Jutro je donijelo stanovito olakšanje. Prve zrake sunca zvale su van iako sam bio sve samo ne naspavan. Legolas me iz svog kuta odmjerio i nasmiješio se: “Kaje, nisi baš spavo? Nisam ni ja. Frodo je pilio cijelu noć“. „Nema veze, nismo spavali, al smo barem ležali par sati“, rekao sam bez naročite vjere u izrečeno. Htio sam da Legolas, kad već to ne mogu sam, amenuje moje riječi i time da potrebnu mi potvrdu da je i to dovoljno da se sakupi snaga za ono što nas čeka. Samo se smijuckao i šutke sišao dolje na doručak. Kajgana i špek u osvit zore pune nam želuce, nakon čega odmah krećemo prema sljedećem odredištu zvanom Skorpovac koje je, kažu karte, nekih 22 km odavde.
Čekala nas je morska strana rute. Kamere su blicale svakih par koraka dok naprosto nismo navikli da se pod nama konstantno prostiru prizori otoka i mora koji, gledani iz ptičje perspektive, svako malo nude materijal za razglednicu. I ovdje su nas pratile gorostasne stijene što sežu do oblaka i čine skelet ove planine. One su nijemi svjedoci prošlosti, neotključana, bogata riznica tajnih znanja. Sasvim misteriozno izrastaju iz zemlje poput ploda koji nipošto ne želi biti ubran ili odnešen . Kad se dovoljno dugo zagledaš u te prirodne megalite oni počnu poprimati, ili ako hoćete otkrivati crte lica, oživljavati. Jesu li to lica drevnih divova koji su u mitska vremena po obroncima brstili divokoze i zalutale putnike? Jesu li ih bogovi starine zbog nečeg kaznili pretvorivši ih u kamen, ali ostavivši ih u vječno živoj žudnji za kretanjem, a s mrtvim udovima. U redu, možda romantično fantaziram od prejakog sunca, no Anuška, kojoj sam slao ove retke ovako je na njih reagirala: “Kako je kamen sinonim za hladno, bezosećajno, mrtvo…i da li kamen nije živo biće samo zato što mu je forma takva kakva jeste…zar se on nije rodio iz nečega kao i sve ostalo na svetu, i zar nema svoju smrt, kao i sve ostalo na svetu…da li ga boli kada ga menjaju ili ga raduje kad ima svrhu kada ga klešu i lome…Zapitala sam se jesam li ja kamen…ja mislim sto stvari o istoj toj stvari, od svih tih verzija, tko sam ja ustvari – citirala je jednu moju rečenicu, a ja sam osjetio takvu slast kao da mi je netko uručio Nobela za književnost, majke mi. Znam, sad mislite, „nije fer da još nekog uvlačiš u svoje ničim dokazive psihodelije“, no eto vidite, nisam jedini koji dopušta mogućnost da je kamenje živ organizam, a ne mrtva priroda..
..Pomislio sam kako je nemali privilegij imati prijatelje tj. ljude s kojima ne moraš paziti što, kako i koliko pričaš i hoćeš li eventualno provaliti kakvu glupost, uz koje riječi puštaš ko zmajeve na volju ludog vjetra, nek se množe bez ikakve potrebne logike, planiranog rasporeda ili naporne povezanosti s nečim konstruktivnim i „pametnim“. Uvijek postoji dovoljno onih koji će ti, iz ovog ili onog razloga, sve što kažeš stavljati na vagu i svaku ti drugu uzimati za zlo. Pred njima se stišaš, uvučeš sam u sebe, skupiš poput veša u prevrućem pranju, želiš da ili oni ili ti nestaneš. Prijatelji su one osobe pred kojima možeš strastveno lupetati do besvijesti bez da i u jednom trenu osjetiš da bi trebalo prikočiti zbog možebitno krive ili zlobne interpretacije izrečenog. Možeš slobodno biti i najveća budala i dvorska