Bog je najbolji izvozni proizvod svih vremena, svemogući fantom sa stotinu obličja i imena, a crkva monumentalno poslovno carstvo, na čelu s moralnim karikaturama koje dijele lekcije o moralu i sijući strah od vječnih muka svoje egorcizme masno naplaćuju za podizanje već ionako visokog stupnja svoje materijalne raskoši – sasvim suprotno mnogom Isusovom nauku, a posebice onom da samo siromašni nastanjuju carstvo nebesko, usput se, kad su već toliko vlastelinski moćni, iz obijesti miješajući u svjetovna pitanja na koja samo, očito mrtvim, slovom na papiru nemaju pravo, dovršio je svoju blasfemičnu rečenicu jedan naš poznati novinar s radnom obavezom da svakog tjedna srčući kavicu ispred pregrijanog laptopa razveže svoju misao o nekom aktualnom političko crkvenom zastranjenju, a za praćenje kojih ima i pokojeg špijunčića koji mu redovno servira sugestije još vrućih tema o kojima ovaj onda piše trudeći se doseći zadani gabarit ili ti točan broj znakova uključujući razmake, a da bi ovi iz redakcije domaćih dnevnih novina (za koje piše) bili mirni i zadovoljni jer ako nešto mrze to je kad im ovaj pošalje premalo ili previše teksta, to ih naprosto dotuče jer to je, znate, dosta nezgodno, ako je previše teksta – kako odabrati koji dio rezati, a da se time ne naruši smislenost i konzistentnost cjeline, a ako ga je premalo, kako da oni jadni znaju što bi ovaj napisao da se odlučio dodati još pokoju rečenicu – teške su to muke i zato su odlučili istrenirati svog satirički nastrojenog novinara da im uvijek šalje milimetarski precizne količine tekstova koji većinski kirurški precizno i duhovito prikazuju više ili manje očito sve dublje potonuće ovog broda zvanog Hrvatska država gdje crkva i politika kroje vanjski okvir života na takav način da se čini najboljim biti što neobrazovanijim i pokvarenijim jer tako ćeš lakše isplivati i uklopiti se u ovom moralno poljuljanom društvu koje već odavna tavori gnjileći u sumračnoj močvari ljudskih vrijednosti, a što očito pogoduje onima gore jer lakše je vladati i iskorištavati glupe i neuke (zna to dobro i moralno prevrtljiva i pokvarena, novca uvijek žedna crkva), a čemu izvještaji ovog našeg dosljedno hrabrog novinara gorljivo svjedoče u jednom šarmantno rezigniranom ogorčenju što razotkriva pozadinsku motivaciju planske budalizacije/idiotizacije ovog društva, nadajući se da će u tom raskrinkavanju po opći nivo civiliziranosti pogubnih odluka s vrha, pronaći istomišljenike, pače suosjećajnike jer je uvijek lijepo čovjeku kad u nečem nije baš sasvim sam pa to njegovoj borbi daje smislenost, čak misiju – iako negdje duboko u sebi nazire perverznu zahvalnost što se u ovakvoj kvazi uređenoj državi može bezbrižno osloniti na konstantnost svih tih lopovluka, ljudske gluposti i bezbrojnih gadosti, postojanje kojih mu plaća račune jer mu je posao ukazivati na njih, istovremeno predosjećajući da tako možda i mora biti jer je princip funkcioniranja svemira oduvijek i bio jin-jang, bijelo-crno, sukob dobra i zla i da zlo možda i mora postojati da bi ono dobro imalo pokriće sebe tako nazivati i, kad poslije na ekran laptopa izbačenog bijesa u njemu krene faza mirenja sa takvim domaćim svijetom, zaključi da se ni on sam možda ne bi baš najbolje snašao u toj nezavidnoj ulozi krojitelja politike protiv nositelja koje tako zdušno i predano piše jer je sve to jedna tako kompleksna mreža sukobljenih interesa i stremljenja, jedna toliko toksična baruština i kaljuža da kontaminaciji ne mogu uteći ni oni s najčovječnijim i najčišćim, da ne kažem najnevinijim pobudama i motivima, pa je možda i njegov privilegij to što ne mora osobno već samo putem pera zaranjati u taj Černobil, a što, naravski, svakom onom obrazovanijem čitatelju u sjećanje priziva Platonovu Državu u kojoj taj monumentalni antički filozofski um nemalo revolucionarno predlaže da državnim poslovima ravnaju kraljevi – filozofi – što je možda i jedini način konkretnijeg djelatnog učešća jednog knjiški i filozofski kultiviranog uma u kontekstu društvenog boljitka zajednice koje je i sam dio, a posebno u odnosu na onu poziciju u kojoj samo naoko muževno javno ukazuje na propuste koji će se unatoč njegovoj osudi i zgražanju, uvijek i iznova ponavljati, ostavljajući potonjem nemuževnu satisfakciju da je razotkrio, ali ni blizu razriješio problem kojeg se svojim perom ili glasnicom dotakao, a opet zamislimo u kakav bi se tek ponor survali kad se o tome ne bi bar – kad se već ne može tako lako penetrirati u te, neki kažu mafijaške pore političkog djelovanja i odlučivanja – mogli slobodno izražavati održavajući time na životu taj prijekopotrebni plam kritičkog uma koji ipak sa svoje legitimne i dostupne platforme koliko toliko utječe na javno mijenje i koji se nikad ne zadovoljava postojećim već hrabro kroči tamo gdje još nitko drugi kročio nije, a što, neću proturječiti, malo podsjeća na diskurs Zvjezdanih staza, dok mi istovremeno sportski trener Jurica koji pored mene sjedi u Dobrom danu smješkajući se mojem perverznom multitaskingu čavrljanja i pisanja, temeljem pročitanih dijelova ove rečenice dobacuje da bih mogao biti pravnik jer da su pravničke rečenice često preduge i s previše zareza, a ja ne znam što reći u svoju korist jer kad sam već naumio sve ovo strpati u jednu rečenicu – red je da se te forme držim do samog kraja.
