Čekajući u autobusu 2 i po sata na prelazak srpsko hrvatske granice bio sam svjedokom neviđenog showa u izvedbi dva starija gospodina koji su to čekanje svim putnicima učinili ne samo podnošljivim već i urnebesno smiješnim. U nedelju 11 ujutro ili 11 po danu, ovisno jeste li ranoranioc ili kasnokasnioc, ukrcao sam se u Novom Sadu na autobus za Zagreb. Planirano trajanje puta je nekih 7 sati, s dvije kraće pauze i mogućim čekanjem na granici. Nakon što su se na kolodvoru svi izljubili s rodbinom, djevojkama, dečkima, bračnim partnerima, psima, mačkama, zlatnim ribicama, strancima, vanzemaljcima i neidentificiranim ovozemaljcima, autobus je krenuo.
S obzirom da sam jedan od onih što se oprašta od djevojke imao sam akutne napadaje cmizdrenja čim je vozač upalio motor jer, jao ajme ne mogu disat pustite me vaaan; jao vidi ona ne gleda za busom, a ja oči izgubio da je nađem u gomili mašućih pozdravitelja (ona mobitel gleda! ništa – ubit ću je drugi put, što ću sad?); jao vidi pločnik gdje smo se u petak navečer dugo ljubili i usput raspravljajli da smo totalno out jer još samo rijetki razmjenjuju nježnosti u javnosti; jao vidi drvo kojeg sam u subotu, stojeći na jednoj nozi i lajući, zapišavao dok se ona, divna mi čuda, pred nekim zabezeknutim bakicana i dalje pravila da me pozna; jao vidi birtiju gdje smo se napili i zaključili da je svijet suvišan jer mi smo jedno drugom grad; jao vidi bre Dunav gdje smo se kupali i – praćeni sumnjičavim, mjestimice ljubomornim, pogledima mamica čiji su se klinci praćakali u plićaku – otkrili da je neviđen gušt pod vodom se igrati mame i tate; jao vidi balkon na 6. katu s kojeg smo očarani u ponoć gledali grad obasjan mjesečinom i gdje sam simulirao samoubojstvene pripreme za skok; jao vidi slastičarnu gdje prodaju tako ukusne kolače da smo se složili da bi bilo bolje da smo žvakali stiropor; jao vidi uličicu gdje smo uživljeno raskrinkavali sve tajne svemira, a ja zaključio da sam debil (jedva čekajući da me ona od tog razuvjeri); jao vidi onog njenog lepog drugara – ljepši i mlađi od mene pi… mu materina; jao vidi tvrđavu gdje je održala koncert za koji se bojala da će biti fijasko, a ispao trijumf; jao vidi most na kojem sam umalo dobio ćušku što se okrećem za ženskim batacima (šta da radi čovjek kad su ponuđeni tako na izvolte); jao vidi taxi koji je smrdio na ustajalau rigotinu i u kojem bi se i sami izrigali samo da smo ulicu dalje išli; jao vidi mjesto gdje su me skoro zatukli jer sam hrvat, srećom trčao sam brže…
Žive slike su se skupljale i iz mislećeg stanja zvanog uspomene prelazile u tekuće stanje, zvano suze. Teleći pogled ljubavnog patnika, već ostarjelog Werthera, lovi prosjedi matorac što sjedi dva reda ispred mene. Šta me gledaš, mislim si, pusti me da plačem ko svaki pravi frajer. Gleda me prezirnim pogledom: “Eh mali kad sam ja bio tvojih godina ja sam njima lomio srca, a ne one meni. Da sam toliko kamenja slomio koliko srca imao bih kameleon, pardon kameleon, ne čekaj to je isto kako se ono kaže majčicu mi dementnu”.
Dok me još treslo svježe ljubavno bunilo i slatka tuga, bus se primakao neviđenoj gužvi na graničnom prijelazu Srbije i Hrvatske. Auti, kamioni, kombiji i autobusi, sve je to stajalo u jednoj nepreglednoj koloni koja je tekla toliko sporo da se mogao čuti posprdni smijeh puževa kraj ceste. Tu zapravo i počinje ova priča koja će zbog autentičnosti atmosfere govoriti ekavicom njenih junaka, dva starija vojvođanska gospodina koja su, poput onog staračkog dvojca iz Muppet showa imali originalni komentar na sve što se oko njih događa.
„Šta da ide neki budža u policijskoj pratnji, šta bi sad, ko da mu se makne i kako, kud?“ Upita se naglas starac prvi, odsad samo Prvi.
“Ma ne bi imo šanse da prođe. Gde će? To više ne bi bilo vozilo pod pratnjom nego vozilo pod patnjom”, bljesne starac drugi, odsad samo Drugi, a mene je taj njegov neočekivani komentar toliko nasmijao da sam stao pažljivije pratiti njihov živi dijalog koji je skretao s teme na temu k’o mladi Zdravko Čolić s jugoslovenke na jugoslovenku.
