Čitam neki dan o svemu ovome na Kronikama VG, gledam apokaliptične fotografije i pomislim u sebi: „Evo ga, počelo je i u mojem bliskom susjedstvu“. „Nemoj pisati o ovome, ispast će da želiš doći do publiciteta preko tuđe nesreće“, u povjerenju mi je rekla jedna frendica na facebooku. I samome mi je to palo na pamet. Pa ipak, treba li odustati od poriva da se piše o fenomenu deložacije (ili bilo kojem drugom) samo zato jer postoji rizik da te netko zbog toga proglasi kurvom željnom medijske pažnje? Mislim da ne.
Svi smo mi u dobroj mjeri imuni na tuđu nesreću i patnju. Kad se s njom suočimo probude se u nama osjećaji empatije i nemoćnog bijesa. Gledamo kako u susjednom kvartu nesretnu ženu prisilno iznose iz njenog stana i dođe nam muka jer smo, nasreću, još uvijek ljudska bića. Ovo „njenog stana“ je odnedavno, nažalost, greška u pravnom smislu riječi. Dok zamišljam vlastitu majku na njenom mjestu, tuga i beznađe poprimaju odlike plimnog vala.
Neki ljudi će se u svojim emotivnim komentarima obrušiti na državu koja ovakvo nešto dopušta, vjernici će se u molitvama sjetiti svojih manje sretnih sugrađana, neki možda puste i pokoju tajnu suzu, a nekima se živo fućka i samo će s olakšanjem odahnuti jer nisu oni zaglavili u trnju. Život je tu da se živi i u njemu što se više može uživa. Tko će sad razmišljati o nekim zlim zakonima, bankama, kamatarenju, trulom sustavu i slično. „Sve dok se nevolje događaju nekom drugom, živo mi se je.. Šutim i ne talasam previše.“ njihova je deviza. Sve dok oni ne padnu u trnje. Onda su im krivi svi oni što su, baš poput njih, cijelo vrijeme šutjeli, držeći se principa „Ne bi se štel mešati“.
Kao što ste primijetili ne spominjem prezime obitelji ni njihovu sad već bivšu adresu – nebitno je za ovaj tekst, uostalom ti su podaci dostupni na ovoj stranici, od srijede. Svi izvještaji o deložaciji, o kojoj čitava Velika Gorica zadnjih dana bruji, nažalost imaju funkciju kratkotrajne senzacije koja će nakratko zaokupiti našu pažnju i već sutradan (jer tako nam je valjda lakše) više-manje pasti u zaborav. Biti pometena pod tepih nekim novim izvanrednim vijestima. Kad se medijska prašina stiša neposredni svjedoci deložacije i susjedi nesretne obitelji još će par dana voditi žive razgovore o viđenom, a potom će se istopiti i posljednji tragovi njihovih misli i emocija vezanih uz nemili događaj. Još će samo par dokonih penzića pomalo perverzno uživati u iznenadnoj „zanimljivoj“ temi koju će, uz pivicu i balote, razvući na još pokoji tjedan.
Postoje kvartovske i ŽivoZidovske neslužbene ćakule kako su si u ovom konkretnom slučaju deložirani stanari sami zakuhali vrelu kašu u koju su upali. Navodno su neoprezno i nepromišljeno ušli u podizanje kredita, pojavili su se nepredviđeni problemi i stvar se u jednom trenutku otela kontroli. Blago rečeno. Neću ulaziti u detalje jer očito se radi o vrlo zamršenom čvoru koji, da bi ga se odmrsilo, zahtjeva znatno veće istraživanje od onog za koje imam vremena i za koje sam ovlašten. No ovo ionako nije klasični novinski izvještaj pa se ni ne moram držati uobičajenih postulata novinarskog posla kao pijan plota. (Kome se ja to opravdavam?)
