Ratko i Miroslav (u daljnjem tekstu Miro) – dva pjesnika, nestašna djeca onostranog i ovostranog, da skratimo – obostranog, žedni pilci s Orfejeva izvora, u kontekstu svake zamislive suštine – gađatelji u sridu, krhki, hiper osjetljivi egomanijaci koji drže da su oni ti – bogomdani stihoklepci sa svetim poslanjem, pače misijom da smjerno i neustrašivo opisuju sva vanjska i unutarnja zbivanja svojstvena čovjeku. Istovremeno i životinjski snažno uvjereni i sumnjičavi u vlastiti talent, izraženih (nad)osjetila i instikata. Ratko visok, proćelav, na rubu pretilosti, širokih ramena kao u ragbijaša, očiju crnih kao ugljenj, Miro nešto sitnije, ali sportskije građe, duge masne kose, velikih i živih smeđih očiju te neobično kuštravih leđa i ramena. Nisu mogli, a da ne uoče nadprosječne pjesničke vještine u ovog drugog. Sasvim glupo, mislili su na samom početku njihovog poznanstva. Ta nije pjesništvo natjecanje. Nema razloga da me tuđi talent smeta i bode, da se zbog njeg osjećam manji. To što je netko drugi dobar pjesnik kojeg uvažavaju, rado čitaju i zbog njega pohode pjesničke večeri – to je dobro i za mene jer i meni daje bolju šansu za predstavljanje publici. No ipak, nije prošlo dugo, a jedan je u drugom vidio samo i isključivo smetnju vlastitoj afirmaciji na pjesničkoj sceni. Po principu “dok jednom ne smrkne – drugom ne svane” uspjeh jednog umanjivao je mogućnost uspjeha drugog. Što je jedan bivao važniji drugi je (u svojim očima – važna napomena) bivao nevažniji i obratno. Kad se Miru slavilo, Ratko je umirao sve dok ga u život ne bi vratio trenutak kad bi opet njega slavili. Ako bi Ratko u nekom gradu gdje su skupa nastupali imao publiku na dlanu Miro bi krišom proplakao na wc-u misleći da je on taj čiji stihovi zaslužuju da ga se voli, slavi i cijeni više od Ratka. Premda su se izvana jedan prema drugom još koliko toliko civilizirano ophodili, iznutra je bjesnila oluja zle krvi. Štogod da ovaj uzima i sebi prisvaja, to zapravo pripada meni, bio je zaključak na koji bi se, suštinski, čitava njihova situacija mogla svesti. Sve su se manje družili, sve više trpjeli.
Dok si rekao keks, nisu jedan drugog više organski mogli podnijeti. Nategnuti odnosi i antagonizam cvjetali su zalijevani svakom međusobno izgovorenom toksičnom rečenicom koja je, više ili manje prikriveno, imala za cilj poniziti protivnika. Nepodnošenje nije bilo na snazi samo u stvarnom već i u virtualnom svijetu (o tome što je danas stvarnije nekom drugom prilikom). Kad bi Ratko vidio da neka Mirina pjesma dobila više lajkova od njegove žilama bi mu prosvirala hladna munja. Oslabio bi naglo i znatno – kao da je netko iz njega trenutno isisao sav život. Bilo kakav, pa i najmanji uspjeh Mire u njemu je budio nemir – bio njegov kriptonit – udarac od kojeg bi se oporavljao danima, slabo spavajući pun nekog neispoljenog gnjeva. Kao da ne vlada vlastitom voljom i pravcem kretanja – sav u nekom bunilu kojeg se nije mogao otarasiti išao je od prijatelja do prijatelja olajavući Miru u nadi da će pronaći istomišljenike s kojima će zajedno zabadati igle u imaginarnu lutku – vudu repliku Mirinog lika. Bilo je, dakako, i obratno. Miro bi dobio proljev i groznicu čim bi i na nekom najbeznačajnijem i najopskurnijem web portalu ugledao članak o Ratku. Kad bi malo došao k sebi, valjda da si malo olakša rekao bi: “Jebote, ovaj Ratko mi dođe ko laksativ.”
U realnom je svijetu dakako bilo još i gore. Kad bi se skupa negdje pojavili Ratkov bi vrat istog trena bio preplavljen čudnim crvenim flekama, a nešto starijem Miri tlak bi porastao do neslućenih razmjera, a srce bivalo na rubu tahikardije.
