Piše: Zlatko Majsec
Prošle nedjelje na košarci sam primio toliko snažan udarac u međunožje da su mi od njega, da prostite, jajca poplavila. „Ideš, izgledaju ko pisanice!“, rekao mi je Dr. Oz koji je iz daleke Arizone privatnim avionom žurno doletio da me pregleda. To su vam neke od pogodnosti pisanja za Kronike VG. Kad ste bolesni pregledavaju vas samo vrhunski svjetski stručnjaci. Da vam budem iskren, ne bih se toga nikad odrekao. Dr. Oz me nježno posjeo na košaru punu leda i predložio da ostanem u tom položaju najdulje što mogu. Nakon što sam nad ledenim kockama probdio čitavu noć Dr. Oz me pitao kako se osjećam. „A evo, ko kvočka“, procvrkutao sam glasom koji je zvučao kao da ga ubrzano premotavaju. Bez problema bih se mogao priključiti zboru Bečkih dječaka i napraviti zavidnu karijeru. Za vrijeme kvočkarenja nema se što za raditi osim repetitivnog iščitavanja dnevnog tiska. Besciljno sam surfao morem natpisa i vijesti koji su mi većinski stvarali nelagodu i grč u želucu, kao da im je baš to i svrha. Ničim izazvan, u oko me upiknuo jedan naslov: „Kako se pametno svađati sa djecom“. Čovječe, zar i za to postoji priručnik?!
Nije li dovoljno što nam se dobar dio života već ionako odvija po unaprijed napisanom scenariju u čiju se vrijednost ne sumnja, jer radi se o već odavno provjerenom aksiomu, receptu od kojeg nema odstupanja ukoliko mislimo skuhati jelo koje će se dopasti nepcu društva.
Mnoštvo se ljudi odlučuje živjeti po konvencionalnom obrascu – čak i kada se to kosi s njihovim pravim stavovima i potrebama. Prešućuju što doista misle da bi zadržali komfor nesuprotstavljanja matici. Uz to se i boje da ih društvo ne osudi i proglasi čudacima koji su se, baš budalasto, usudili svoj način življenja i razmišljanja kreirati prema nekim svojim, a ne općim, pravilima. Dakako, stvari nikad nisu crno bijele. Svi mi neprestano vibriramo između potrebe za pripadnošću skupini (zbog čega često žrtvujemo važan dio svojeg identiteta) i potrebe za slobodnim izražavanjem stavova (što za posljedicu može imati neuklapanje i odbacivanje). Da, ponekad treba malo poludjeti da bi se ostalo kolko-tolko normalan, čak i po cijenu smanjenja broja takozvanih prijatelja.
Završi srednju školu, još bolje fakultet, zaposli se i oženi, budi uzoran kršćanin, porobi se tridesetogodišnjim kreditom, napravi djecu, budi se svaki dan u 6:30, dopusti žrvnju posla da ti poždere svu energiju i volju za životom, gledaj dnevnik, živciraj se, ludi, gubi kosu zbog krize, sve crnjih vremena i sve hladnijih međuljudskih odnosa. Ne, to nije ni blizu dovoljno.
Uz sve navedeno nadasve je poželjno i da pri ophođenju sa vlastitim djetetom slijepo slijedite natuknice sustava koji zdušno mari da ne razmišljate svojom glavom. On oduvijek zna što je za vas najbolje. Ne opirite se reprogramiranju vašeg mozga, samo uključite autopilota i zaboravite na gluposti poput neuvježbane svađe s vašim mališanom. Puno je bolja unaprijed isplanirana komunikacija. Bilo kakva spontanost je čisto zlostavljanje djeteta.
Ostanite prisebni i dajte mu do znanja da poštujete njegove želje i kad, primjerice, odbija ugasiti motornu pilu s kojom je upravo nakanio redizajnirati komodu u dnevnoj sobi. Ne smijete mu pilu istrgnuti iz „nejakih“ ručica jer bi to za dijete moglo biti traumatsko iskustvo. Dok mu, najmirnije što možete, izjavljujete da vas njegove slobodne aktivnosti ne čine sretnima, mucek se žali da vas ne čuje i bučni stroj okreće u pravcu vašeg bračnog kreveta.