luda, a i, ako ti se baš hoće, patetičan preko svake granice dobrog ukusa, a oni će te i dalje razumjeti i jednako te cijeniti i voljeti. Dapače baš će te zbog toga i više obožavati jer ćeš ih podsjećati na sve one njihove ljudskosti, nesavršenosti i slabosti, na svu onu krhkost koju su često, da se njome ne bi netko okoristio na njihovu štetu, primorani skrivati pod na(v)učenim maskama. Oni ne samo da ti praštaju brojne omaške i zalijetanja u nepoznato već, kao što i ti s veseljem očekuješ njihove, iz njih instant rade spektakle nesagledivih razmjera u kojima svi skupa neizmjerno uživate…
..Stali smo kraj grmića sa šumskim jagodama pred kojim je bila u krug izasrana gomilica brabonjaka. Legolas i Aragorn već su brstili, a Gimli, Frodo i ja bili smo skeptični: „E kaj ak se medo tu isro da označi teritorij. Đubre nas sad možda odnekud gleda i jebe nam mater što mu diramo zimnicu. Ne bi htio da se tu pojavi i izda nam fiskalni račun, ispljunu Gimli. Frodo se slagao s njim: „Ne fakat, em se stali na suncu, em fakat ovakvu gomilu govana nije mog’o israt magarac, a još manje puh – osim ak puhovi, ti glodavi ludonje, imaju običaj kolektivno kenjat pa pritom sjednu u kolo. Daj pustite te jagode i ajmo dalje“. Legolas je zobao dalje i govorio da su tako fine i da on baš voli jagodice. „Daj, dat ću ti ja jagodicu“, krene Gimli prema njemu simulirajući otkapčanje šlica. „Tu svoju jagodu ponudi medi, kad ti izda račun“, prcne ga Aragorn koji je također brk mastio navodnim medvjeđim vlasništvom. „Ne, ne ako medo dođe vi budete svoje jagodice vadili pa ćete nam reć’ jel medo dobro puši“, odrješito će Gimli, cupkajući u vidnoj nervozi da se konačno krene dalje od spornog grma. „Sigurno ne bolje od Gejbrijela“, dodao sam…
…S puno je ljudi čovjek prisiljen voditi ušemljene razgovore, one koje, nakon nešto stečenog iskustva, možeš voditi i sam sa sobom jer već unaprijed znaš što će i kako reći, kao da se radi o automatima. Slušaš njihove prožvakane fraze i već više puta loše probavljene priče i viceve. To mora da je i svojevrsno stanje šoka jer ne vjerujem da su tako glupi i neinovativni. Životnim teškoćama, neumoljivim žrvnjem sustava koji je često samom sebi svrha, repetitivnim poslom sleđeni su im centri za kreaciju i istinsko opuštanje. Čini se da je ozbiljnost odraslih izmišljena vrijednost, valuta bez pokrića kojom se prikriva otupjeli i beživotni deficit ideje, sposobnosti koja tjera veselu krv. Toga ovdje nije bilo, stalno novi i novi skečevi bili su više no kompatibilni sa nikad stalnim postavom kulisa kazališta Velebit.
Miris nepoznatog bilja budio je nov okus života, a blagi povjetarac nježnost u okruženju surovog okoliša. No je li on doista surov ili je to samo kamuflaža koja će otjerati površne, a nagraditi željne grebanja pod površinu? Hoće li im ovo mjesto otkriti da ispod maske surovosti ljubomorno čuva jednu monumentalnu pitomost i mir što živi u savršenoj simbiozi s ratničkom kožom kojom je presvučen? Što ako je surovost naprosto neželjena nužnost, posljedica a ne uzrok? Ta i mi sami u ova nezgodna vremena izgledamo sve opasnije i nepristupačnije sve dok ne u nekog ili nešto ne steknemo dovoljno povjerenja da pokažemo i drugo lice. Ne želimo da zlouporabe našu nježnost.