“Jao, vidi ovog kera, zar to nije greh ovako vozit u autu, pa on bi trebo u šumi trčat, lovit zeca”, primijeti Prvi. Tu bus naglo krene i nakon par metara još naglije zakoči, a ovaj zaroni međuprostorom između lijeve i desne strane sjedala tako da je skoro pao.
„Opa, pa kad neće ker, vidim ti ćeš da uloviš zeca“, bocne ga Drugi.
“Ma ovaj vozač je majmun, ima par metara za odvozit i onda i to zajebe”, sjedavši nazad na svoje mjesto odbrusi Prvi. Vozač ga je čuo i prilično ljubazno upozorio da ne šeta busom već da sjedne. Prvi je imao spremnu repliku:
„Dobro, šta sam ja školarac, a ti profesor da me teraš na mesto?“
“Gospodine, nitko vas ne tera, samo sugerišem da sednete, vidite da je situacija takva da moramo pokušati proboj“.
“Ovaj priča ko da smo u neprijateljskom obruču, jel mi to napadamo Hrvatsku il ćemo u nju lepo ko civilizovani ljudi?”, govori Prvi svojoj supruzi koja tokom čitave vožnje uglavnom šuti i bulji kroz prozor i koja ga kratko opomene:
„Ama sedi čoveče, šta si se uzvrteo poput deteta?“
“Poslušajte gospođu gospodine i sedite”, vozač oportunistički koristi dobrodošli vjetar u leđa.
“Ako te baš zanima, imam hemeroide. Ne mogu dugo da sedim, doktor mi je preporučio duže šetnje”, Prvi će iskreno, a vozač dovitljivo primijeti da je doktor vjerojatno mislio na šetnje gradom, a ne autobusom. No, Prvom je mozak hitriji no u dvadesetogodišnjaka.
“Šta tebe briga hoću li da sedim il da šetam. Platio sam kartu i, ako hoću, mogu ovuda i da letim”.
“Šuti bre, letit ćeš napolje”, upozori ga prijateljskim šaptom Drugi i prebacuje kurs razgovora na drugu stranu ne bi li malo ohladio prijatelja:
“Sećam se kad smo zadnji put išli, bilo je 10, 15 auta, a i to mi je bilo previše, a kamoli ova kilometarska kolona”.
Prvi kimne glavom i nadoveže se: “A bogami bila je jednom i gora gužva od ove. Ono kad smo na more išli. I ona dva turčina brkata, sećaš se? Uzavrela im na suncu ionako vrela krv, nešto si dobacuju kroz prozore i za tren evo ih obojica izlaze iz auta. Vidi se odma nesrazmjer u građi, jedan pero, drugi teška kategorija. Nakon ultra kratkog meča manji u bolnicu, veći u zatvor. Ovaj što je bio nokautiran izgubio zlatne noge, bilo posle u novinama”, prisjeća se Prvi.
“Zlatne zube misliš?”, Drugi ga ispravlja.
” Šta zube?”, zbunjeno će Prvi.
“Pa reko si zlatne noge da je izgubio”, pokuša ga Drugi podsjetiti što je upravo rekao.
“Ama zube, kakve noge, pa naletio je na sunarodnjaka boksača, ne na minu, hahaha”, smijao se plavim, razigranim dječjim očima Prvi, a onda potpuno nevezano uz dosadašnji tijek razgovor bubnuo:”A znaš Igora? Htio mi je naći posao, a posla nema. Svejedno, davao mi plaću pet godina, a nisam radio ništa, malo neki nadzor, al zaprao ništa. To je bio život”, nekom veselom sjetom dovrši.
“E to ti je poso! A mene direktor stalno zvao da me pita kako bi ja promenio ovo, kako ono. Gledam ga i smejem se, ramenima slažem. Kako ćeš menjati svet, ne ide to”, filozofičan je Drugi.
Teme se izmjenjuju ko na traci. Prvi prebacuje lopticu na religijske sfere.
“Ušo pop nama u avliju i nešto tamjanom počeo da dimi, a mi svi popadali posle toga. Ja ti kažem, bilo je neke droge u tome”.
“Ama to je tradicija”, s iznerviranom simpatijom prekine ga supruga.
“Što, tradicija je da nas popovi nadrogiraju?”, upita Drugi.
“Pa jeste, religija je opijum za narod, to je i Marx davno rekao” pridruži se raspravi neki crnokosi momčić kojeg nitko ne doživi. 
“A vid’ ovog cigića, zalego u travu”, primijeti Drugi nekog roma što je izašao iz auta priklještenog u koloni i potrbuške se ispružio na travu uz cestu.
“Izgleda da je još rosa”, Prvi će.
“Kakve veze sad rosa ima?”
