Obijesno šaltam televizijske programe pitajući se što mi sve to uopće treba. Hipnoza koju proizvodi oku nevidljivo blinkanje 24 sličice u sekundi, učinkovito nadjačava zdravi razum. Odjednom, sasvim neočekivani jackpot. Na Mreži TV upravo ide emisija uživo koju vodi Trpimir Vicković – Vicko. U program se javlja gledatelj koji nakon podužeg oklijevanja nesigurno prozbori:
„Jesam li to ja?“
„Jeste“, odgovori mu Vicko.
„Jesam to zbilja ja?“, opet će zbunjeni gledatelj.
„Jeste, to ste zbilja vi“, strpljiv je i uljudan voditelj.
Nakon male stanke gledatelj ispali: „Kako, kad on kaže da je on!?“
„To vam je zato što niste stišali televizor pa vam mikrofonija stvara dojam da ste dvojica.“ Opet kraća stanka.. „Recite mu da umukne!“, ne da se voditeljevim stručnim objašnjenjem smesti gledatelj. Nakon toga ga je režija odrezala.
„Evo, umuknuo je.“ – vickasto će Vicko, uz sugestivnu crtu smiješka, na inače ozbiljnom licu, koja je dodatno začinila ionako smiješan dijalog.
Nastavio sam gledati emisiju u jalovoj nadi da će se uskoro dogoditi nešto jednako urnebesno. Tema emisije bila je: Big brother – zabava ili dosada?!
Mislim da je pitanje bilo krivo postavljeno. Prikladnije bi bilo: Big brother – lobotomija ili šizofrenija? Možda oboje istovremeno? Moram priznati da mi samo dvije sekunde gledanja tog programa izazivaju ozbiljne neurotske probleme i grčeve u želucu.
Uzmimo da sam, nekim slučajem, zarobljeni vojnik koji je podvrgnut mučenju jer neprijatelju odbija odati gdje su položaji njegovih suboraca. Nakon što bih s patriotskim ponosom, ni ne zucnuvši, istrpio za genitalije prikvačena strujna kliješta i učestala batinjanja, neprijateljski bi se narednik bezidejno i obeshrabreno češkao po glavi
– „Ne znam što ćemo s njim, nitko još nije podnio ovoliko struje puštene kroz muda. Ovaj čovjek je nesalomljiv.“
Neki vojnik bi, usplahiren od čežnje za narednikovom pohvalom, uletio u prostoriju i uzviknuo:
– „Gospodine naredniče, čitao sam jednom prilikom kolumnu ovog čovjeka! To je Frik iz kvarta! Znate, (tišim će tonom) on tvrdi da ne može organski podnijeti kad je na televiziji big brother…“
… E ne da bih propjevao i odao položaje svoje satnije. Naveo bi još i marku cigareta koje puši moj satnik, brojku rastavljenih narednika, hobije svakog razvodnika ponaosob i vrijeme u kojem većina vojnika voli spavati na svom stražarskom mjestu. Još bih im, i to krasopisom, napisao podsjetnik, ako slučajno zaborave neki važan dio. Dok bih izdavao svoje ljude i domovinu ugasili bi telku da im na miru kažem sve što ih zanima. Kad bi sve izlajao, narednik bi, sadistički se smješkajući, opet upalio tv i otpočela bi najveća ljudska muka – još od vremena kad je inkvizicija prestala s radom.
– Aaaa!!! Aaaa!! Preklinjem Vas, Ugasite taj prokleti program!!! Maaaaamaaaaa!!!
Moj suborac iz benda Mel Camino – basist Vid, izjavio je kako će prestati vjerovati da su ljudi najinteligentnija vrsta na zemlji, ukoliko nastave s prikazivanjem tog programa. Slažem se, no ujedno mislim da je to samo djelić tog problematičnog televizijskog fenomena. Postoje na svijetu, valjda, i gluplje stvari od big brothera – samo se trenutno ne mogu sjetiti ni jedne.
Nije problem ni u emitiranim dijalozima ni u i odnosima koji, ruku na srce, nisu ništa puno gori od onih iz našeg najbližeg susjedstva. Nije problem ni u nemoralu za kojeg se mnogi kunu da ga show širi. Postoje znatno gore stvari što se širenja nemorala tiče. Nije toliko problem ni to što je tamo, kako neki misle, sve puno probisvijeta i lijenčina koji po cijele dane ništa ne rade, te kao takvi pružaju loš primjer mladima. Ta pogledajte samo prosječnog zaposlenika nekog ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena – uglavnom su plaćeni za to da samo postoje na svom „radnom“ mjestu. „Što si danas radio?“ „Postojao sam osam sati u svom uredu.“ „Ma bravo“, klap klap.
Nije čak ni problem to što ima ljudi koji s oduševljenjem odobravaju i prate big brother. Obično to čine pod štitom argumenta kako se radi o genijalno osmišljenom projektu u kojem ljudi različitih karaktera, životnih stilova i svjetonazora koegzistiraju pod zajedničkim krovom. Radi se o nezaposlenima ili studentima, kažu, kojima dobro dođe dnevnica od 100 kuna, a o potencijalnom astronomskom iznosu kojeg dobiva pobjednik, da i ne govorimo. Tu su, dodaju još, također i ljudi koji traže svoj životni put (u big brotheru?!), ganjaju popularnost i slično.
Nitko nije kriv zbog žudnje za popularnošću. Ona tjera, tjerala je i tjerat će mnoge ljude da je pokušaju dostići na razne načine, sa i bez sadržajnog pokrića za postizanje tog laskavog cilja. Kriv je prvenstveno poligon koji dopušta i potiče takvo stjecanje popularnosti u kojem nije potrebno ništa više osim dozlaboga banalnog i zamornog egzibicionizma.
