Buka glasnog susjedstva godinama ga je načimala, malo po malo, a sad ga je konačno dokrajčila, tako da mu i njena najmanja naznaka nagriza živce…(ovo nije reklama za PVC)
Matej je umjetnik, pisac, ali samo u svojoj glavi – ne i potvrđen na van. Godinama piše u svojoj sobi, među hrpama isprintanih papira naslaganih poput zgrada izmaštanog grada svoje spisateljske slave. Čitava je infrastruktura tog grada godinama izgrađivana do toliko sitnih detalja da taj san za njega već odavno poprima oblike više no opipljive realnosti. Toliko intenzivno i neopozivo samog sebe smatra genijem da ga nepodnošljivo boli kad drugi niti naziru, a kamoli poštuju tu dimenziju za koju nikad nije ni pokazao nešto više od sasvim neuvjerljivih naznaka. One su time gore što u društvu, čak ni kad se skroz opusti, nikad nije oslobođen te uobrazilje o sebi. Ne polazi mu za rukom biti samo čovjek. Neutažena žeđ da bude potvrđen kao umjetnik redovito, posebice u prisutstvu nenaklonjenih mu ljudi, dovodi do tog da se ponaša sav u raskoraku između sebe kao životnika i sebe kao umjetnika. Protiv svoje volje, svjestan da gubi bitku, sav u nekoj groteski i verbalnoj nespretnosti, u birtijama dodatno unakažuje dojam kojeg o sebi želi stvoriti.
Svoje rukopise nije nikome nikada mogao pokazati – iz patološkog straha da bi ga bilo kakva, pa i najmanja kritika, mogla doslovce ubiti. Prezir spram nedostatka snage da zasja, uruči rukopis na procjenu izdavaču ispoljava sve više na van – posebice na bučno susjedstvo. Zato je razvio čitav splet aktivnosti kojima je mogao ispuniti svaki dan i uspješno pobjeći od sebe i buke kojom je u svom malom stanu bio okružen.
Volio je duge šetnje i općenito sve vrste aktivnosti kojima je uspješno mogao pobjeći od samoga sebe.
Nakon epski duge šetnje od koje su otpadale noge, ali srećom i naslage frustracija kojima su većinski uzročnici sjedilački način života i robovanje tehnologiji, sjeo je u društvu svoje odane sušetačice na stepenice ulaza u svoju zgradu. Imao je već pomalo i traumu ući u vlastiti stan jer on gleda na park, zeleni izvor iritantne buke (vriska djece i nesnosno dosadni razgovori babuskara danju te buka pijanih adolescenata noću), pa je što je duže moguće odugovlačio s odlaskom u stan. Ostanak pred ulazom koji je na drugoj strani zgrade u odnosu na njegov stan činio se poput blagoslova – malog privatnog raja. Unio se u raspravu o buci kao da pošto poto mora iznijeti najvažniju laičku ekspertizu buke grada što je ikad izašla nekome kroz usta. Bilo je utjehe u tome što ga je imao tko slušati. Možda je sve to što je u tom smislu propatio moralo tako biti – jer ta se neugodna pojava civilizacije morala dogoditi i njemu da bi se sva ta nesnosnosti podvrgla prolasku kroz adekvatan medij cjelovitog opisa kojeg samo on može ponuditi. Ta nigdje još nije bio naišao na nekog tko bi o buci rekao to i na način kako će on to upravo izreći. Osjetio je već nakon prve rečenice da ima pobožnu pažnju sušetačice pa ga je to osokolilo za nastavak…
…”Otkrio sam da buka ne mora nužno smetati samo zbog faktora volumena. Tu je još i nešto drugo, a nije samo udešenost predugom izlaganju koje kida živce čim se na njeg i pomisli. To je mučna izloženost drugima – njihovim glasovima i vici, a u situaciji kad čovjek isključivo i želi biti dostupan tišini i miru kojeg, u takvim se trenucima već izluđenoj žrtvi čini, sa slašću narušava preglasno susjedstvo. Sasvim naivno, od svojeg stana čovjek očekuje i kakvo zvukovno utočište, ali to ne dobiva zbog slabe ili nikakve zvučne izolacije. Umoran od posla i bezbrojnih drugih obaveza on ne može dobiti mir ni u vlastitom domu čije režije redovno plaća. Taj park pred zgradom će me uništiti. Ili su u njemu djeca koja povazdan vrište ili se bjesomučno ljuljaju na nepodmazanim ljuljačkama koje cvile i cvile ili je tamo ekipa koja navečer cuga i duva ili pak slučajni prolaznici koji baš tamo vole zastati ili roditelji navedene djece sa svojim nadasve nezanimljivim i predvidljivim razgovorima koji me izluđuju – doduše ne toliko zbog sadržaja. Nije u samom sadržaju problem. Problem je biti izvrgnut nekom sadržaju u času kad ne želiš biti izvrgnut nikakvom sadržaju. To je moj pakao, kužiš?!” Tu malko zastade i osluhne zvukove s ceste po kojoj su u pravilnim razmacima upaljenog zelenog svjetla na semaforu plovili auti. Sve se u njemu tome opiralo. On nema snage ni volje za sve te druge ljude, ne želi nimalo biti u kontaktu s drugim bićima koja ga svojom potrebom da se glasaju tjeraju da bude svjestan njih umjesto samog sebe – svojeg glasa u glavi koji bi se tako rado bavio nečim drugim doli iritacijom nad tuđom bukom. Zašto ne pozove policiju? Htio je više puta, ali svaki put bi odustao iz dva razloga. Prvi – nije sam pred sobom htio biti čangrizava babuskara koja rastjeruje pijane klince podno svojih prozora. Drugo – bojao se da se ekipa taman ne pokupi kući kad on nazove da ih prijavi. Tom bi lažnom dojavom onda izgubio kredibilitet za sljedeću prijavu. Zbog navedenog taj se prvi poziv nikad dogodio nije. Nastavio je dodatno zanesen činjenicom da ga je sušetačica počela snimati na diktafon – kunući se da će ovo biti savršena priča za njen eksperimentalni film. Bolno naučen da nitko ne vjeruje u njega teško se prepuštao vjeri u druge nedokazane umjetnike – čak štoviše bojao se, više od svega, njihovog uspjeha jer bi ga on podsjetio na vlastiti neuspjeh. Dakle nije nešto odveć vjerovao u njen redateljski talent, ali ga je svejedno ponijelo dati sve od sebe – za svaki slučaj ako ju je loše procijenio ili ako nije – da barem on zasja u lošem filmu.