Nakon što je Ratko, dok je Miro čitao svoju pjesmu o bezgraničnoj raslojenosti vlastitog bića koje možda i nije vlastito, dobacio da hoćel’ više pobrojati sve te svoje verzije jer da ima i drugih s njihovim verzijama samih sebe, Miro je poludio od nedostatka poštovanja koje se moglo osjetiti u posprdnom Ratkovom tonu. Koliko se god mjesecima bio trudio ne pokazati što doista osjeća prema Ratku sad je sve izašlo van. I to s kamatama. Pustio je s lanca vragove koji su mu zasjeli na dušu i isprepleli u njoj svoje pakleno gnijezdo. Iz dužnog poštovanja spram nečijih vjerskih osjećanja, dobrog odgoja mlađih čitatelja i nespremnosti nekih želuca da provare psovke koje su sukljale iz ustiju potonjeg dvojca, autor ovih redaka neće ih doslovce citirati. No, valja istaći da bi ih zavidna rječitost pred nekim tko ih uopće ne poznaje lako razotkrila kao vjerojatne pjesnike. Bilo je tu mnoštvo maštovitih fraza, lucidnih ukrasa, neočekivanih detalja, nenadananih zaokreta, povezivanja naoko nepovezljivih fenomena, mučnog kolopleta najpoznatijih Biblijskih ličnosti u epskom srazu s krvlju, falusima, majkama, noževima, smrću itd. Recimo samo da je sve to skupa, kad bismo načas zažmirili i zamislili sve opisane scene, nalikovalo stropu Sikstinske kapele kojeg je, po naputku Pape, Michelangelo oslikao najsmionijim prizorima Sodome i Gomore čiji akteri istovremeno vode i ljubav i bratoubilački rat sa sadržajem Pandorine kutije. Slikovitost, sočnost i kreativnost prostota i prijetnji podignuta na jednu gotovo književnu razinu, kako uostalom i priliči pjesnicima. Na navedenom kulturnom događanju ostatak je pjesnika ispriječio svoja nejaka tijela da ne dođe do fizičkog obračuna.
Premda to isprva nije niti želio, niti bio u stanju sam sebi priznati, Miru je taj incident koštao puno više od Ratka, barem što se daljnje pjesničke karijere tiče, ako se tako mogu nazvati nastupi pred većinski jedno te istim pjesnicima što su sami sebi publikom. Nekako se odonda povukao sa te male, ali ipak mu bitne i drage scene prepustivši Ratku primat – sav u paničnom strahu da će ga ako se negdje pojavi ovaj opet verbalno isprovocirati, a da se on u datom momentu neće prikladno snaći i shodno tome – biti bespovratno ponižen. Dok se Ratko sve više probijao na pjesničkoj sceni, postajući njenim sve zapaženijim dijelom, on se nemuževno maknuo u stranu, vremenom na samu marginu, na ivicu nebitnosti, naivno iščekujući da će svi kolege primijetiti da ga nema, pitati ga gdje je i pozivati na pjesnička druženja jer da je baš on ta kvalitativna karika koja nedostaje.
Nije ipak tišina između njih dvojice mogla dugo potrajati jer ratna sjekira nikad zakopana nije. Ispod jedne svoje fejsbuk fotografije na kojoj nosi boksačke rukavice Ratko je napisao:
“Možeš mi pušit sve moje cocks
Ja papčino krenuo na boks!”.
Premda za to nije bilo vidljivijeg dokaza Miro osjeti da se ovaj obraća baš u njemu. Upali se u njemu ponovno buktinja mržnje i svom oponentu napiše u komentaru:
“Imaš sreće kaj te nisam onda zroks
Ne bi ti pomog’o ni taj tvoj boks!”…
…Dok si rekao keks evo ti utanačenog boks meča između dva pjesnika. Njihova je fejsbuk prepirka bila popraćena od strane respektabilno velikog auditorija. Obojica su u sebi na momente mislili: “Eh, da pjesmama mogu privući ovoliku pažnju koliko izazivanjem svog nevoljenog kolege na boksački meč, gdje bi mi bio kraj. Meni, ali i hrvatskoj kulturi!”
