“Jooj, tak sam ti danas loše”, požali se Vegi, s dozom odmjerenosti, ne da bi susjedu Mašu, koju je pri povratku iz trgovine srela pred zgradom, kukanjem ubila u pojam, već da započne razgovor, ali i izazove stanovitu dozu sažaljenja zbog koje žrtva/sugovornik obično ima moralnu obavezu ostati u njenom društvu nešto duže od željenog. Nije ona, dakle, bila ništa posebno loše raspoložena, već samo naviknuta tako započinjati komunikaciju i pecati bilo kakvo društvo koje je u njenim poznim godinama, a posebno od kad je ostala bez muža, sve dragocjenije.
“A jadna moja. Je i vreme je takvo, svi se danas žale”, zbog već dobrog poznavanja uobičajenih Veginih trikova, a nimalo iz suosjećajnosti, prisnaži Maša, Vegina vršnjakinja. Ipak, izostanak stvarne emocije nije značio i manjak želje za malo poslijepodnevne susjedske brbljarije. Premda ju Vegi svojim pesimizmom i prizemljenošću najčešće nervira i njoj bi dobro došlo nečim ubiti blago nesnosnu prazninu nedjeljnog poslijepodneva. Obje su dugogodišnje umirovljenice, Vegi od nedavno udovica, a Maša od davna razvedenica.
„Mislila sam malo prošetati, al noge me bole, vreme je tak teško“, nastavlja Vegi svoju automatiziranu jadikovku svagdanju.
“Je, ko Staljinov karakter”, pomislila je Maša, ali nije htjela u susjedi koja se s njom, već provjereno, nije mogla natjecati u bilo kojoj vrsti verbalne kreativnosti, opet stvoriti osjećaj manje vrijednosti i ugušiti joj želju za daljnjim razgovorom koji bi i njoj, žrtvi sve češće samoće, ustvrdili smo već, dobro došao.
„Je, tak je kaj da nam nebo glave stišće“, potvrdno, ali i hladnjikavo primijeti Maša .
“Ček, kak to misliš – stišće glave – oćeš reć da je nebo škripac?”, Vegi samu sebe iznenadi što je umjesto uobičajenog nizanja bezopasnih i sterilnih varijacija na zahvalnu temu vremena i njegovog utjecaja na njeno psihičko stanje, odlučila kritički zaroniti u pozadinu susjedinih riječi. Zatekla je samu sebe također i zato jer je, bez prethodnog vaganja, ispalila prvo što joj je palo na pamet i to na, procijenila je, dosta drzak način. Nadala se da to Maša neće tako doživjeti, ali ne što bi ju zasmetala vlastita drskost već se bojala njenog kobnog protuudara. Maša je sve to opazila i premda joj je bilo glupo i benigno nije mogla protiv sebe. Odlučila je uzvratiti, ali tako da Vegi to ne primijeti. Nije, naime, željela da si Vegi umisli da ju je svojom drskošću povrijedila, nju poznatu čeličnu lady, a i zato jer je znala da bi se iz straha odmah povukla i pritom krenula s beskrajno iritantnim isprikama. Predobro ju je poznavala. Isprike su, s obzirom da u otvorenoj raspravi nikad nije imala šanse, bile jedino Vegino oružje da otupi oštricu Mašinog napada.
“Vegi, kaj ti je, pa nismo bravari, kakav sad škripac”, izađe iz Maše relativno bezopasan sadržaj no u glasu je bilo natruha kompetitivnosti što Veginom šestom čulu nije promaklo. Koliko je bila priprosta u komunikaciji toliko je bila naoružana nepogrešivom intuicijom. Iz blago paničnog opreza, prebacila se na drugu temu, trudeći se ne odati da to nije stvar njene slobodne volje. Osim što je i sama znala da je Maša znatno vještija u njihovim prepucavanjima, danas nije bila raspoložena na potpisivanje poraza.
“Sve mi se više čini da sam čitav život bila meteoropat”, kaže grčevito primivši kvaku ulaznih vrata stana. Uopće to nije mislila, samo je željela skrenuti razgovor na drugi kolosijek gdje ne caruje dosjetljivost već predvidljive fraze.
“Znaš tko su bili najveći meteoropati u povijesti?”, upita ju Maša. Kao iskusni pokeraš osjetila je protivnikovu slabost i odlučila ju naplatiti naglo izgubivši volju za finoćom. Sve to uz izvještačen topli osmijeh koji joj uvijek služi kao alibi za počinjeno ponižavanje Vegi.
„Ne znam, tko?“ u nervoznoj slutnji neželjenog smjera razgovora bila je Vegi.
“Dinosaurusi, oni su se baš napatili zbog meteora”, vragolasto će Maša, zadovoljna svojom dosjetkom. Vegi je shvatila tu igru riječi, ali je nastavila tupiti u svom stilu. Htjela je Maši strgnuti taj samozadovoljni osmijeh svojim davljenjem. Voljela je vidjeti da joj zbog njenih riječi pada energija.
” Joj i mi bi skoro mogle bogu na račune, jel misliš kad o tom?”
“A kaj bi o tom mislila?”, “Plaši me to, al ne smiješ to nikom reć, posebno mlađima, reći će da si nezahvalan na tak lepim godinama, al ja ti velim ja bi opet ispočetka, ni mi ni blizu dosta. Osim tog ne želim živjeti razmišljajući da bi svemu mogao doći kraj. Nije u tom poanta. Treba još ovo kaj nam je ostalo proživjeti punim plućima.
U nedostatku bolje ideje Vegi se nakašlje i opet samu sebe iznenadi nehotičnom naznakom duhovitosti:
“Jooj, punim plućima. Moja su puna samo šljama za iskašljati”, pecala je opet moral, a ne kreaciju kod Maše jer u tom je moru, bez neočekivanih promjena vremenskih uvjeta, ona bila vještija riba.
Maša se, s bljeskom u oku, opet spremala prebaciti Vegi u svoje more, al’ po mogućnosti da ona ne primijeti da se u njemu kupa…