Ne znam za vas, ali mene je sve ovo nagnalo da odjednom uvidim koliko mi zapravo znači taj moj slatki krović nad glavom kojeg obično uzimam zdravo za gotovo. Nekad i pljujem po njemu jer kao i većina homo sapiensa nikad do kraja nisam zadovoljan onime što imam. Naši stanovi nisu samo zaštita od kiše, hladnoće, vrućine ili neželjenih susjeda. Oni su svojevrsni hramovi naše intime i riznice sjećanja na: bezbrojne obiteljske, prijateljske, ljubavne i samotne trenutke, na krizna i lijepa razdoblja, plač i smijeh, svađe i slaganja, proslave rođendana, dosadna i dokona podneva zajednički provedena uz film, internet ili neku društvenu igru, odsutna mjesečarenja kad jedni pored drugih prolazimo poput duhova jer je došlo do zasićenja u odnosima, povjeravanja bližnjima, mjesto tulumarenja i vođenja ljubavi, sanjarenja, očajavanja, euforije i veselja… Ukratko, bogata riznica svega onog što nas čini ljudima. I sada odjednom, zbog određenih nadobudnih i ishitrenih poteza sve to za nas biva zauvijek izgubljeno i prelazi u neke tuđinske ruke, u vlasništvo neke banke koja će to naše osobno utočište od par desetaka kvadrata prodati u bescjenje prvom kupcu, da bi podmirila svoje, ionako fantomske, troškove. Koliko koštaju naše godine života nevidljivo utkane u zidove? Ne baš puno ako pitate banke i/ili kamatare. Oni se slabo kuže u ljudske emocije. Osim u jednu, a to je ljudska lakovjernost i naivnost. Taj su dio ljudskog emocijskog spektra spremni besramno eksploatirati . Banke kao legalni kamatari i oni drugi, nešto manje legalni, ali ipak postojeći „poslovni“ subjekti, žive kao bubreg u loju zbog te, sasvim prirodne, ljudske potrebe za mjestom zvanim dom. Neki prolaze križne puteve i kreditno se porobljuju na čitav život da bi, strogo tehnički gledano, došli do spoja betona, pločica i pripadnih komunalija. Kad, i ako, „sretno“ stignu do kraja, otplatili su dva, a ne jedan stan.
Kao što bi ovisnost o kocki bila znatno rjeđa pojava da ne postoje kockarnice, tako se ni ovo ne bi događalo da nije ozakonjena mogućnost da čovjek padne u takvu vrst zamke. Naravno da će se povremeno u nju netko i uloviti. Pitam se samo tko je slijedeći. Ja? Vi?
Razmotrimo malo formulaciju: „Sami su si krivi. Da su pazili, to im se ne bi dogodilo“. Udahnimo sad duboko i postavimo si pitanje: „Postoje li možda među nama (ne samo ova gorička obitelj) i oni koji nažalost nemaju privilegij naslijediti stan, kuću ili imati dovoljno sređenu financijsku situaciju da se u tom pogledu relativno bezbolno snađu?“ Čujem li ja to: „Da, postoje“? Tko od nas, u ova hladna, bešćutna, dehumanizirana vremena, može sa sigurnošću reći: „Meni se ovo ne može dogoditi! Ne bih se nikada upleo/la u ovako nepogodne okolnosti!“? Lako je kad stvari idu kao podmazane, ali što kad nam kola odjednom krenu nizbrdo, a ova država je, ruku na srce, kao stvoren za takav scenarij? Jesmo li baš toliko sigurni da ne bismo donijeli neke odluke, koje smo još do jučer smatrali izrazito pogubnima i opasnima, samo da nekako zbrinemo svoje najbliže?
Mnogo je upitnika, a malo je sasvim jasnih odgovora…Gospođa iz ove priče navodno je već par puta vikala i prijetila da će se baciti s balkona. Vatrogasci su rasklapali široki krug da sigurno prizemlje svoju sugrađanku ukoliko se ova doista odluči na skok. Premda su bili na službenoj dužnosti u sebi su se potiho zapitkivali kakav li je ovo svijet kad ga ljudi silom žele napustiti. Policajci su po zadatku morali gospođu prisilno unijeti u policijsko vozilo. U nekima se pritom sukobljavale njihova ljudska i službena strana ličnosti. Ova službena strana katkad izvršava naredbe s kojima se ova ljudska ne slaže. Nije im sigurno bilo lako. Jer su ljudi i ne uživaju kad moraju raditi ovakve stvari. Ipak, službena strana je prevladala jer samo dok izvršavaju naputke sustava, plaća im redovno sjeda na tekuće račune s kojih, lako moguće, svaki mjesec neka banka skida pozamašnu cifru za stambene ili neke druge kredite. Taj potpuni jaz, pad sustava, Grand Canyon koji se prilikom ove akcije otvorio između njihovih osobnih i službenih stavova, to je nešto što ukazuje da s današnjim svijetom nešto opasno ne štima. Nešto je smrdljivo u državi Hrvatskoj, a bogami i mnogo šire. Eto o tome sam razmišljao dok sam, poput vas, čitao ove nesretne vijesti…