“Ljudi buče, ulaze u tvoj svijet protiv tvoje volje, ti ih nikako ne želiš tamo – ne želiš ni znati za njih, a kamoli čuti ih, ali ipak, oni su tamo i stavljaju na kušnju tvoju smirenost i zdrav razum – naravno pobjeđuju jer već si odavno puk’o. Paraziti. Zvukovni paraziti nastanjuju se nasilno u tvojim ušima i malo pomalo, kroz godine ti grickaju ionako već oglodane živce. Kad ti se sve skupi izdereš se na njih s prozora i ispadneš totalni luđak, negativac, psiho. Preventivno poglašnjavaš muziku na laptopu, stavljaš čepiće u uši, ali ni onda se ne možeš smiriti jer ide ti na živce što protiv svoje volje stavljaš čepiće u uši, puštaš muziku koju u tom trenu možda uopće ne želiš slušati, ali radiš to samo zato jer ti je draža buka koju sam stvaraš – čija je vrsta tvoja odluka i ukus za razliku od one koja dopire izvana i koju pokušavaš neutralizirati svojom.
Auti su mašine. Zvučat će čudno, ali u kontekstu situacije čovjeka koji ne želi biti izložen nikakvim zvukovima, mašine stvaraju podnošljiviju buku od ljudi. To je zato što proizvode automatiziranu, standardiziranu i samim time predvidivu buku. Drugim riječima, čovjek se na nju relativno brzo može naviknuti i otupiti na to, a što mu dozvoljava da se i dok je njojzi izložen može fokusirati na neke druge stvari. To se nažalost ne može reći za buku koju stvaraju ljudske glasnice. Ljudi su, za razliku od mašina, nepredvidljiviji i što se učestalosti, trajanja, volumena i oktave tiče, pa tu izostaje moment navikavanja koje dopušta da se pažnja željeno pokloni nečem drugom. Baš zbog toga to puno jače udara na živce jer ne stvara obrazac koji uho može zanemaravati kao što se može s predvidivim tipovima neželjenih zvukova.
Čistina…(epilog)
Matej i sušetačica i dalje su sjedili pred Matejevim ulazom. Ugodno iznoren šetnjom šumom, drumom i pustopoljinom Matej je gledao u ruže što niču u susjedovon mini vrtu pred zgradom. Auti su sneno brujali u daljini. Htio je da se opuštenost što duže u njemu zadrži. Navijao je za to, dovoljno smiren da se ne boji kraja tog blaženog stanja, no ne i slobodan od slutnje da ta iznenadna meditacija ne može potrajati odveć dugo. Zagledan u neodređenom smjeru sipao je dalje svoju bukovnu ekspertizu.
Nakon duge šutnje sušetačica prozbori:
“Tebi nikad nije dosadno, ha?”
“Dosada? Ne može mi biti dosadno sa samim sobom, dosadno mi može biti samo s drugima, kad sam u krivom društvu.” Oči joj se zacakle nad njegovim odgovorom. Nije mu promaklo.
“Osjećaš li to? Izostanak grča. Gledam u predivan grad, lijepo izmoren od trčanja i hodanja. 5 sati sam gledao samo zelenilo, pazi samo zelenilo – zamisli koliko su nam oči na tom zahvalne. Gledam u sve ove izrasline civilizacije – u Dom zdravlja, u zgrade, aute, cestu, zamišljam što bi bilo da sve to ili nestane ili da prestanem biti ovisan o svemu tome. Izgradili smo toliko toga – među ostalim institucija kojima smo zbog nekih olakšica umjetno stvorili toliko obaveza i potreba koje nam ne trebaju, živimo u grču da sve to pohvatamo i uključimo se u taj žrvanj. Grč da nešto napravimo od sebe, jer hej tu smo i to se od nas očekuje ako želimo kakav takav položaj, ugled. Zamisli da svega ovog nema – što bi ostalo? Ništa – samo čistina – predivna čistina. Zamisli jednog neandertalca. On nije imao taj grč da nešto napravi iz sebe. Morao je samo preživjeti. Uloviti ili ubrati nešto. Ostalo vrijeme on je nesilovan svime čime smo mi silovani. Zato ljudi i piju i drogiraju se – da se barem privremeno isključe. Ne znaju kako sami od sebe postići to stanje. Ako u tome uspiješ možeš osjetiti pjesmu postojanja, uživati u svjetlu sutona što pada preko fasada prošaranih krošnjama, i duh ti odjednom poleti – u zenitu tog spokoja, zgrade ožive, ulice zaplešu i ti odjednom voliš sve to što si maloprije prezirao. Tada se sjetio da se mora vratiti u svoj stan. Gladni crv je instantno ušao u netom izraslu zdravu jabuku…
