Vozaču autobusa udijelio sam milodar od četiri kune za kartu koju nisam odmah odštancao (taktika s kojom se za četiri kune dvaput vozim – jednom kad kupujem kartu i drugi put kad ju štancam). Nakon što primi novac niti jedan te vozač neće pitati zašto nisi pred njim poništio kartu. Ako te i slučajno pita možeš se uvijek izvući na to da ne želiš stvarati red iza sebe pa ćeš ju već ugurati u aparat na sredini autobusa. Ne znam zašto svi stalno pljuju tu liniju 268 – pa gdje se još na svijetu možeš voziti pola sata za dvije kune? Eventualno još u Demokratskoj Republici Kongo, ali tamo tokom vožnje riskiraš dobiti malariju, kolateralno sudjelovati u plemenskom ratu, a nerijetko na stanicama usred visokih savana u bus zalutaju lavovi koji do zadnje stanice smažu pola putnika. Život poštede samo vozaču jer, ipak, to je lik koji im dovozi ručak. U Kongu se od pojave autobusa divlje razmnožila populacija antilopa koje lavovima više nisu toliko interesantne. Zašto da se umaraju ganjajući te spretne brzance kad su im ljudi servirani u velikim konzervama na kotačima. Ni ne oznoje se, a siti su. Još se i odvezu do rođačkog krda do kojeg bi inače teško došli pješice. Eto vidite, osim kod nas još su samo u Kongu cijene autobusnih karata smiješno niske jer su vlasti proglasile neumjesnim masno naplaćivati vožnju koju preživljava svaki drugi putnik. Pa da, a ovdje kod nas lijepo sjedneš, ispružiš papke, navučeš sluške – pustiš si najnoviji hit Dua Lipe i u putenoj ekstazi buljiš u batačiće novopečenih studentica koje žure na predavanja. S lijeve strane autobus nadlijeće avion Croatia Airlines-a, dok se s desne polako otkrivaju obronci Medvednice i, posebno u praskozorje, idilične benzinske pumpe. Dok si rekao keks već prelaziš Savu i buljiš u, za opstanak ljudske vrste presudne, Bandićeve fontane gdje se mnogi budući supružnici uslikavaju, a ljeti klinci osvježavaju i namaču svoja hobitska stopala.
Odjednom, svu milinu vožnje prekida ulazak sedmero putnika, obučenih u žuto-crne kombinezone, na stanici prije groblja. Nervoza i jad pisali su na licima tih naočigled napaćenih momaka, poznatijih pod imenom Dubioza Kolektiv.
„Gledajte ljudi, ako Mel Camino ne otkaže današnju svirku u Alkaru ja se ne penjem na binu u Areni! Pa za kog ćemo svirat? Za tonce?!“, gorljivo i gotovo plačući kaže jedan, rastom nešto niži od ostalih.
„Ima ipak jedna dobra stvar“, odvaži se bubnjar prekinuti tešku tišinu nastalu nakon što je najniži u bendu rekao naglas ono što i svi ostali, očito, misle.
Koja?, pita ga od svih niži član benda.
„U Alkar ne stane više od 500, 600 ljudi i to ako su unutra nakrcani ko sardine. Dobro, stajat će sigurno i kolona van birca, al to nam maksimalno oduzima tisuću, dvije ljudi“.
„Ma nije samo u tom stvar, kak ne razumiješ!, ubacuje se gitarist, nešto viši od ostalih članova benda. „Ne radi se samo o brojci, fora je u tome da će nam publika koja dođe na koncert biti duhom odsutna. Mislim, velika je vjerojatnost da će većina vagati bi li im ipak bilo bolje da su se uputili u Veliku Goricu na koncert Mel Camina. Teško ćemo u takvim uvjetima napravit dobru atmosferu“.
„Užas, ne mogu vjerovat da smo baš s njima ušli u koliziju termina. Ajde da je riječ o Parnom Valjku, ali Mel Camino – pa nemamo šanse!“, kolektivnom jecanju pridruži se i basist grupe.
„Hej, ljudi imam ideju!“, poskoči sa stolice trubač. „Ajmo mi njih lijepo potplatit da ne sviraju u isto vrijeme kad i mi! Džaba nam što smo ih u Goricu došli moliti da prebace datum. Ništa od toga, vidli ste i sami. Ajmo im lijepo ponudit pola zarade od Arene da otkažu svoj nastup, mislim da nam je to najizglednija šansa. Jebo sad pare, u pitanju je naš ugled!“
„Ajme ljudi, pogledajte ovo!“, oglasi se opet najniži i pokaže ostalima sliku s Kronika VG. „Pred Arenom stoje busevi za Goricu! Najebali smo, braćo!“
S obzirom da sam ipak frontmen Mel Camina, krišom sam se spustio na pod i zalegao pod stolicu, da me ne vide. „Ma nema šanse da otkažemo svoj nastup. Ovo nek im bude pouka. Drugi puta će pažljivije pratiti kalendar paralelnih muzičkih događanja“, mislim si dok pokušavam otkloniti žvaku što mi se zalijepila za lijevi guz traperica…
p.m.s. (post Majsecov scriptum) Neka mi ne zamjere članovi Dubioze Kolektiv. Mogu biti sretni i ponosni što i najmanje dovođenje s njima u vezu drugim izvođačima donosi odličnu reklamu.
