Filozofski intervju sa samim sobom…
Mateo je sjedio u svom dnevnom boravku i više manje besciljno lutao internetom. Naletio je na intervju u Večernjem listu u kojem je mladi kuštravi gospodin H., s kojim je davno dijelio studentske klupe na odsjeku filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dao opsežan intervju o globalnim problemima, svom nomadskom stilu života kojeg duguje činjenici da je gostujući predavač na brojnim stranim sveučilištima i nekim sasvim domaćim beznadežnim političkim (ne)prilikama. Iako je gotovo u potpunosti simpatizirao, pače dijelio razmišljanja dotičnog filozofa H., Matea je čitavo vrijeme grizao crv zavisti zbog kojeg je u svakoj rečenici bivšeg fakultetskog kolege tražio dlaku u jajetu. Srce mu je luđački lupalo u grozničavom pokušaju da među recima pronađe i najmanji razlog da obezvrijedi intelektualni doseg svojeg davnog kolege. Bilo mu je, naime, lakše osporiti mudrost i visinu misli potonjeg nego priznati vlastitu inferiornost, čitaj nebitnost, u odnosu na njega. Inferiornost koju je i sam sebi priznavao, ali samo u pogledu razlike (diskrepancije ako ćemo stručnom terminologijom) u društvenom ugledu i javnom utjecaju, ali ne i u kvaliteti filozofske misli ili ti dubokoumnih zahvaćanja prilika u svijetu i čovjekovog položaja u istom. Iako mu je kroz glavu prolazio stih njegovog omiljenog beogradskog kantautora Milana Kosanovića – “Uvijek kad bih se s nekim poredio, sebe bih povredio” nije si mogao pomoći, a da ne upadne u tu sadomazohističku ognjicu usporedbe ili ti komparacije. Inače – Mateov kolega filozof H. je termin komparacije upotrijebio u tom intervjuu. S obzirom da rečenica u kojoj se sporni termin pojavio nije bila, po Mateovom sudu, ništa posebno pametna, uhvatio se (pr)osuđivati ga samo na temelju tog, po njemu, nepotrebnog terminološkog preseravanja koje je samo sebi svrhom. Zašto nije upotrijebio riječ – usporedba? Zašto je morao baš reći/napisati – komparacija? Veliki umovi pojednostavljuju komplicirano i kompleksno, svode ono najzamršenije u čovjeku na jasan i razumljiv opis ispisan/izgovoren svakodnevnim riječnikom. Akademski mediokriteti kompliciraju jednostavno pokušavajući time ispasti pametniji i dublji no što jesu, skrivaju jalovost misli iza nerazumljivosti učenih termina, bjesnilo je u njemu. Samozadovoljno lice njegovog svjetski priznati kolege u društvu atraktivne plavokose novinarke bolo ga je u dušu šiljkom vlastite neostvarenosti. Da si olakša to što on – Mateo – razumije sve, ali ga nitko ništa ne pita – odlučio je napraviti intervju sa samim sobom, kad već nitko drugi nije našao za shodno da to uradi. On to ipak duguje budućim generacijama. S obzirom da sam ipak ja na naslovnoj fotografiji, zaboravimo malo na Matea, a uključimo u priču moj filozofski (h)alter ego koji se odaziva na ime – Karl Majs.
Gospodine Karl Majs, podižete svijest o modernom robovluku, o svinjarijama koje rade moćnici, nepravednoj raspodjeli kapitala, otuđenosti rada, no što ste raskrinkavanjem zakulisnih igara dosad postigli. Je li svijet krenuo na bolje? Jeste li (i)kojoj od tih mrskih igara pomrsili račune?
Hm pa…ali kako išta postići ako to prvo ne osvijestimo. Osvještavanje problema prvi je korak u borbi protiv osviještenog.
U protivnom se može dogoditi da tog problema uopće nismo svjesni. Nije li tako možda i bolje ako uzmemo u obzir da osviještavanjem nismo ništa promijenili već samo dobrano naživcirali sebe i druge?
Hm, pa ne, naravno da nije.
Zašto, zašto!!?? Kako nije, nije li ljepše živjeti u neznanju nego znati, a ne moći ništa promijeniti? Nije li to stanje u kojem nalikujemo eunuhu u javnoj kući?
Pa, hm, ne. Promjena na bolje je moguća samo iz spoznaje da je prethodno stanje nezadovoljavajuće. Kad ste već iskoristili paralelu s eunuhom, postoje rekviziti, da ne kažem alati, s pomoću kojih i eunuh može penetrirati in medias res. Dakle, mijenjati svijet, a ne ga samo razumjeti. Filozofski mač je riječ.
Mislite, filozofsko streljivo?
Kako molim?
Pa mislim kako ćete mačem na pušku?
To je bila metafora, mladiću.