Nizali smo dužine što su se naslagivale jedna na drugu. Vrijeme brzo teče kad o njemu ne razmišljaš. Pred kraj etape, dok smo zalegli u nekom šumarku, preteklo nas je dvoje trkača, ženka i mužjak, od kojih ćemo kasnije na Skorpovcu, blizu kojeg su digli šator – valjda da se mogu na miru poševit, čuti da su danas imali lakši trening od 40 –ak kilometara. Lakši trening! Skoro me od tog zviznuo lakši moždani. Koliko je samo neistraženog luđaštva na ovom svijetu. No, kad smo kod neočekivanih stvari, polijegali mi tako ukrug, Aragorn nešto serucka o benefitima hodanja sa štapovima, a Frodo koji je bio najžustriji inicijator ovog završnog predaha, u neopisivo čudnoj pozi prima lijevom rukom drvo, diže glavu od poda, desna mu noga neprirodno bježi u stranu, lijeva se nećka da ju prati dok desna ruka sve suzdržano promatra kamo to sve ide. „Ček tebi je ovo odmor Frodo?“, upitam ga ležeći na stazi. Poza se činila teškom i za nekog majstora jogija, a kamoli za debelo kljuse poput njega. „Ne stvarno, daj ga snimite“, prikupljam pažnju ostalih jer ovo zaslužuje publiku „ovo je Frodina mala škola podnevnog šumskog odmora…“, ovaj se i dalje izvija u toliko suludim pozama da bi mu i kobra što pleše pred fakirovom frulom zavidjela. „Ako niste znali, najbolje se odmara tako da nema odmora, držite tijelo u stanju konstantne napetosti i ono će vam vječno biti zahvalno, osjećat ćete se preporođeno, novo“, hinim ko da snimamo reklamu za neku novu glupu metodu zdravog življenja, a Frodo nastavlja s uvijanjem, sad već namjerno izvodeći show, dižući noge uz deblo, a s obje ruke na podu… „da zaključimo priču, možda i najbolji metod podnevnog šumskog odmora je da, kako biste odmorili noge, barem kilometar do dva hodate na rukama“…
…Na Skorpovcu su nas dočekali domar Gujo i njegova tornjačka kuja – Kuja. Gujo je mršavi, ispijeni i pomalo krezubi domar srednjih godina, živih očiju i vanjštine koja neodoljivo podsjeća na nekog partijanera iz devedesetih. U drvene klupe podno prastarog, ali više no funkcionalnog, kamenog bunarskog sistema koji sadrži zalihu od 80 tisuća litara kišnice, nismo zasjeli već utonuli. Imao sam osjećaj kao da me netko zauvijek zakucao u njih. Guji se jezik razvezao jer smo mu bili prvi ljudi koje je vidio taj tjedan. Tek toliko za orijentaciju koliko smo bogu iza nogu došli. Pive i vino su nam blagodarili nepca nakon što smo ih, užegla na suncu, oživjeli svalki s litru mrzle kišnice na eks. Štogod da bismo zaustili, u rijetkim pauzama kad bi Gujo zašutio, (više loveći dah nego što bi ostajao bez materijala) njemu bi samo okrznulo uši i pažnju, pa bi, ne pazeći da li se tematski nadovezuje, nastavio po svom. Pričao nam je o istrebljenom velebitskom vuku i kako su prije par godina uvezli vukove s Urala (5 ženki i 5 mužjaka) i kako je na Premužićevoj stazi jednom sreo medvjeda veličine fićeka. Zanimljivo, nema zabilježenog napada na čovjeka, ni od vuka ni od medvjeda. “Svejedno, kad ugledaš medvjeda, jer vuka teško da ćeš sresti, puniš gaće bez obzira na svu tu statistiku koja je na tvojoj strani”, pričao je promuknutim glasom iz kojeg je više no uvjerljivo izbijalo višedesetljetno iskustvo života u netaknutoj divljini. Prebacuje se s medvjeda na djevojke i podiže se da nam donese vina jer pive ponestaje. „Bila je tu jednom jedna mala“, zaiskrile su mu oči. „Žurila je stići do Oštarija da se spusti do dečka u Karlobagu, a ostala je tu tjedan dana sa mnom“. Potpuni izostanak sočnih detalja raspirivao nam je maštu kao prenapaljenim tinejđerima. „Te godine sam zimi“, prebacivao se s priče na priču kao da smo prvi i zadnji svjedoci njegovih dogodovština, „proveo ovdje 2 mjeseca bez da sam vidio čovjeka“ Prekobrojne čaše jakog domaćeg vina činile su svoje. Glava mi je propadala i kljucala koliko god sam je, više iz pristojnosti spram Guje, nego iz mogućnosti da i dalje budno slušam njegove egzotične anegdote, pokušavao držati na mjestu. Zavukao sam se u vreću i rekao da spavam vani. Premda sam se bojao vukova još više sam se bojao klaustrofobije u još jednoj sobi s mikroskopskim prozorom na mrežicu. Gujin glas se gubio odzvanjajući u psihodeličnoj daljini kao da su mi dali anestetik. Sanjario sam o tome kako je to, zatrpan snijegom u planinskom domu, provesti 2 mjeseca sam. Bez ijednog drugog čovjeka u blizini…
