Jer naprosto je tako lakše – čemu se mučiti – krilatica za koju se mogu uhvatiti mnogi koji su se našli u situaciji da su jednostavno – živi organizam. Posebno na ovim balkanskim prostorima ljudi oduvijek naprosto vole ići linijom manjeg otpora, tražiti priznanje i/li materijalna dobra na onaj lakši, površniji, brže dostižni, manje trnoviti način. Ako možeš biti fejker i svejedno uspjeti i biti ugledan zašto istrpjeti svu tu muku dokazivanja i uspinjanja- moram priznati ima smisla!
Zato i imamo toliko puno političara – to su ljudi koji puno pričaju o više manje svemu, a da se konkretno ne razumiju u gotovo ništa. Privilegij je to kojeg nemaju krovopokrivači – ili znaš što radiš ili ne znaš što radiš na krovu – vidljivo je odmah, za razliku od političara koji godinama pomalo fušaju, krov prokišnjava – curi nezadrživo na sve strane, spotičemo se u kante, svi su toga svjesni, ali svijet ipak nekako ide dalje – na zahvaljujuć već unatoč njima.
No dobro – nisu samo političari u toj priči. U svim zanimanjima ima takvih – drže se ko pijan plota forme ne bi li nadnaravnom ozbiljnošću i nastojanjem u tom smjeru prikrili manjak radnog elana, stručnosti i efikasnosti. Dakako svatko je od nas i formalist i sadržajist, stvari su rijetko crno bijele no ovdje danas govorimo o nekim nagnućima prema polovima ove razlike.
Nije dakle toliko važna slika – već odabir njenog okvira. Nisu dakle toliko važni sadržaj i gramatika ovog mog teksta već sviđaju li vam se font i prored te je li čitava stvar optimizirana po novinarskim SEO standardima. U redu – naravno da je više no poželjno da su i forma i sadržaj na zavidnom nivou, da se međusobno savršeno nadopunjuju, izvlačeći maksimum jedno iz drugog. Ipak, čemu biste dali prednost – sadržaju bez forme ili formi bez sadržaja?
Da vam olakšam izbor – biste li radije da vam pipe i cijevi u kupaoni popravlja vodoinstalater koji zna svoj posao, ali i on i njegov alat djeluju pomalo zastarjelo i neugledno ili mladi, zgodni, nabildani tip (ko iz scena u američkim pornićima) s isto takvim alatom kojim se, (za razliku od scena u američkim pornićima) nažalost ne zna baš vješto služiti? Ok, nemojte odgovoriti na ovo pitanje ako ste očajna kućanica čije cijevi nisu dugo bile na servisu.
Zamislite čovjeka koji u pustinji umire od žeđi. Pred njim se odjednom ukaže ogromni trgovački centar. Ovaj više puta protrlja oči u strahu da je ono što vodi samo fatamorgana, podivljali um koji se s njime okrutno igra. Kad shvati da je to doista mjesto gdje zasigurno ima vode na kraju ipak umre od žeđi. Naime, prodavači se nisu mogli dogovoriti hoće li mu vodu servirati u staklenoj ili plastičnoj bocu, čaši ili možda ipak zdjelici jer je ovaj potpuno onemoćao u centar dopuzao poput psa. Umirući je svoje zadnje trenutke proveo bezuspješno pokušavajući proizvesti artikulieani zvuk kroz svoje potpuno osušene usnice prepune otvorenih ranica i sugestivno podižući kažiprst desne ruke u smjeru metalne slavine u kutu prostorije u kojoj se naglas vijećalo na koji će ga se način poslužiti tekućinom koja život znači.