Do još relativno nedavno slavu se moralo zaslužiti nečim što doprinosi civilizacijskom kodu zajednice: snimljenim kvalitetnim filmom ili muzičkim albumom, izdavanjem bezvremenskog romana, uspješnim vođenjem države ili nekog zabavnog talk-showa, nadljudski požrtvovnim humanitarnim radom i slično. Danas je dovoljno biti do te mjere samodopadan da odlučiš kako je sama tvoja, ničim izuzetna, pojava, dovoljan razlog da ljudi upale svoje televizore. Simple as that. Ne mislim pritom da je loše biti običan – loše je smatrati da ta običnost zaslužuje bezbrojne naslovnice. Poželjno je dakle da ste nesamokritični, glupi i da nemate previše dostojanstva- za slučaj da u nekom trenu osvijestite kakve ste isprazne, mozgoispiruće idiotarije postali neodvojivi dio. „Čega se pametan stidi time se budala ponosi“, poslovica koja mi se čini više no prikladna za ovu priču.
Već samim ulaskom u studio ti ljudi ulaze u stanje svojevrsnog hipnotičkog šoka. Vjeruju da sudjeluju u nečem od izuzetne važnosti. „Ovo je mali korak za mene, a velik za čovječanstvo“ – mislila si je u sebi zgodnica dok je u previsokim štiklama nabadala ulazeći u big brother-ov stan. Ta ne bi valjda sve te senzacionalne najave, medijska pozornost i utučene pare služili nečemu što već samo po sebi nije vrijedno pažnje čitave nacije.
Stanari big brother kuće rapidno postaju opsjednuti svojom važnošću te, vjerojatno, smatraju kako su i njihove higijenske navike nešto što bi danas sutra trebalo ući u povijesne čitanke. Ne smatram da je, primjerice, redovito pranje zubiju, nešto sramotno – dapače – većina nas ima sasvim zdravu potrebu za tom aktivnošću. Bizarno i (polu)debilno je imati potrebu podijeliti taj dio intime s milijunskim gledateljstvom. Nije, dakle, sramota u tome što nas netko vidi dok peremo zube. Sramota je u tome što i onaj koji pere zube i onaj koji to gleda pristaju na koncept da je kruženje četkicom po desnima vrhunaravna aktivnost koja zaslužuje udarni televizijski termin.
Big brother zatvorenici si, u najboljem slučaju, misle: „Ah, što je malo brukice u usporedbi s golemom popularnošću koju će mi emisija donijeti. Uz to, mogu i skroz pustiti mozak na pašu jer svakodnevno emitiranje ni u kojoj mjeri nije uvjetovano kvalitetom sadržaja kojeg i sam kreiram.“
Neki moji poznanici kažu da im gledanje tog programa pruža utjehu jer uviđaju da od njih postoje i gluplji ljudi.? Čemu to? Svakom normalnom bi uspoređivanje sa glupljima od sebe trebalo biti ispod časti – treba se uspoređivati s pametnijima i boljima od sebe – tako se napreduje.
Tamošnje stanare nipošto ne treba vrijeđati. Treba ih žaliti, kao i one koji s nestrpljenjem čekaju novu epizodu u kojoj će se – možda – netko konačno poševiti. Taj dio mi je najteže dokučiv. Danas, pored toliko dostupne pornografije, postoje ljudi koji čekaju da se neki napaljeni dvojac, snimljen prilično mutnom night vision kamerom, kresne prekriven dekicom? Zbilja?!? Sve me to pomalo podsjeća na pornić sa Severinom. Svaka njoj čast, vrlo zgodna i poželjna žena, ali hej – pa koliko samo kvalitetnijih uradaka te vrste postoji? Ok, znam, znam, to je Severina. Još je donekle i shvatljivo da nestrpljivo, slineći, čekamo da nam se download-a video koitusa neke popularne osobe – posebno ako je potonja seks simbol. No buljiti u potpune anonimce koji najzanimljiviji dio obavljaju ispod pokrivača? Bezveze ako mene pitate…
Za one koji žele znati više:
Big brother je format emisije koji i sudionike i gledatelje privikava da je prihvatljivo kad netko kontrolira svaki naš korak, obrasce ponašanja, pa čak i razmišljanja. Događa se i to da neki idiotski zvučni signal određuje trenutak u kojemu stanari moraju ostati smrznuti na mjestu, ukoliko ne žele da se veliko oko na njih naljuti. Podsjeća me to na na Saurona iz Gospodara prstenova i na ono Masonsko oko koje iz velike tajnosti upravlja svijetom, ali suptilno – da se čini kao da je sve onako kako i treba biti. Tko upre prstom i kaže: „Hej, tu mi nešto smrdi“, biva ismijan od ostatka stada, jer ono je odavno isprogramirano da vjeruje kako pastir sve čini iz njihovog najvišeg interesa. Čak je i kratko gledanje big brothera dovoljno da se čovjek zapita nisu li sve te teorije zavjere zapravo vjerni prikazi stvarnog stanja današnjeg svijeta.? Ponavljanjem prizora u kojima ljudi iz dana u dan, poslušno i bez i najmanje naznake kritičke analize, poskakuju na svaku naredbu svojeg hirovitog „vladara“ iz sjene, stvara se dojam da je to poželjan oblik življenja ukoliko želimo postati netko i nešto u ovome društvu – ukoliko ne želimo biti (prije vremena) izopćeni. Mnogima je to već jasno, ali šute jer se boje (bore) za golu egzistenciju. Zar je to doista dostojanstven način da se proživi život? Prosudite sami…