..„Stani Denis, ne možeš sad piliti bračni krevet, nisi još pojeo francusku salatu“, očajnički biste pokušali zaustaviti svoje dijete u barbarskom pohodu demoliranja stana.
„Hoću li onda moći nastaviti s piljenjem, mamice?“, ucjenjivački će mali.
„Ma hoćeš srce, naravno, imat ćeš i više snage za to kad se napapaš“, majčinski toplo mu se obraćate, sve u nadi da će vam dragovoljno predati paklenu mašinu. Kad je to konačno učinio, ugasili ste ju, krišom odnijeli u podrum i stavili pod lokot.
Nakon što se mali monstrumčić najeo, bacio se nazad na posao. „Pa on ima i rezervnu pilu!“, prestravljeno zaključujete. Jedina zaštitna odjeća koju na brzinu uspijevate naći jesu dvije maske za ronjenje. Navlačite ih sebi i malcu preko očiju i rezignirano buljite u divlji masakr antiknog namještaja koji se u obitelji prenosio iz generacije u generaciju. U zaglušujućem srazu motorke i i drveta ispiljeni ostaci regala lete pored vas poput metaka. Tupo zureći pred sebe pitate se kamo ide ovaj svijet. No, što se može, bolje i to nego slušati piljenje dječje pravobraniteljice koja se poziva na izmjenu zakona o dječjem igranju u kući, članak 3. u kojem stoji kako zvuk motorne pile koja prolazi kroz ličku hrastovinu jača djetetove kognitivne sposobnosti. Kad se muž vrati kući ovo bi mogao postati naš vanbračni krevet, proletilo vam je kroz glavu.
Dopuštati djeci da rade što god hoće, odličan je način da se odgoji mali terorist koji će, kad odraste, biti državni prvak u igri potapanja brodova. Doduše, njegov pribor za igranje neće biti papir, olovka i vanserijsko predviđanje polja na kojima je suparnik ucrtao svoju mornaričku flotu. A ne. On će igrati pomoću 20 kg eksploziva, jedne fantomke i noći bez mjesečine. Kad otkuca ponoć sjest će u nečujni gumeni čamac boje noći i zaputiti se prema dvjesto metara udaljenoj meti koja, ne sluteći svoju skoru propast, mirno pluta u Napuljskoj luci. Za Sicilijansku mafiju učinkovito će dići u zrak plovno švercersko sredstvo mrskog im konkurenta. Što da mali, poput vas, prolazi mukotrpno školovanje samo da bi završio nezaposlen na burzi ili, u najboljem slučaju, na nekom poluretardiranom uredskom poslu. Bolje da u talijanskom podzemlju postane poznat i cijenjen pod nadimkom – Mali Neron.
Po povratku s posla, u vrtiću ćete ga, šokirani, naći kako po dupetu odvažno lupa preko koljena prebačenu vrtićku tetu. Nesretnica ga je ukorila jer je pravim lukom i strijelom namjeravao gađati jabuku na glavi male Maje. Teta je dobila svoje jer, „glupača“, ne zna kako je streličarstvo od presudnog značaja za razvijanje fine dječje motorike i koncentracije općenito. Još je i dobro prošla ako njega pitate. Trebao joj je na glavu staviti kuglicu grožđa i nanišanit. Pa kud puklo da puklo.
Što je sa spontanošću, originalnošću i pravom na učenje na vlastitim roditeljskim greškama? Ljudi, koliko god bili slični, međusobno se i jako razlikuju. Servirati svima identičnu recepturu ponašanja je recept za propast. Ne kažem da nam dostignuća moderne psihologije katkad ne mogu poslužiti kao hvalevrijedna sugestija, no nije li malko zastrašujuće da svoje dijete promatramo kao friško kupljeni uređaj s kojim ćemo uspješno ovladati tek kad podrobno proučimo knjižicu za upute? Napisanu na jeziku kojeg ne razumijemo, ali zato s presitnim slovima.