Prilično zastarjela no ajde neka Vam bude. U tom razumijevanju krije se velika filozofska naslada. Nije li ona ujedno i zamka?
Kako to mislite?
Pa, dubinsko razumijevanje stvari, ako ste imalo čovjek, mora voditi nagonu za mijenjanjem gluposti i nepravde kojom ste nesumnjivo okruženi. I onda, umjesto da se naslađujete što ste dovoljno pametni da sve prozrete vi se grizete što ne možete ništa promijeniti, da ste eunuh.
Dajte, dosta više s time eunusima, već je malo neukusna ta paralela.
Imate nešto protiv eunuha?
Ne, samo ih ne smatram sretno pogođenom paralelom s djelovanjem filozofa u svijetu. Mislim da su oni kroz povijest bili djelotvorniji po pitanju validativnog učešća u svijetu nego eunusi po pitanju validativnog korištenja ponude javne kuće.
Čovjek. Čemu?
Da u osnovi je pitanje koje si i sam često postavljam, no kad smo već sebi dani u zadatak, projekt ako hoćete, valja iz sebe nešto i načiniti, isprojektirati svoju najbolju moguću verziju. Isplati li se to? Ha čujte, i da i ne. I za jedno i za drugo može se ponuditi argumentacija bez mane. Ipak, držim da ne treba ići linijom manjeg otpora.
Linijom manjeg zlotvora.
Što?
Ma ništa, zaboravite. Dakle, ispada da je pitanje isplativosti življenja u svom korijenu samo individualno odabrani stav, ništa više od toga?
Da, ali filozofija se sistematski uređen sustav promišljanja koji objektivno sagledavajući sve aspekte istraživanog fenomena dovodi do određenog stava – primjerice da je biti Sizif ipak na kraju i užitak, a ne samo patnja.
Kad se već referirate na Camusa je li pitanje suicida najvažnije ljudsko pitanje, odnosno nije li najvažnije životno pitanje zašto i čemu život?
Ha čujte, postoje mnogi filozofski pravci koji su ponudili odgovor na to pitanje, počevši od hedonističkog načela da u životu treba što više uživati ili na primjer…
Pustite Vi filozofske pravce, recite mi jedan filozofski valjano obrazložen razlog zašto da se ja sad ne bacim s ove zgrade?
Hm hm, pa…mogli biste poginuti. Uostalom, nije higijenski ostati tako raskvašen po asfaltu, udova i glava porazbacanih na sve strane.
Kako mislite – glava? Što sam ja zmaj?
Oprostite, gramatička omaška. Dogodi se.
Kad smo već kod porazbacanih dijelova tijela – ne bi li to bila sjajna metafora – konceptualna umjetnost u svom zenitu koja po svršetku jednog slobodnog pada prikazuje svu nepomirljivu razjedinjenost, raščlanjenost čovjeka na više samih sebe i cjeloživotno mučenje u pokušaju da pomiri u sebi sve te zaraćene, nekompatibilne strane vlastite ličnosti?
Nda…drugo, nisam baš siguran garantira li ova visina siguran kraj. Treće i najvažnije, siguran sam da još možete iskusiti mnoštvo dobra zbog kojeg se isplati nastaviti postojanje. Znate, taj projekt nepodizanja ruke na samog sebe, kako je rekao jedan moj kolega, važan je projekt u životu svakog čovjeka. Evo recimo on, zbog tog svog pozitivnog stava još nikad u životu nije umro!
Užasno, jadan. Ali što ako je onog dobrog nedovoljno za protutežu onom lošem, što onda?
Sve je to stvar perspektive. Kad se čovjek osjeća dobro, vidi u traži u svijetu odraz svojeg osjećanja. Projicira ga na svijet i time ga oplemenjuje. Jednako vrijedi i obratno no što je to s Vama, vi biste se ubili?
Ne, ma zapravo ne bih – u tom i jest problem. Ali katkad ne bih ni živio više.
Gospodine Vama treba psihijatar, a ne filozof. Mislim kakva su to bolesna pitanja i stavovi?
Nemojte, molim, osuđivati i moralizirati, odgovorite mi na pitanje – život – čemu?
Život je ipak jedan neodoljivo ljupki fenomen, čak i kad nam pokaže jedno od svojih najružnijih lica. Kad se malo odmaknemo od svakodnevnih problema možemo osjetiti taj dašak bestežinskog stanja – svijesti da nam je ukazana kozmička čast da preuzmemo štafetu postojanja u toj vječnoj utrci ljudskoga roda, iskusiti sve što se iskusiti dade i, ako je ikako moguće, u toj spiralnoj kretnji našeg žića, otići korak naprijed u odnosu na svoje prethodnike. Biti bakljonoša nove razine svijesti koja vodi u sve veću svjetlost.
