklenu ogradu u slovo L se rasprostirao kauč u kojeg smo se uvaljali – točnije ugnijezdili. Poslužena nam je Pina Colada s još nekom žesticom koju nam domaćin nije htio otkriti. Na ribež smo trljali kocku tvrde tamne čokolade iz koje su ko iz crnog oblaka pljuštali kvadratićni komadićci po vrhu vrlo ukusne tekućine. Jako piće vraćalo je izgubljeno uzbuđenje koje se bilo odveć bavilo samim sobom i time oslabilo vlastitu vatru. Leon se samozadovoljno smješkao dok smo u tom otmjenom okruženju ispijali otmjene koktele i čekali da spravi svoje hvaljene hamburgere.
Ipak, klošar u meni pružao je otpor. „Kakav snob“, pomislim i umalo procijedim kroz usne. Zapadam u neviđenu neodlučnost. Na koga se to ljutim? Na njega ili na sebe koji odveć rijetko prisustvuje ovakvoj raskoši? Jača od potrebe da se osvrnem kako ovo nije baš moj uobičajeni pijanični klošarluk bila je činjenica da se koktel istovremeno strahovito dopadao i mojem oku i nepcu. Zašto bih uopće imao pravo ovo zvati snobovlukom? Jesam li ja to zapravo samo ljubomoran što češće ne sudjelujem na otmjenijim vrstama zabave i druženja, pa u nedostatku snage da si to priznam frustraciju upravljam na pretjeranu i neobjektivnu procjenu svojeg prijatelja svodeći ga na tamo neku Instagramušu koja nema što drugo ponuditi osim svog tijela pa ga uporno forsira u svom virtualnom izlogu? Ne, ovo nije bilo to ni blizu. Snobovluk je, uostalom i po definiciji, znatno prisutniji kod siromašaka koji nemaju, ali će napraviti sve da kod drugih stvore iluziju kako imaju, živeći daleko iznad svojih stvarnih financijskih mogućnosti. Pritom se najčešće smiješno odaju neprosvijećenim razgovorima u kojima, zbog potrebe svrbljenja gdje ih najviše svrbi, ne mogu otići dalje od hvaljenja svojom zapravo nepostojećom imovinom i isticanjem svog životnog standarda kao teme svih tema – umjesto da on samo bude diskretni zaštitnik vremena za dokolicu koja će iznjedriti diskurs koji doista oplemenjuje. Autentični bogataš nema potrebu to raditi jer je sasvim jasno da je imućan – pa se može, bez straha da će taj zavodljivi vanjski dojam njegove financijske moći ostati neprimijećen, opustiti i upustiti u znatno manje banalne, možebitno i filozofske sfere razgovora. Leon nije ni jedno ni drugo – ni snob ni bogataš – već hedonist koji je volio jesti i piti sa svojim prijateljima, a ako to prešutno ukaže i na financijski status – neće se protiv toga braniti. Ja sam bio taj koji je u svezi njega donosio preunagljene zaključke na temelju vlastitih kompleksa. Naprosto – lakše je nekoga proglasiti snobom nego priznati da i vi volite raskoš i velike prostrane stanove samo si ih ne možete priuštiti. Osjećao sam kako se moj prvotni stav mijenja unutar iste sekunde u kojoj sam donio odluku saopćiti ga. Ipak, inercija započetog pokreta misli učinila je svoje i rezultirala svojevrsnim kompromisom:
„Život na visokoj nozi ha Leone?“
„On uvijek živi na visokoj nozi. Ko roda“, dobaci Pero aludirajući na Leonovu visinu od skoro 2 metra.
Leon se i dalje samo (samo)zadovoljno smješkao.
„Kaj ova dizalica tu radi?“, upita Aleks.
„Misliš gradi“, minuciozan je Pero.
„Ma niš, nova zgrada. Sam’ se nadam da ne bu’ preblizu“, objasni Leon.
„Čovječe, fakat je visoko ta kabina gdje lik sjedi“, primijeti Aleks.
„Evo vidiš, da si završil škole za dizaličara sad si mogao raditi, pače dogurati do najviših položaja u gradu“, malo bockam Aleksa. On se samo mirno nasmijulji poput dobroćudnog mede.
„Leon, kad ti se žena vraća s posla?“, upitam.
„Ma tek sutra ujutro.“
Osjetio sam olakšanje jer nije bilo ni naznake prekida druženja koje se sa svakim novim koktelom sve više pretvaralo u tulumčić. Alkohol je činio svoje. Ogladnili smo ko psi.
„Leon aj napravi hamburgere“, Pero zabrunda.
„Kaj sam ja ovdje konobar potrčko?“, Leon će, ali više iz folklora sebe lijenčine nego stvarne iritacije. Bilo mu je drago što željno iščekujemo njegove specijalitete. I nije razočarao. Janjeći burger u posebno spravljenom umaku topio se u već pijanim ustima iz kojih su uz komadićke mesa ispadale pohvale na račun kuhara.
„Vidi nas, ko četiri tuljana“, ustvrdi Aleks nakon što smo zalegli svak u svoj naslon – izloživši prenažderane trbuhe i trupla ugodnom suncu sutona.
„Znaš kak znam da sam u dobrom društvu?“, pitam, a ni sam ne znam kog pa se to valjda odnosilo na sve prisutne.
„Kak?“, Pero uz krajnji napor otvori usta – čisto da me ne izignoriraju baš svi u svojoj šutnji krajnje sitosti.
„Mogu s ljudima biti u tišini koja nije neugodna.“
„Uh, al smo se se kvalitetno iznašutili“, zaključi Leon zatvorenih očiju što su tu i tamo, premda skopljenih kapaka, žmirkale.
„Baš je ugodno ovo sutonsko sunce“, izvijajući se poput djeteta u kolijevci će Aleks.
„Kakvo sunce?“, provjerava Pero.
„Sutonsko.“
„Isuse ja sam te čuo sotonsko.“
„Pa to ima smisla. U paklu te ziher peče sotonsko sunce. Kako drukčije.“, Leon izvodi opservaciju paklenske očitosti.
I taman kad je sve prijetilo zamrijeti dogodio se neočekivan obrat. Iz nijednog znanstveno objašnjivog razloga jedna pjesma od Daleke Obale počela se vrtiti na repeatu. Nakon prvih par ponavljanja već je počela svima ići na živce, ali nikom se nije dalo ustati da ju promijeni. Da li iz obrambenog mehanizma kojim su gangliji sami sebe štitili od luđenja počeli smo voljeti tu isprva zastrašujuću činjenicu da ćemo nakon 8. puta zaredom, Rozu čuti i 9. put. Osim samom neprijepornom energijom odlične pjesme opijala je svijest o apsurdu same situacije pa smo u tom hirovitom kovitlacu oslobađajućeg bezumlja počeli zborno pjevati iznova i iznova. Nošeni delirijem međusobnog naslađivanja da će se opet to učiniti i to tako da će snagom i strašću nadmašiti prethodno pjevanje izbijali smo na neku ravan duha koji je umivan slapovima divnog ludila navodio da čežnju da se nikad više ne dozovemo pameti. Otpjevali smo Roza nije željela da zna – valjda 36 puta zaredom. Zadnja 3 ponavljanja, kad je već opasno prijetio pad entuzijazma, motivirao je otpor Aleksu koji je u krajnjoj nevjerici, doduše sa simpatijom, ponavljao da nismo normalni…
„Pa nismo se ni hvalili da jesmo“, odžuborio sam u sebi spremajući se da 37. put budem još srčaniji u refrenu Volim te Roza – ti si meni sve…