“Pa malo da se podapere, znaš da tako vole oni”, diže se i žica novine gospođu što sjedi skroz naprijed, tik do vozača. Vraća se na mjesto i vikne svom drugu Drugom:
“Idi sjedi naprijed, brže ćeš proći granicu!”
Cijeli bus prasne u smijeh, a Drugi se nadoveže:”Šta je je, bio bih odmah pet metara bliže granici. Vidiš da nije ovako loša situacija ne bi se ovako dobro zajebavali, samo bi bezveze spavali i krepavali po autoputu, ovako, zastoj nas tera da lepo ubijemo vreme, da se zabavimo”.
“Da, da, još će nam i žao bit kad konačno krenemo”, Prvi opet nasmije putnike kojima oči zaiskre zahvalnošću što, unatoč neviđenom prometnom krkljancu, više s nervozom ne iščekuju prelazak granice već novu provalu dva simpatična starca koji izvode spontani stand up. Ako su malo i pretjerivali, nošeni osvojenom publikom, tko bi im zamjerio.
Krene trubljenje šume autiju kojem je teško pronaći svrhu jer svi su u istom kuršlusu u kojem nema ni naprijed ni nazad. Prvi znatiželjno osluškuje trubački orkestar par sekundi pa izvali:
„Bit će svadba neka!“
“Znaš kad ćemo stić, za Uskrs”, u formi je i dalje i Drugi.
“Daj, dižeš mi tenziju”, Prvi mu prigovori.
“A što bi da ti dižem penziju?”, Drugi je strelovit.
Ne želeći dalje komentirati tu igru riječi Prvi veselo odlučuje dati svoju stručnu prometnu ekspertizu:
“Da sam bos iz Novog Sada krenuo peške ja bi već bio u Hrvatskoj. Možda najbolje da krenemo nazad, ovo je nemoguće proć. Al kako ćemo nazad, ovi odozada guze nas, mi guzimo ove ispred. Nije ovo gužva ovo je gužnja. Dobro da smo poneli rakiju, lakše ćemo plakat posle”, potapša zadovoljno ruksak u kom je očito bila navedena psihoterapeutska tečnost…
…”Jel ono granica tamo onih 50 metara ispred?”, priupita Drugi nakon kraće stanke.
„Je”, odreže mu Prvi.
“E to je još jedno 4 sata čekanja hahaha”, grune drugi na sveopću radost.
Prvi na to, kao da je malo ljubomoran što je Drugi ovako nasmijao raju pa pažnju odmah navlači natrag na sebe, moli vozača da mu otvori vrata jer da mora pišat i usput mu predlaže da do Županje vozi livadom jer da je taj put otvoren, kako je čuo.
Dok je Prvi piškio fućkajući uz rub šume, Drugi gleda poveći kamion i drekne: “Vid’gde drže izbeglice, vise s točka”.
Sva telad iz busa, uključujući i mene, k’o po naredbi zakreće glavu ne bi li vid’la kako se to izbjeglice voze na kotaču.
“Jesmo mi u romingu?”, prupita Prvi pri povratku u bus.
“Šta je roming, ne znam šta je to, jel to nešto s ciganima?”, drugi će, a onom crnokosom mladcu fora se toliko svidjela da se, sjedeći bočno s podignutim koljenom, zabio glavom u njega tako da je odjeknulo DUM.
“Vid malog, jesi dobro dečko?! To je samonokaut bio u prvoj rundi, reče Prvi Drugom, a potonji prisnaži:”Šteta da dečko nema vodu u kolenu. Sad bi ga manje bolelo”.
“I ne bi se čulo DUM već PLJAS”, nije odolio dodati Prvi.
Crnokosi mladac se unatoč očiglednoj boli i dalje smijao ko blesav. Očito mu je bila svojevrsna čast biti na repertoaru ova dva matora, ali neumorna zabavljača busa.
“Šta smo uopšte krenuli u Hrvatsku? Vidi, suprotni smer je prazan”, upire Prvi prstom ka suprotnom traku.
“Eh da smo znali, mogli smo u Srbiju radije krenut hahaha”, sam sebi od srca se nasmije Drugi.
“Znaš šta bi ja, stavio bi stupiće i na njih okačio sajlu pa lepo koju si traku izabro, nema skretanja, pa kakve si sreće”.
“E al ja uvijek krivu izaberem, ne bi ja to”
“Ajde nemoj da mudruješ, ja sam 4 godine stariji”, kaže Prvi.
“E al studirali smo skupa svejedno, stig’o sam te. Sećaš se, kad si ti bio treći osnovne ja sam već bio drugi”, kaže Drugi.
“Jesi, al ne zato što sam ja padao razrede već si ti s 3 godine krenuo u prvi razred sećaš se?” Busom zaori osmijeh koji probija bubnjiće…
…Najzad nakon 2 i po sata čekanja izlazimo iz stanice za pregled pasoša, a Prvi zapjeva svojoj supruzi: “Oj Ano, oj Anice nikad više nikad više preko granice”…
