Osim što su zbog velikih vrućina ljudi obično pojačano živčani, bez ikakve sumnje su i dodatno raspoloženiji za putene užitke. Da sam kojim slučajem Ukrajinac, tokom srpnja i kolovoza odazivao bih se na ime Vitalij Napaljenko. Nije to ni čudo. Ljetna ženska moda stvorena je da bude neodoljiv vizualni podražaj svakome muškarcu kojem žilama teku barem dvije čestice testosterona po milimetru kvadratnom. Poput vrtuljka okrećem se za prekrasnim mladim sugrađankama koje kao da se natječu u privlačenju muške pažnje. Zbog jedne takve sam nedavno skoro završio pod kotačima kamiona. Čovjek se naprosto zaboravi kad ugleda božanstvenu žensku figuru. Valjda zato i postoji izraz – opasna mala – izgubiš glavu dok si reko seks.
Ljeti mnoge žene na sebe navlače taman onoliko odjeće da im se ne može prigovoriti da su gole. Još koju godinu i vratit ćemo se na modni izričaj prvog čovjeka – par krpica od kože sabljozuba preko strateškog mjesta i vozi Miško. Jedva čekam. Nevjerojatno kako sve filozofije, politike, brige i problemi postanu nevažni i smiješni pred lijepim ženskim bedrom. Ta, uostalom, zbog onog Heleninog započeo je i deseteogodišnji Trojanski rat. Čak i u budističkim hramovima imaju uzrečicu: „U vodu pada svo učenje Bude, kad vruće nam hlačice očima ponude“. Mudri kakvi jesu znaju da je tanka linija između budiste i bludiste. Zato i grade svoje muške samostane u osami udaljenih planinskih vrhova. Dolje, među svjetinom, poklekli bi kad tad pred iskušenjem zvanim žensko tijelo. Kad je dolje akcija, efektno zaključuje i Ivanka Mazurkijević u jednoj od svojih pjesama.
Ponekad me, dok pješke prolazim ulicama, spopadne tuga što ne mogu zakrenuti glavom za 360 stupnjeva, kao što to čini ona mala, đavlom opsjednuta, Emily Rose u legendarnom horor filmu Egzorcist. Kad bih to mogao ne bih gubio vrijeme na zakretanje čitavog tijela da pogledam prekrasan prizor koji se upravo odvija iza mene. Znate ono kad se na ulici ko zadnja seljačina okrećete da bi još malo snimali djevojku čiji vas izgled hipnotizira.
To okretanje za curama nije bezopasna disciplina. Može se ozbiljno istegnuti vrat. S ovratnikom za imobiliziranje bolnog područja, koji su vam nataknuli liječnici u Draškovićevoj, sutradan zovete svog šefa i zamuckujete preko telefona: „Šefe, imam trzajnu povredu vrata, doktor mi je preporučio mirovanje 2 tjedna. „Ajme, saobraćajka! Netko ti se zabio straga, ha?“, šef će malo zabrinuto, malo zafrkantski. „Nije saobraćajka šefe, ali prometna nezgoda jest“, oprezno ćete. „Kako to misliš? Pa jesi bio u autu ili nisi?“, šef će nepovjerljivo.“. „Nisam šefe“, sve više zamuckujete. „Ček, jel ti to mene zaje…..?“, zausti vaš preptpostavljeni, a vi ga prekinete u po završne riječi: „Ali bio sam na cesti!“, očajnički pokušavate popraviti dojam. Pod pritiskom, odjednom vam sine ne odveć bistra ideja kako da opravdate razlog svojeg bolovanja: „Šefe, radi se o avionskoj nesreći“. „A ma nemoj mi reć, a ja mislio da se ti bojiš letenja“, ovaj je već siguran da ga gadno muljate. „Ma nije to šefe“, skrušenim ćete tonom. „Pa šta je onda pobogu, reci?!!“. Premda niste baš vjernik, u sebi molite da vam ovo prođe: „Pa mala koja je skrivila nesreću izgleda ko avion“…
…Da i sam ne postanem žrtva takvog scenarija razmišljam o preventivnom operativnom zahvatu kojim ću mehanizam vratne kralježnice urediti tako da glavu po želji mogu zavrtjeti u krug kao da je plastični globus svijeta. Drugim riječima, postao bih čovjek – radar. Time bih mogućnost da propustim neki nadnaravno dobar prizor sveo na minimum. Hodao bih polako i ravno, onako alfa mužjački, a glava – radar uspješno bi hvatala privlačne signale iz svih smjerova. Najdraže mi je vidjeti kad ispod ultra kratkih vrućih hlačica djevojkama ostane viriti ono malo mekog podguzja. Čovjeku dođe da odmah zagrize u tu slatku žensku mesinu. Zamislite samo – Kronike VG bi se raspisale o nepoznatom manijaku koji vreba mlade goričke dame i s leđa zabija svoje krvoločne očnjake u njihove lijepe, osunčane stražnjice. Pritom, tvrde svjedoci, trči asfaltom na sve četiri, laje i reži: Auu! Auu! Roaaarrrgghhh!!!
Nakon što bih nakon jedne takve akcije, ja – guzni krvolok, došao doma, stara bi mi rekla: „Ajde brže sjedaj za stol, ručak se već hladi“. Iz sobe bi joj dobacio: „Neću jest, nisam gladan!“. Ona bi tad popizdila: „Kako nisi gladan? Šta, opet si jeo fast food?! „Moglo bi se to i tako reć“, odgovorio bih joj. „Zlatko nemoj me zajebavat, skuhala sam fini ručak! Ko će sad sve to pojest?!“, histerizirala bi i dalje stara. A ja samo ne bih volio pečenom piletinom isprati slasni okus friške guzetine koju sam netom bio kušao. Izlijećem bez pozdrava van da ne propustim daljnju „gastro punudu“ užarenih gradskih pločnika. Što ćete, gurmanska posla…