Mrak. Mm, pardon nastavite…
Sveukupnost svega postojećeg u vidljivoj i svega zamislivog u nevidljivoj sferi. Koloplet nesagledivih mogućnosti. Naš mozak je ono što nas je izdiglo iznad puko preživljavalačkog konteksta postojanja. Evoluirali smo u brojnim pravcima. Evo recimo tehnologija – koliko je samo olakšala čovjekov život – omogućila da se bavi znatno kompleksnijim i spektakularnijim aktivnostima od odlaska u lov. Zar bismo sve civilizacijske dosege koji nam olakšavaju postojanje trebali odbaciti zato što smo katkad malo depresivni? Odbaciti sebe kao nepresušno vrelo potencijala. Umrijeti je lako, napraviti sebe i svijet oko sebe boljim, puno teže. Ko što rekoh, nisam ljubitelj manjeg otpora.
No je li tehnologija baš nužno donijela napredak? Nije li čovjek njenim posredstvom zapravo sve više dehumaniziran, odvojen od svoje istinske biti?
Ovisi kako, koliko i u koje svrhe se tom tehnologijom služimo. Ako smo u kontroli nad sobom i njom, vidim tu značajno više prednosti nego mana. Nije sve crno bijelo, znate. To su priče za malu djecu.
Onda sam ja malo dijete!
Pa tko Vam dadne da vodite intervju onda?
Vi biste kao uvaženi filozof trebali znati da su djeca najveći filozofi. Ona su još dovoljno čista da postavljaju prava pitanja.
Nije svako dječje pitanje filozofsko pitanje. Evo, primjerice, nerijetko dok slušam svoje nećake, to je jedna bujica nesnosno dosadnih pitanja koja se vrte u krug. Dobro, zadesi se i pokoji biser, jer znate kako je – i ćorava koka zrno ubode, a kažu da je i promašaj doprinos znanosti pa ajde…
Kako možete tako podcjenjivački o djeci?
Ajte molim Vas, nemojte Vi sad meni moralizirati. Što, još ćete me tužiti pravobraniteljici dječjih filozofskih prava?
Hm…ok, dobro, možemo dalje s pitanjima?
Pobogu, zašto mi stalno gurate tu svoju bananu pod nos?
Nismo li mi samo evoluirani majmuni gospodine Karle Majse?
Koliko znam moj otac nije sišao s drveta. Doduše, sišao je s uma, no kritika očevog uma već je stvar za drugu priču.
Aaa, da, haha, baš ste duhoviti. Malo da zakoračimo na novi teren, recite kako vidite odnos moderne filozofije i istočnjačke (drevne) životne mudrosti. Postoji li poveznica/koleracija ili jedno drugo isključuje?
Pa i Nietzsche, Schopenhauer, Hesse ako želite, bili su iznimni štovaoci istočne misli. Tko smo onda mi da ju isključimo kao kvalitetnu nadogradnju. Ono što mi se čini jest da je istočnjačka mudrost više bazirana na praktičnim (meta) savjetima za unaprijeđenje života i psihe dok se filozofija više bavi sobom i granicama ljudske misli, a manje je manual ispravnijeg/zdravijeg življenja. Ipak, držim da u dvojstvu ovih djelanja pojedinac može pronaći jedan sasvim preporučljivi holistički pristup sebi, univerzumu, sebi kao univerzumu, univerzumu kao sebi, sebi kao nikome, nikome kao sebi, univerzumu kao nikome, nikome kao univerzumu i šire.
Dosta sam zadovoljan ovim Vašim odgovorom.
Jeste? Ajde baš mi je drago.
Bio sam sarkastičan. O čemu vi to baljezgate?
O paralelnim dimenzijama, (ne)istraživim sferama, (ne)vidljivim poveznicama, ujednačenom taktu instinkta i uma, o nedokučivim granicama, vječnoj spiralnosti dosega ljudskog duha i misli…
No dobro, meni je dosta.
E, vidite ja sam se kao filozof tek zagrijao.
I kaj sad – da vas pustim u igru?
Molim Vas treneru.
Ok, samo mi nemoj doć kopačke namještat pred kraj prvog poluvremena jer će me razapet po medijima.
Neću, obećajem, samo me pusti da se loptam. Ah, uhvatiti se ukoštac s nesagledivim mogućnostima lopte kao takve, a znamo svi – lopta je okrugla, a tek kombinatorika nogu i uma koja zahtijeva da…
Hm, hm, zabili su nam gol!
Da, da, vidim, samo malo, moram razmisliti o tome kako da…
Evo i drugog
Gledajte, možda je 2:0 samo početak jednog uspona koji, znamo, uvijek kreće sa dna…
3:0 – izlazi van!
Kako sad, pa na tragu sam epohalnog otkrića kako usavršiti ovu igru na način da nikad ne izg…
Van!
A, u redu…