Neviđen interes, tražila se karta više. Prvotno zamišljene, pa onda i dogovorene prostorije lokalne Matice Hrvatske pokazale su se neadakvatnima za brojku zainteresiranih koju je do neslućenih razmjera nabildala medijska pompa nastala oko ovog nesvakidašnjeg slučaja. Iz najveće gradske knjižnice mjesto borbe preseljeno je u Tvornicu Kulture, a potom su karte i tamo planule za sat vremena. Nema tih novina koje drže do sebe koje nisu objavile vijest o ovom najneobičnijem od sviju boksačkih mečeva. Čak su se i neki poznati boksači javno ponudili našim borcima za usluge pripremnog treninga. Besplatne jer i njima je ovo bila sjajna neplaćena reklama. Na kraju je ni više ni manje odlučeno da se ova nekulturno nesportska manifestacija (izraz koji je dodatno privukao živalj koji robuje niskim strastima) održi u Domu sportova. Pomama strašna. Staro, mlado, jako, nejako, pametno, bezumno, muško, žensko, spolno nesvrstano – sve se slijevalo u veliku dvoranu Doma sportova prisustvovati ovom nesvakidašnjem spektaklu – dvoboju kakvog nema! Jedan je ugledni Beogradski list na dan borbe objavio duhoviti dvoznačni naslov: “Boksačko pesničenje”. Dogovorena su i posebna, ako ćemo iskreno, ne baš sasvim precizirana i jasna pravila, ovog posebnog meča. Sudačke bodove neće donositi samo uspješni udarci već i isključivo rimovani stihovi kojima će se jedan drugome suprotstaviti. Biti će naime ozvučeni i publika će iz masivnog razglasa slušati što si imaju za reći, a da ne govorimo da će i udarci odzvanjati dvoranom poput bubnjeva. Najviše bodova donosi istovremeni napad šakama i suvislim rimama (neće se bodovati stihovi koji se čine besmislenima i nevezanima za trenutni kontekst). Čak ni u slučaju klasičnog boksačkog nokauta – ukoliko se isti dogodi, nije isključeno da pobjedu odnese nokautirani ako je prije toga imao dojmljiviji pjesnički nastup tj. bio nadahnutiji od nokautera. Dakle, vrlo kompleksna, moglo bi se reći, dvostruka bitka ili ti bitka na dva polja. Dvo – boj, ako želite.
Odmah po zvuku zvonca Miro nasrnu na Ratka kao da nema sutra. Htio ga je prvo izudarati po glavi tako da ga malo oglupi. Nemalo ga je i neugodno iznenadilo što je Ratko gotovo nezainteresirano ostao sjediti u svom kutu, kao da ga se čitava ova priredba i javno ludilo koje je izazvala uopće ne tiču. To je bio dojam koji je u dubini sebe i Miro htio ostaviti, ali bi ga uvijek publika, posebno ovako brojna, nagnala da čini stvari sasvim oprečne njegovoj pravoj prirodi. Osjeti kako ga je, protivno svim nastojanjima da ne bude tako, u sekundi demoralizirao taj protivnikov vidno podcjenjivački potez – taj nedostatak straha, čak i volje da uopće zauzme obrambeni gard – kao da mu ne prijeti nikakva posebna opasnost. Odluči izignorirati činjenicu da je ratnički elan u njemu u najmanju ruku prepolovljen i odluči se boriti još s ono duše što mu je preostalo. Već kad ne može uživati da se, potpuno svoj, u punokrvnom ratničkom transu bori s tim toksičnim prokletnikom – neće ovom dopustiti dati da uživa u saznanju da ga je uspio uzdrmati bez da je i okom trepnuo. Izbombardirao je uši potonjeg jednim podužim rafalom stihova, ali mu se desna ruka u zadnji čas stegla, ne uputivši planirane krošee u Ratkovu gardom nezaštićenu glavu.
“Samo da znaš, meni nema premca
U pjesništvu ja sam najbolji znaj
Stihovi mojeg sonetnog vijenca
Tebi bit će pakao, meni raj”
Ratko uzvrati:
“Čemu stihom udarati pizdo?!
Svoj istinski nagon ti si izd’o
Ta znaš i sam da je u srži naravi muške
Da šakom obiđe meso i kost tuđe njuške!”