Nikad neću zaboraviti, u vrijeme kad sam se, ajmo reći, prilično ozbiljno bavio košarkom, na haklu sam uvijek s određenom, najčešće opravdanom, skepsom promatrao one likove koji su na kvartovski koš dolazili obučeni u flashy dresove NBA zvijezda. Bez lažne skromnosti, mi, mršavi dječarci u običnim jeftinim pamučnim majicama redovito smo, i s velikom razlikom, pobjeđivali sve te Jordane, O’ Neal-ove i Kobe Bryante. Nikad te klince ne bih birao u trojku – jednostavno bilo ih je preslatko razbijati jer uz njihove bi dresove često išla i arogancija bez pokrića. Kao što to obično biva na terenu bi prevagu donosila vještina i srčanost, a ne brand imena na dresu. Jednostavno, svi ti klinci su iza velikih imena na dresu kojeg su nosili skrivali svoju inferiornost. Možda ovo i nije bio najsretniji primjer odnosa formalista i sadržajista, ali nek ostane zabilježen.
Uzmimo i primjer čovjeka koji je svaki božji dan na vrijeme dolazio na posao – i bio kod šefa, isto nepopravljivog formaliste, na boljem glasu od jednog što se redovno ubijao od posla i bio značajno korisniji član kolektiva, ali koji je imao svoje eskapade u vidu povremenih kašnjenja i ranijih ne baš sasvim opravdljivih odlazaka s posla. Strogo matematički gledano na tjednoj je razini šefu bilo draže 40 sati nerada lijenog formalista nego 36 aktivnih, produktivnih sati onako malko profesorski rasijanog i formom neopterećenog sadržajista.
Sadržajisti imaju šansu postati majstori svog zanata jer ih zanima ono konkretno i u stanju su ući u dubinu, srž prakse kojom se bave. Ne nauštrb forme – i ona je dakako više no važna, naprosto na način da ona nikad ne postane cilj već sredstvo – o tom se naime radi.
Oni (sadržajisti) naprosto mare za to da se posao obavi. Opet, s druge strane, valja i to priznati, često to, na svoju štetu rade nauštrb nekih formalnih zakonitosti struke jer im se one često čine manje važnima, da ne kažem smiješnima u odnosu na onaj važniji dio – čitaj struku samu po sebi.
Možda ste nekad u uredu imali kolegu koji ne mari baš previše za urednost spisa i ne slaže ih strogo po špagi poput svoje kolegice preko puta. No unatoč izvanjskoj slici i prilici uredne, pa onda valjda i poslu predane radnice, ona je za razliku od njega koji je visoko motiviran, radišan i precizan u onim važni(ji)m dijelovima posla – prilično površna, lijena i bezvoljna u obavljanju svog dijela posla kojeg nerijetko dovršava upravo on, naoko aljkav radnik izgled čijeg stola ne upućuje baš na istinsku predanost zadatku.
Vidite, njemu nije bitan estetski dojam stola već ono što se za tim stolom obavlja.
Ipak, znamo, živimo, više no ikad prije, u doba kad je forma proizvoda odnosno omot u koji je upakiran i način na koji je predstavljen širim masama ili ti plasiran na tržište, često i važniji od kvalitete samog proizvoda. Zapravo, kvaliteta proizvoda teško će biti i prepoznata ako isti ne zamotamo u atraktivnu ambalažu. Heh, tu naravno dolazimo do sljedećeg problema. Naime kako po ambalaži procijeniti što je kvalitetno, a što nije, kad danas svi, svjesni važnosti dojma kojeg ambalaža ostavlja, u nju itekako ulažu svoje vrijeme, napor i novac. Ne govorim tu samo o stvarima već i, jasno, ljudima.
U moru vizualno privlačnog koji je to princip po kojem sa sigurnošću možemo odvojiti žito od kukolja tj. nazrijeti gdje kvaliteta izvanjskog ukazuje na neupitnu vrijednost unutarnjeg, a gdje ne?
Nažalost, tanka je i sve tanja, gotovo pa nevidljiva, ta linija. A mi, mi sve slabije vidimo, otupljeni, hipnotizirani i ne možemo drukčije nego učiti na vlastitim (i tuđim) pogreškama, zdravo racionalizirati i u konačnici vjerovati vlastitim instinktima.
Spomenuo sam učenje. Da, ako nam je do učenja stalo jer hej – ima i drugih načina da se dokopaš diplome i glumiš još jednog iz plejade svježe obrijanih, u odijelo obučenih, ambicioznih, u javnosti eksponiranih “eksperata” bez pokrića…