I opali kroše od kojeg se Miri pred očima pojaviše Svi Svijetli. “Oh znači tako. On će meni sada glumiti velikog alfa mužjaka, kao da ja to nisam!”, vrisne u sebi Miro u kojem je probuđena zvijer. Napravi ono što nosi najviše bodova – kresne Ratka i otpjeva mu u isto vrijeme:
“Kad me već tvoja šaka tako lijepo pogladi
Red je da i ja tebe sad opalim po bradi”
U to pjesnikinja bujnog poprsja u koju su obojica pritajeno erotski zaljubljena zadreči iz publike
“Tko se tuče taj se voli,
Tko se tuče taj se voli”. Ona je naprosto voljela formu ponavljanja stihova. Ne toliko iz ljubavi spram te stilske figure, koliko su joj umne sposobnosti bile šture pa je bjesomučnog ponavljanja nad svima vršila torture. Ta eto, vidite, i mene zaraziše ova dvojica pa se sad i sam izražavam u rimi. Pogled na njen bujni dekolte čiji se sadržaj još treskao od izviknute parole osokoli obojicu.
Miro zabreči, držeći ruke za leđima u želji da malo isprovocira Ratka, sretno izbjegnuvši dva njegova udaračka pokušaja:
“I ti i ja znamo zašto se undergrounda držiš
Bojiš se mainstrema da si krila ko Ikar ne spržiš
Rizik kritike nepristranih umova šira javnost nosi
Da te slave tebi privrženi idioti, duh ti prosi”
Ratko uzvraća poetski udarac:
“A što se ti, mlakonjo, držiš kao da sve ti je jasno
Ti opisuješ suhoćom ono što nadasve je masno
Tvoj stav s realnošću nikakve veze nema
Moja slava nad slavama uskoro se sprema
Popularnosti nije strah mene
Jedva čekam napaljene žene
I jalne muške poput tebe
Sroljo jadni, tko te jebe!”
Uto obojica zamahnu kao da im život o tome ovisi. Kao u filmskom slow motionu još uvijek vidim taj obostrani nokaut. Lica ispeglana penetracijom boksačke rukavice u njih, kapljice znoja što su prsnule u stranu, odlijepivši se od kože crvenih, podbuhlih obraza i ubrzo poškropile tlo ringa. Obojica ostadoše neko vrijeme polusvjesno ležati, još dugo nakon odbrojanih 10 sekundi.
“I tako, obojica padnu
Bem ti sudbu jadnu”, proškrgrutao je još vidno uzdrmani Miro.
“Ti si pao prvi,
Tko prvi drek mrvi!”, nije ni Ratko ostao dužan, ne htjedući da Miro misli kako je toliko sjeban da ne može stihovati. Miro je na to, iz protesta, nošen nadljudskim impulsom inata naglo ustao i od pada tlaka srušio se u nesvijest. Ratko se toliko zabrine za Miru da dopuže do njega i stane ga šamaruckati da se probudi. “Miro, jesi dobro, Miro?!” Na Mirino lice kliznu mu suza, a svu pažnju mu ote guza najavljivačice rundi guza – sportska, napeta, bajna, raskošna, savršena. U polusnu nokauta onesvijestio se od prevelike količine krvi što mu je umjesto ka gornjoj krenula ka donjoj glavi.
Razočarana, krvožedna publika željno je iščekivala nastavak borbe ne htjedući se pomiriti s činjenicom da je ovaj spektakl tako kratko potrajao. Pritisak zaglušujećeg huka mase od 10 000 ljudi bio je nesnosan. Premda su suci bilo više na Ratkovoj strani na njihove uši sletjele su usne glavnog organizatora borbe. Nakon kraće, vidno temperamentne diskusije sva tri suca pognuli su glave i uskoro objavili svoju odluku. Susret je završio jednoglasnim neodlučenim ishodom. Sljedećeg su jutra novine brujale o teorijama zavjere da je sve unaprijed dogovoreno kako bi se digla velika lova u kladionicama koje su za neriješenu borbu (popularni X) nudile ogroman koeficijent. Pjesnici su odbacivali sve te tvrdnje kao smiješne, pozivajući se na potpuno spontani tijek događaja i, suprotno očekivanom, odbili financijski više no unosno ponovno sučeljavanje u svrhu konačnog saznavanja pobjednika. Oni će se, navodilo se u javnim priopćenjima, odsad samo i isključivo mrziti i podmetati noge u potaji, kao što je bilo i dotad.
“Predomislit će se oni brzo, ne brinite”, uvjeravao je novinare sljedeći dan glavni organizator meča.
“Obojici je, kao i svima nakon proživljenog potresa mozga, još malko muka od svjetala pozornice”…
